Ovogodišnji Franjevački hod Bosne Srebrene, održan od 25. srpnja do 3. kolovoza 2025., bio je posebno duhovno iskustvo koje je ostavilo dubok trag u našim srcima. Na hodu smo sudjelovale i mi, s. Iva Klarić i s. Ivana Džeko, zajedno s tridesetak framaša iz različitih bratstava. Fra Antonio Baketarić, duhovni asistent Frame Bosne Srebrene, bio je voditelj i duhovni animator Franjevačkog hoda, a pridružili su nam se i fra Josip Jazvić te bogoslovi fra Luka Grubešić i fra Ilija Bilanović.
Naše zajedničko putovanje započelo je svetom misom u Banjoj Luci koju je predvodio biskup mons. Željko Majić. Ohrabrio nas je za hod kroz krajeve u kojima danas živi malo katolika i udijelio nam svoj blagoslov. Polazna točka bila je Petrićevac, gdje su nas fratri — predvođeni gvardijanom fra Domagojem Šimićem i vikarom fra Tomislavom Svetinovićem — zajedno s mladima iz njihove Frame, ugostili otvorena srca. Ruta nas je vodila preko Marije Zvijezde kroz župe Trn, Barlovci, Šimići i Motike. Svugdje su nas župnici i mještani dočekali s radošću, toplinom i iskrenom dobrodošlicom.
Dani su započinjali hodom, a završavali svetom misom, zajedničkim obrocima, druženjem, klanjanjem ili predavanjima. Hod je bio prožet molitvom, pjesmom, razgovorima i tišinom, a zajedništvo je činilo umor lakšim.
Nakon četiri dana hoda, posjetili smo Banju Luku. Obišli smo župu Presnače, mjesto mučeništva vlč. Filipa Lukende i s. Cecilije Grgić koji su stradali u prošlome ratu. Župnik, mons. Ivica Božinović, poveo nas je u sobu sjećanja i ispričao njihovu potresnu priču. Zatim smo obišli katedralu sv. Bonaventure, pravoslavni saborni hram Hrista Spasitelja i Arnaudiju džamiju, moleći osobno za mir i međusobno poštovanje. Ispred biskupskog stana pjesmom smo dozvali umirovljenog biskupa mons. Franju Komaricu, koji nas je pozdravio i ohrabrio da ostanemo vjerni Bogu i Crkvi, gdje god nas život vodio. Hod po Bosni završili smo pokorničkim bogoslužjem u trapističkom samostanu Marija Zvijezda. Ispovjeđeni i duhovno obnovljeni, krenuli smo prema Italiji.
Prva postaja bila je La Verna, mjesto gdje je sv. Franjo primio stigme. Sudjelovali smo u procesiji, moleći litanije svih svetih, i došli do kapelice Rana sv. Franje. Boravak u tišini među stijenama i šumom bilo je iskustvo koje nas je duboko dirnulo.
Sljedećeg dana posjetili smo Asiz, srce franjevačke duhovnosti. Obišli smo baziliku sv. Franje i njegov grob, crkvu sv. Damjana gdje je Franjo s križa čuo Isusov poziv: „Idi, popravi moju Crkvu.” Vrhunac hodočašća bio je potpuni oprost u Porcijunkuli, bazilici Gospe od Anđela. Koračali smo prema crkvici u svečanom defileu, praćeni pjesmom i pljeskom drugih framaša i hodočasnika. Ušli smo u tišini, moleći, a izišli sa suzama u očima i srcem punim milosti. Bili su to trenuci koje ćemo dugo pamtiti.
U Grecciu, gdje je sv. Franjo postavio prve žive jaslice, slavili smo svetu misu i pjevali božićne pjesme! Bio je to uistinu poseban doživljaj – slaviti Božić u kolovozu! Vrativši se u Asiz, posjetili smo crkvu sv. Klare, Franjinu rodnu kuću i baziliku bl. Carla Acutisa, mladića koji je svojim životom postao primjer mnogim mladima kako živjeti svetost u ovom vremenu. Večer smo proveli u zajedničkom druženju, otkrivajući uloge pastira i ovčica koje smo izvukli na početku hoda.
Naš put završio je u Padovi, gdje smo u bazilici sv. Antuna Padovanskog zahvalili Bogu u tišini pred grobom ovoga sveca.
Ovih deset dana bilo je više od puta — bilo je to hodočašće srca. Hod u kojem su se molitva, pjesma, smijeh i tišina ispreplitali. Hod u kojem smo susretali Boga — u prirodi, ljudima, Franjinim mjestima i tišini. Hod koji nas je izgradio, obogatio i povezao. Hod koji ćemo, svatko na svoj način, nositi dalje — u svom životu.
s. Ivana Džeko
