Gdje god bili, svugdje postoje mjesta na kojima se ljudi okupljaju, razgovaraju, vesele, pate, dogovaraju, kupuju i prodaju… Promatrajući tržnicu u Rwentobu potaknuta sam napisati o tom iskustvu. Mjesto je to koje budi toliko dobrog i pozitivnog, ali i jako žalosnog. Dojmljivo je petkom, pazarnim danom, proći kroz našu tržnicu i vidjeti kako se odvija život ljudi. Svatko je donio ono što ima, poredao po zemlji i prodaje: odjeća, obuća, hrana, voće, povrće, higijena, suđe i posuđe, plastika, koze, ovce, kokoši… Pravi buvljak. Možeš birati što hoćeš ili trebaš, razgovarati, zadržati se, cjenkati se i na kraju ne kupiti. Tu se odvijaju i drugi razni poslovi poput šišanja, oštrenja predmeta, kuhanja, prodaje mesa na otvorenom bez ikakve zaštite od muha,…

Nama je to u početku bilo neobično, ali smo malo pomalo i same postale dio te mase. Svaki petak odlazimo na tržnicu kupiti potrebne stvari. Već nas poznaju, a ponekad znaju i što i kod koga kupujemo. Za nas je cijena veća jer smo bjelkinje, ali upoznale smo njihov način rada. Nerijetko se čuje kako o nama pričaju na domaćem jeziku. Ako ih pozdravimo i kažemo nešto na tom runyankore jeziku, najčešće izazovemo osmjeh na licu.  Osim osnovnih namirnica koje kupimo za sebe, već smo na toj tržnici pazarile za siromašne obitelji preko 80 koza. Ta je kupovina višestruko korisna – i za te obitelji i za prodavače. Tijekom kupovine koza potrebno je cjenkati se, a u tome često ni same sebe ne prepoznajemo. No, moram priznati da smo razvile te „vještine“. Kada dobiju kozu, ljudi su sretni. Informiraju nas poslije o svemu: je li se ojarila, je li koza bolesna, je li krepala, … Poneki nam u znak zahvalnosti donose banane.

No, vratimo se živosti tržnice koja je uvijek puna ljudi, svi su zauzeti nečim, sve se miče, vrpolji, tu su zdravi i bolesni, na tom mjestu se čuju sva događanja iz mjesta i okolice. Vrvi život i raznolikost svakodnevice. Drugim danima djeca se igraju na toj velikoj njivi pasu krave, koze, ovce, ljudi prolaze,… Prostor je pun beskućnika, psihičkih bolesnika, pijanaca. Sve to dovelo je do toga da je taj prostor također pun smeća i rupa, prljav je i zrak je ispunjen smradom. I same smo pokušale organizirati akciju čišćenja okoliša i tržnice te smo napravile drvene kontejnere za odlaganje smeća. No, to nije bilo dugog vijeka. Iako su se uključili u akciju čišćenja, vrlo brzo je sve postalo isto kao i prije. Ljudima i prostoru je potrebna pomoć, ali teško je probiti se u razvijanje novog mentaliteta.

Među takvim rubnima i siromasima živi jedna baka koja ne zna ni kada je rođena. Rekla je da se rodila kada je bila pošast skakavaca pa su sve usjeve pojeli i mnogi su tada bili gladni. Baka je stara i senilna, ne može hodati već puže na koljenima. Nema vode, hrane, krevet, madrac, jastuk, odjeću…. Nema ništa. Živi u veoma trošnoj šupi na tržnici u kojoj su ljudi klali koze. U toj šupi spava na zemlji, bez ičega. Oko nje su samo najpotrebnije stvari. Unatoč svemu tome baka je jako sretna. U toj vrevi ljudi, baka nikad nije sama jer joj mnogi svrate ili ih ona, dok dopuže do vrata šupe, pozdravlja. Ako joj netko donese hranu, zahvali, zapjeva i gornjim dijelom tijela zapleše. Tako baka održava komunikaciju s ljudima.

Od kada smo saznale da je baka u takvom stanju, pomažemo joj. Svaki petak nešto joj kupimo i darujemo, a i drugim danima kada prolazimo tim putem. Kako su kiše obilne i tržnica je na brdovitom tlu, voda se slijeva prema dolje i baka je često u vodi u toj šupi. Nismo mogle ostati ravnodušna pa smo se raspitale čija je to šupa i tražile dozvolu da baki obnovimo dom te joj kupimo najosnovnije kako bi imala pristojniji život. Kada smo dobile dozvolu, dale smo se na posao. Kupile smo drvene stupove, daske, čavle, lim za pokrivanje i sve što je potrebno te našle radnike. Dva radnika su za jedan dan napravili baki novi dom. Djeca su pomagala nositi drva i male komade materijala. Nagrada im je bila slatkiš. Baki smo kupile krevet koji vjerojatno nikad nije ni imala i sve što joj je potrebno. Ona je dopuzala i uselila u novi prostor. Jedino što joj nije odgovaralo jest to što smo dirale njezine stvari, očistile ih i oprale.

Bila je presretna i zahvalna za sve, pa i njezine stvari su vraćene na mjesto. Sada ima jako lijep dom s vratima i prozorom obloženim limom – što je ujedno atrakcija za djecu. Tako baka nije sama. Potrošeno je u obnovu oko sto eura. Bakine riječi su riječi sreće, zahvale, pjesme i plesa. Glasno je vikala: „Bog vas blagoslovio“.

s. Kata Karadža

Fotografije uz članak
Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

veljača 2024
P U S Č P S N
« sij.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
26272829  
WordPress Video Lightbox