Tijekom cijele Jubilejske godine naše Družbe u mnogim našim zajednicama će se održavati posebne svete pobožnosti kojima je prije svega svrha da se ojača vjera, nada i ljubav sestara i drugih pobožnih vjernika koji su s njima na bilo koji vjerski način povezani, kao i sinovska ljubav i poslušnost prema Svetom Ocu, Kristovu namjesniku na zemlji. Razlozi su zbog kojih je naša Vrhovna predstojnica uputila molbu Svetom Ocu za dar oprosta. Isti je, kako stoji u Apostolskoj pokorničarnici, dopušten da se slavi u Godini jubileja pod uobičajenim uvjetima za sve vjernike koji se uistinu pokaju i vođeni ljubavlju žele dobiti potpuni oprost svaki put kada kao hodočasnici pohode neku od naših kapela i u njoj pobožno sudjeluju u jubilejskim obredima, ili ako se barem neko prikladno vrijeme ondje posvete pobožnim razmatranjima koja će zaključiti molitvom Očenaša, Vjerovanjem i zazivima Blaženoj Djevici Mariji.
Ovaj milosni dar na četvrtu korizmenu nedjelju, 31. ožujka ove godine, omogućile smo mi, sestre franjevke, vjernicima grada Sarajeva. Tridesetak muškaraca i žena iz katedralne župe Presvetog Srca Isusova Sarajevo kao i okolnih župa okupilo se na duhovnu obnovu u našem provincijskom sjedištu na Bjelavama 85 koju je predvodio vlč. Jakov Kajinić, duhovnik u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu, zajedno sa sestrama zajednice.
Susret smo započeli pjesmom i riječima dobrodošlice s. Kate Karadža, provincijske predstojnice. Potom je uslijedila prigodna meditacija „Blizina nježnosti“ evanđeoskog teksta o milosrdnom ocu i njegovim ‘protestnim’ sinovima (usp. Lk 15, 11-32).
U nastavku vlč. Jakov je imao egzegetsko tumačenje navedenog ulomka te aktualizaciju za naše vrijeme i za naše živote. U svom izlaganju naglasio je da je navedena biblijska slika prije svega nadahnuće za bolje upoznavanje Očeve beskrajne ljubavi, dobrote i praštanja. Velika je to utjeha i velika radost za čovječanstvo! U njoj je sve posloženo, kao što bi trebalo biti posloženo i u našim životima: uvidjeti svoj život, svoja lutanja, svoje odlaske te oblikovati svoje priznanje i provesti ga u djelo. To nam je činiti – ustati i poći k svome Ocu (primjer mlađeg sina iz prispodobe) – slika obraćenja s konkretnim činom, konkretnim hodom, zaokretanjem pravca svojega života. Jer često nas vlastita pravednost zaslijepi pa nismo u stanju uvidjeti da su naša lutanja i odlasci iz kuće Očeve i onda kada smo u njoj i ostali – ali samo tehnički (poput starijeg sina iz prispodobe), neke su od misli koje je vlč. Jakov podijelio sa sudionicima obnove.
Osobna promišljanja, zahvale, prošnje… prinijeli smo u euharistijskom klanjanju pred izloženim Presvetim oltarskim sakramentom. Sakramentu pomirenja – pomirenje s Bogom, s drugima i sa samima – sudionici su također pristupili tijekom duhovne obnove. Spremno i velikodušno su se stavili na raspolaganje za sakramenat pomirenja braća svećenici: preč. Mato Majić, župnik katedralne Župe Presvetog Srca Isusova i dekan sarajevskog dekanata, vlč. Ivo Jeziđić, vojni kapelan i župnik Župe sv. „Ilije proroka“ Čemerno, vlč. Marko Majstorović, župnik Župe „Uzašašće Gospodinovo“ Novi Travnik te voditelj obnove vlč. Jakov.
Vrhunac duhovne obnove bilo je euharistijsko slavlje koje je predslavio vlč. Marko. Homiliju je izrekao vlč. Jakov u kojoj je naglasio da nam je Isus Krist u prispodobi o milosrdnom ocu na najbolji način pokazao tko je i kakav je Otac nebeski. Bog je Otac čak i onda kad čovjek nije vrijedan da se naziva sinom, jer u Njegovim očima svatko od nas je neizmjerno velik i nikada i nikoga On ne ostavlja. Mi smo ti koji od Njega odlazimo i koji bi se Njemu trebali vratiti. Potrebno je ‘doći k sebi’, potrebno nam je raspoloženje skrušenog kajanja kao i vjera u Božje milosrđe. Samo u tom ‘duhovnom zaokretu’ moguće se osposobiti za ljubav prema Bogu i bližnjemu, poput sv. Franje Asiškoga.
Duhovnu obnovu smo završili u radosnom ozračju, ispunjeni ljepotom zajedništva i druženja u prelijepom blagdanskom popodnevu te osnaženi Duhom Božjim za svakodnevicu u koju se svatko od nas vraća i u kojoj želi ‘biti’ u kući Očevoj!
S. Ljubica Stjepanović