U svome stavu prema životu počesto smo
mi ljudi pragmatični, a manje zadiremo u bitno. Upravo to se
odnosi na naše poimanje darova i darivanja, što nam počesto zastre oči, te ne
vidimo dobro bitno, to jest cilj i smisao darivanja. Jer kad govorimo o
darovima redovito se usredotočimo na izvanjsku stvarnost, to jest na ljepotu i
vrijednost dara koji mjerimo našim ljudskim i zemaljskim mjerama. Ne bi se
smjelo, međutim, zaboraviti da je izvanjski dar, to jest ono što nazivamo
darom, ponajprije odraz i znak nutrine. On izvire iz duše kao dar osobe osobi,
te po tome stječe svoju vrijednost. I što je neka osoba više prisutna u daru,
to je dar vrjedniji. Isto vrijedi i obrnuto: netko može obdariti drugoga
izvanjskim darom velike vrijednosti, no ako to ne čini s ljubavlju i od srca,
nego lažno, prisilno ili iz interesa, onda njegov dar ne vrijedi ništa, bez
obzira koliko skup bio. Izvanjska stvarnost je, dakle, samo znak osjećaja i
odnosa koji postoji u nutrini srca. Dar je nagovještaj ljepote i izričaj
bogatstva srca koje pronalazi načina da uzme i izvanjsku pojavnost, a nipošto
se ne može poistovjetiti s njome. Izvanjska pojavnost dara je samo sredstvo
objave onog unutarnjeg sadržaja koji mi ljudi ne znamo priopćiti na savršen
način jedni drugima, pa se onda služimo darovima kako bismo barem donekle
predočili ono što nosimo u duši. U tom duhu vanjska pojavnost dara nije cilj,
niti ima smisao sama u sebi, nego je sredstvo sebepriopćenja. Cilj je pak
uspostava snažnog duhovnog jedinstva osjećaja i želja, misli i volje, na
temelju čega dvije osobe postaje sve više jedno.

Razumjeti
logiku i smisao dara je vrlo važno, jer shodno tome razumijevamo logiku i
Božjeg darivanja, koja nam se počesto čini čudnom, ali ne uočavamo da je čudna
jer smo mi ljudi pragmatični, te ne vidimo dobro Božje darove. Izražavamo
osjećaj da nam je Bog iskazao neki dar tek onda kad smo primili neku zemaljsku
i opipljivu dobit ili dobili uslugu, te kad to nedostaje, uopće ne vidimo da
nas Bog ičim obdaruje. Stoga samo neupućeni sumnjičavac ili suvremeni pragmatik
može dovesti u pitanje sadržaj Božjeg dara ljudima. Tko može biti neprimjeren
te pitati što to Bog nama daje od trenutka da nam dade cijeloga sebe darujući
nam svoga Sina i Duha Svetoga. Zato je Isus koji je došao među nas u našem
obličju, svjestan da je i sam dar od Oca, najavljivao da će poslati drugoga
Branitelja, Duha istine. A što je najavljivao, to je i izvršio nakon svoga
uskrsnuća kada je svojim učenicima dao Duha Svetoga, koji je bio posljednji
Očev dar kojim je dovršeno spasenjsko djelo i Crkva bila osposobljena i
osnažena nastaviti ga.

Tako Isus svojim učenicima ne
ostavlja ništa drugo nego dar svoga Duha, a to je dar božanskoga bića. Doista,
Bog ljudima daje najviše što može dati, a to je samoga sebe u potpunosti. Služenjem
svoga Sina pronašao je način koji ljudima ne polazi za rukom, a to je da ih
dovede dotle da im može sama sebe dati za dar, a ne da svoje darove svede i
ograniči na vremenite i zemaljske usluge. Upravo na taj način su apostoli i
prva Crkva doživjeli dar Duha Svetoga na dan Pedesetnice kao konačni Božji
zahvat u kojem im je Bog cijeloga sebe priopćio. Time je bilo ispunjeno i
posljednje obećanja, te je došao onaj koji je bio Obećani, to jest apostolima
je bio dan veliki Božji Dar. A nakon što su primili Dar, Apostoli su imali
snage propovijedati, jer je napokon došlo vrijeme da nisu propovijedali nešto,
to jest neke apstraktne istine ljudskoga uma, nego su propovijedali Nekoga,
Boga koji im se potpuno dao i kojeg su nosili kao Silu svoga bića.

Na istovjetan
način, u istoj snazi, danas se Duh daje i nama, jer kao što su ga primili od
Gospodina, Apostoli su ga tako predali svojim nasljednicima i cijeloj Crkvi. A
prenesen nam je kao Božji Dar kojim nam Bog podaruje cijeli svoj život s ciljem
da nas potpuno prožme i ispuni. Doista, Bog nam je po svome Sinu, u pashalnom
otajstvu, oprostio grijehe, te je on svojim učenicima dao vlast da ih
opraštaju, što su oni vjerno i revno i činili. No uz dar oproštenja grijeha po
Duhu Svetomu, Apostoli su primili i dar punine kojom su imali snage za
navještaj. A takvu snagu ne bi imali da ih Duh nije ispunio svojim obiljem,
kako bi sami mogli druge obdarivati do sve punine Božje.

Dopustimo
stoga i mi Bogu da nas ispuni svojim Darom od kojega nema većega, jer taj Dar
nije predmet, nego božanska osoba. Neka i nas osnaži da i mi svojim jezikom odvažno
i radosno naviještamo silna djela Božje ljubavi, te da svoj narod i društvo
ispunimo milošću i darovima koji od njega dolaze. Tada će i naš jezik biti
istinski materinji svima, jer ćemo se ponašati kao braća i složno živjeti
potičući jedni druge na svet i sebedaran život kojim i sami postajemo dar
drugima, nakon što smo u svome životu iskusili Božje darivanje po Duhu Svetom.

Dr. don Ivan Bodrožić