Hvalospjev cvijeća
Cvjetno izricanje otajstva što ga kršćanska zajednica u liturgiji slavi nema za cilj izazvati divljenje ljudi, nego dati slavu Svevišnjemu i ljude pozvati da se pridruže tome “hvalospjevu stvorenja”. Otajstva spasenja slavimo cvijećem kao što ih slavimo pjesmom, poklikom, stavom tijela, svečanim ruhom, prinosom dara… Stavljenje cvijeća u liturgijski prostor iziskuje odricanje, odvajanje od onoga što nam stvara ugodu i doživljaj ljepote. Ono u čemu nam je Stvoritelj udijelio spoznaju ljepote, taj isti dar uzvraćamo njemu, kao jedini znak zahvalnosti. Što mu možemo pružiti, a da nam on sam to nije već dao? Tim odricanjem od najljepšega izričemo slavljenje Boga.
Radi vjerodostojnosti našega slavljenja cvijećem bit će uputno da cvjetna kompozicija bude izrađena od rezanoga cvijeća, cvijeća koje “žrtvujemo” da bismo dar ljepote i slave, kojom se cvijet zaodijeva, u potpunosti darovali Njemu. Cvijeće ne posuđujemo onomu komu ga pružamo nego ga darujemo, postaje darom.
Liturgija u Crkvi ne živi od ponavljanja obrednih slavlja nego od uprisutnjenja jedinstvenoga Božjega djela spasenja. Zato je liturgijsko slavlje, pa i kad slijedi istu obrednu matricu, u sebi jedinstveno i neponovljivo. Tu jedinstvenost i neponovljivost lako je izraziti cvijećem, odabranim i darovanim (ubranim) baš za to slavlje. Biljke lončanice, na neko vrijeme prenesene iz prostora svagdanjega boravka u prostor liturgije, nisu izraz potpunoga darivanja i slavljenja. Umjetno cvijeće, ma od kako dragocjene tvari bilo izrađeno, ne može biti ucijepljeno u liturgijski govor jer mu nedostaje osnovna dimenzija – život, a time i nemoć da izrazi životnost naše hvale i životnost (zbiljnost) Božjega samodarivanja.
Mudrost izbora i mjere
Da bi cvijeće u liturgiji moglo jasnim jezikom komunicirati ljudsko slavljenje Gospodina i ujedno Božji objaviteljski (epifanijski) odgovor, potreban je i osjećaj za pravu mjeru. Kao što se snaga ljuske riječi može izgubiti u mnoštvu riječi i žamoru ljudi, tako i govor cvijeta može biti ugušen “zaglušnim” govorom cvijeća. Mudrost Istoka može i ovdje biti inspirativna: neki je car kanio pohoditi vrt nekoga slavnoga vrtlara, poznatoga po iznimnoj umješnosti gajenja cvijeća. Očekujući cara vrtlar je, unatoč svoj ljubavi utkanoj u uređeni vrt, počupao sve cvijeće i ostavio samo jedan odabrani cvijet, da bi carevo oduševljenje moglo biti veće. Ta mudrost mjere i mudrost izbora potrebna je i u iščekivanju liturgijskoga Gospodinova pohoda kršćanskoj zajednici.
Zanimljivo je uočiti kako u izvan liturgijskom govoru cvijeća ljudi redovito imaju osjećaj za mjeru i za pravi izbor: zaručnik će zaručnici dati odabrani cvijet, možda samo jedan, da bi izrazio svu svoju ljubav i radost. Nesnalaženja u liturgijskomu komuniciranju cvijećem pokazuju da nam nije stran govor cvijeća nego da ne znamo što bismo cvijećem komunicirali. Bez prethodnoga meditiranja nad liturgijskim otajstvom i nad Božjom riječju u kojoj se otajstvo objavljuje, nije moguće pronaći “poruku” koja bi bila utkana u samo slavlje. Bez jasnoće sadržaja koji je cvijeću potrebno dati, cvijeće u liturgiji postaje nalik praznim riječima.
A. Crnčević, Govor cvijeća u kršćanskoj liturgiji, Živo vrelo 4 (2007)
U fotogaleriji možete pogledati cvjetne aranžmane naših sestara.
Ukoliko pak želite saznati više informacija o cvijeću u liturgiji, kliknite ovdje.
