Na blagdan Svih svetih Franjevačkog reda, 29. studenog 2017., proslavile smo 50 godina
kuće Sv. Klare u Bugojnu. Svetu misu zahvalnicu predslavio je fra Miro Relota, gvardijan
franjevačkog samostana u Fojnici, uz koncelebraciju župnika fra Zorana Tadića,
dekana fra Vinka Markovića, župnika okolnih župa vlč. Josipa Lubare, vlč. Pave
Nikolića, vlč. Tadije Ivoša, fra Marka Jukića i župnih vikara fra Tomislava
Brkovića i fra Pave Vujice. Uz provincijsku predstojnicu s. Katu Karadža i zamjenicu
provincijske predstojnice s. Lidiju Jurišić, savjetnicu s. Ines Vujica slavlju zajednice
pridružile su se naše sestre iz Fojnice, Jajca i Bučića.
U svetoj misi, koja je središte i
izvor sveg našeg života i djelovanja, uzdigli smo svoju hvalu i zahvalu Bogu,
za Njegovu neizmjernu ljubav kojom je vodio i doveo našu zajednicu do ovog za
nas važnog i značajnog dana. U misnu
nakanu smo uključile zahvale Bogu za našu Provinciju, za pokojne sestre koje su
ugradile sebe i svoj život u ovo mjesto, za brojne osobe koje su u proteklih 50
godina velikodušno i zauzeto pomagali sestrama te svojom duhovnom i
materijalnom brigom bili vidljivi znak Božje providnosti na našem putu. Molile
smo za zajednicu sestara koja danas živi i djeluju ovdje kao i za nova duhovna
zvanja.
Fra Miro se u svojoj homiliji osvrnuo
na vrijeme i okolnosti u kojima su sestre kupile župnu kuću od franjevačkog
samostana u Fojnici. Istaknuo je osobno uvjerenje da su sestre blagoslov za
zajednice i mjesta u kojima ih ima i u kojima vrše djela apostolata. U tom
kontekstu se zahvalio sestrama za sve što su učinile i čine za naš narod i
braću franjevce. Ne trebamo dopustiti da nas obuzme strah pred budućnošću. Ne trebamo
se bojati i misliti da nas je malo. „Potrebno
je malo soli kako bi hrana bila ukusna. Ako je previše soli hrana može biti
nejestiva jer je preslana“, kazao je
fra Miro.
Nakon popričesne molitve riječi
pozdrava i zahvale uputila je i provincijska predstojnica s. Kata. Kazala je
kako je ovo doista naša kuća molitve za cijelu Provinciju i stoga je s pravom
nazivamo naš duhovni centar. „Zato ova kuća progovara na različite načine. Ponekada
je prostorno bila tijesna i možda nije dovoljno zadovoljavala potrebe događaja,
ali to nam nije smetalo – jer je u njoj bilo nešto puno važnije od prostora i
udobnosti – u njoj je bio život. Usudim se reći da ova kuća i ova kapela svojom
toplinom pruža gostoprimstvo svima koji kucaju na njezina vrata. Vjerujem da tjesnoća ove naše kuće nije stisnula
srca mnogih sestara i ljudi koji su kroz nju prošli, po uzoru na našega
serafskog oca Franju koji se uvijek trudio „oko svete prostodušnosti i nije
dopuštao da tjesnoća mjesta stisne širinu srca. Zato je na grede prebivališta
napisao imena braće da svaki, kad bude htio moliti ili počivati, mogne znati
gdje mu je mjesto, a i zato da ne bi tjesnoća malena prostora narušavala šutnju
srca…“ (1Čel 44). Unatoč mnogim bujicama neprilika, kuća je ostala vjerna svom
prvotnom poslanju – da bude duhovni centar. Tu njezinu izvornost želimo i dalje
njegovati i živjeti, kazala je s. Kata.
Nakon svete mise
nastavili smo naše slavlje za zajedničkim objedom. Kućna predstojnica s. Mira
Bliznac zaželjela je svima dobrodošlicu i izrazila zahvalnost sestrama i braći
svećenicima što su svojim dolaskom uzveličali ovo naše slavlje. U spontanom i ugodnom druženju kod zajedničkog stola, čestitke
i riječi zahvale sestrama uputili su fra Vinko, fra Zoran, vlč. Pavo i vlč. Tadija.
Kao kršćani pozvani smo i poslani
biti u životu ono što je sol u hrani. Vrijedimo samo onoliko koliko ukusa
dajemo i koliko spasavamo svijet, koliko topline i ljubavi iz sebe ižarujemo,
odnosno koliko smo tame sposobni pobijediti u samima sebi, koliko straha,
osvete, zla i mržnje u sebi nadvladavamo. To je ono što nas čini solju zemlje.
