Četiri školske sestre franjevke Krista Kralja, nove misionarke, zajedno s provincijskom predstojnicom Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina s. Katom Karadžom, stigle su 25. listopada u Ugandu.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

S. Kata se nedavno s pregršt dojmova vratila iz mjesta Rwentobogdje je u utemeljenju nove misije pomagala i bila potpora s. Franciski Ivanović, s. Ivki Lučić i s. Elizabeti Žuljević, susestrama iz Bosansko-hrvatske provincije, te Urši Marinčić iz Mariborske provincije.
Prvi susreti
Podsjetimo, 25. listopada 2018. u jutarnjim satima krenule su iz Zagreba preko Bruxellesa za Entebbe/Kampalu, u Ugandu. Nakon cjelodnevnog putovanja u zračnoj luci Entebbe su ih srdačno dočekali misionari fra Ivica Perić i s. Vedrana Ljubić te poveli u samostan Kćeri Božje ljubavi u Kampali, a 26. listopada u Rwentobo. „Budući da naša kuća nije bila spremna za useljenje, privremeno smo se smjestile kod sestara Kćeri Božje ljubavi u Rushooki, koje su nas doista lijepo primile. Sve su bile gostoljubive, a na poseban način istaknula bih sestre iz hrvatskih krajeva: već spomenuta s. Vedrana, s. Bogdana Markić i s. Marta Čović. Izrazile su nam dobrodošlicu, ustupile prostorije te smo se osjećale prihvaćeno. Bilo je u prvim danima čuđenja, iznenađenja i brojnih pitanja“, prenijela nam je s. Kata koja je uz prirodne ljepote uočila siromaštvo i nemogućnost razvitka društvenog, političkog i kulturnog života.
„Potrebe su doista velike i prepoznatljive na svakom koraku, počevši od najmlađih različitih uzrasta i potreba. Najvažniji su odgoj i obrazovanje djece. Mnogi roditelji ne mogu platiti ono što se od njih traži, pa tako neka djeca ne pohađaju škole. Neka su siročad bez jednog ili obaju roditelja i kao takva doista su nezaštićena“, opisala je naša sugovornica.
Ona smatra kako je u Africi i drugdje potrebno ulagati u ljude kako bi oni sami mogli mijenjati svoj svijet, a područje djelovanja je doista široko. „Osim s djecom može se puno raditi s djevojkama i ženama, pokazati im osnovno u kućanskim poslovima: kuhanje, šivanje, čišćenje i sl. Puno toga ih se može poučiti u zemljoradničkim poslovima. Taj kraj nudi široko polje misijskoga rada. Nikako ne smijemo zaboraviti potrebu odgoja u vjeri, na što smo mi kao sestre usmjerene. U tome je afričko tlo pogodno za djelovanje“, kazala je s. Kata.

Blagoslov kuće
Trenutačno zajednica redovnica ima sve potrebno za život, a gradnja kuće započela je krajem svibnja 2018. i radovi su velikim dijelom dovršeni kad su misionarke stigle. „No, trebalo je doraditi prostore do useljenja. Dovršena je u prosincu. Zato smo se u početku smjestile kod spomenutih sestara. U međuvremenu sam pratila tijek završnih radova i od studenoga, zajedno s jednom sestrom, boravila u kući. Kao zajednica okupile smo se u kući pred Božić i započele zajednički život“, pojasnila je predstojnica dodavši kako franjevke sada imaju prikladne prostorije za molitveni i zajednički život.
„Kapelu i kuću Uzašašća Gospodina našega Isusa Krista blagoslovio je 10. siječnja nadbiskup Mbarare Paul. K. Bakyenga. Blagoslovu je bila nazočna i naša vrhovna predstojnica s. Klara Šimunović. Bio je to milosni trenutak za cijelu našu Družbu. Posebno je taj događaj znakovit za našu Bosansko-hrvatsku provinciju Prečistog Srca Marijina jer od sada imamo prvi put zajednicu u misijama, u Africi, u Ugandi“, naglasila je s. Kata koja je sa susestrama od početka radosna zbog pozitivnih iskustava.

Učiti od Afrikanaca
Osjetile su prihvaćanje mještana s kojima se od početka suživljavaju i uče od njih, iako im je puno toga neobičnoga. Obogaćene su različitošću kultura, običaja i svega svojstvenog nekom narodu. „Sestre koje su prvi put došle kažu da su ugodno iznenađene zelenom prirodom jer Afriku nisu baš takvom zamišljale. Mislile su da je više pustinjska s manje zelenila. Ovo je bio moj četvrti pohod Africi i najduži boravak, od 25. listopada 2018. do 17. siječnja 2019., pa sada mogu reći da imam cjelovitiju sliku života u afričkim zemljama koje sam posjetila – Ruandi, Ugandi i DR Kongo“, napomenula je redovnica kazavši kako je važno biti među ljudima kako bi se prepoznale njihove potrebe. Oduševili su je njihovo slavljenje misa i vjernička predanost. Kod njih se, dodala je, osjeti da su prisutni i mole radosna srca uz pjesmu i ples. „To treba doista doživjeti. Za Božić nema nikakva posebnog izvanjskog blještavila, ali njihova srca žare od sreće i slavlja. U jednostavnosti predani su onome što imaju, za drukčije ne znaju. Ne mogu ostati ravnodušna na tolike potrebe, nego osjećam zov tih ljudi da im budemo blizu“, predočila nam je s. Kata koja je sa susestrama putovala i kod franjevki Splitske provincije u DR Kongo, vrlo veliku i zemlju s puno nesigurnosti i napetosti.

Zagovor mučenice
Zadivila se vidjevši što su tamo njezine susestre kroz 40 godina svojeg djelovanja učinile i koliko su cijenjene. „Zanimljivo je i to da se naših osam sestara srodilo s tim narodom i teško govore o povratku, neke čak žele biti pokopane tamo. Ostavile su sebe za narod, i to je ono što oni prepoznaju hvale vrijednim. Kroz toliko godina života i djelovanja imaju predivnih iskustava i doživljaja na kojima Bogu zahvaljuju. Imaju također i jedno bolno iskustvo koje je ostavilo velike tragove nesigurnosti na svima njima, a to je ubojstvo u školi nedužne mlade sestre Clare Agano Kahambu prije dvije godine. Ona je pridružena nebeskoj četi mučenika i svjedoka Božje neizmjerne ljubavi i milosrđa. Dakle, u Družbi imamo i mučenicu iz Afrike koja nas zagovara kod Boga“, s ponosom ističe franjevka koja se iz Afrike vratila srca puna susreta i iskustava te zadovoljna što je tijekom svojeg boravka izvršila svoju misiju – aktivno sudjelovati u radovima i ostalom potrebnom za početak djelovanja misije franjevki u Ugandi.
„U sestarskoj zajednici osigurano je ono najosnovnije potrebno. Kuća i kapela su blagoslovljeni te u našim prostorima imamo Presveto otajstvo da sestre mogu svakodnevno moliti ako nisu u mogućnosti nekada doći do crkve. Naravno, nije bilo lako rastati se s njima. Navikle smo jedna na drugu i bile smo oslonac i sigurnost jedna drugoj. Neka sve vodi Božja ruka i Njegova providnost. Duboko vjerujem da će sestre biti vođene Duhom“, rekla nam je s. Kata naglasivši kako je važnost redovničke zajednice, prije svega, prisutnost i svjedočenje životom ljubavi prema Kristu i njegovim zapovijedima.

Svjedočiti djelom
Prema njezinim riječima, sestre su po redovničkim zavjetima „žene molitve“ te svojom nazočnošću, prije svega, mole za narod, mjesto gdje se nalaze i cijelu Crkvu, a tako je i u Rwentobu. „Osim molitve, koja je jako važna, mi smo aktivna zajednica koja živi ‘sa’ i ‘među’ narodom. Pokušat ćemo svoj doprinos dati na području odgoja i obrazovanja. Želimo ostati vjerne karizmi naše utemeljiteljice s. Margarite Pucher te se posvetiti odgoju i obrazovanju najsiromašnijih. To može biti područje vjerskog odgoja kroz kateheze i vjeronauk, rad u školama, kao i mnoga druga područja za koja se opredijelimo (sirotišta, kućanstvo)“, navela je predstojnica Karadža napomenuvši kako sestre mogu mnogo učiniti za Rwentobo gdje se moraju prvo prilagoditi jeziku (službeni engleski i lokalni runjankore), prehrani, kulturi i običajima.
Franjevke, naglasila je naša sugovornica, žele nastaviti slušati Riječ Božju i djelom ju svjedočiti po uzoru na Sv. Franju. Važno im je živjeti i djelovati među narodom, a molit će i da Bog nadahne još sestara koje će željeti postati misionarke na afričkom tlu. „No, činit ćemo korak po korak. Sve ima svoje vrijeme. Za sada nam je važno da ova zajednica od četiriju sestara zaživi i udomi se u našem novom mjestu. Otvorene smo poslati i druge sestre ukoliko ih bude bilo. Neka sve prati zaštita Presvetog Srca Isusova i okrilje njegove svete Majke Marije“, zaključila je s. Kata Karadža.

Radost molitve za blizance
Afričku vjeru i dušu s. Kata ilustrirala nam je opisavši i jedan upečatljiv susret. „Jednog poslijepodneva krenula sam s vrhovnom predstojnicom s. Klarom Šimunović do jedne škole udaljene oko dva kilometra od naše kuće. Željela sam joj pokazati taj ruševan prostor koji nazivaju školom. Zgrada je, naime, vrlo trošna. No, ponuđena nam je mogućnost da u toj školi radimo. Na putu smo susretale puno radosne djece i odraslih. Kada smo došle do te škole, odjednom se pojavila neka žena. Primila me čvrsto za ruku i povela nekamo. Kako nije znala engleski, kočila sam je, zastajkivala i pokušala ruku izvući iz njezine, ali nisam uspjela. Ona me i dalje žurno vodila. Prošle smo i tu školu koju smo posjetile. Žena se uputila nekim puteljcima kroz plantaže banana, izgubio se pravi put… Bojala sam se da ne zalutam i, moram priznati, nije mi bilo svejedno. Pomislila sam da je žena bolesna. No, okrenula sam se i vidjela da nas prati i s. Klara. Nakon što smo prošle nekoliko njihovih kuća od blata i zelenila, ukazala se jedna kućica. Tu je zastala i pustila mi ruku. Pred kućom su bili njezin sin i nevjesta koji su prije mjesec dana dobili dvojke. Dovela nas je do njih da ih vidimo, upoznamo i pomolimo se za njih. Sva je radosna gestama izražavala da su to njezini i da je sretna što smo tu s njima. Pomolili smo se. Naravno djecu su nam dali u naručje i nekoliko smo trenutaka proveli zajedno. Na licu te žene, bake, oslikavala se velika radost. Do te kuće nalazi se njezina u koju nas je uvela. Kleknula je na golu zemlju moleći se. Molile smo s njom. Poslije toga ustala je i u znak zahvalnosti zaplesala i pjevala. Tek onda je bila zadovoljna i radosna povela nas na pravi put. Koja li je to sreća bila. Samo prisutnost. Iako sam se pitala u sebi u tim trenutcima što li hoće, jer se nismo mogle sporazumjeti, ona je bila tako sretna da pokaže svoju obitelj. Željela je da se pomolimo za njih. To nam je svima potrebno – biti čovjek čovjeku“, ispričala je s. Kata.