Ispovijest sestre Stanke: ‘Gledala sam ožiljke od bičevanja, psihički uništene žrtve…’

Nedjeljni sa sestrom Stankom Oršolić, jednom od dviju hrvatskih redovnica koje su članice europske mreže RENATE koja svakodnevno pomaže žrtvama najgoreg organiziranog kriminala

Kad joj je rekla da je teologinja, jedna žena žrtva trgovaca ljudima u sigurnoj kući u Londonu pitala je časnu sestru Stanku Oršolić što to znači. Što ti ljudi rade? Frizeri šišaju, zidari zidaju, liječnici liječe… Ali što rade teolozi?
– Duboko sam se zamislila. Doista, što je to? Prošla sam u glavi kroz sve što sam na fakultetu učila i jedini odgovor koji sam mogla zamisliti bio je da teolozi moraju služiti ljudima socijalnim angažmanom Crkve.
Tako svoju misiju opisuje sestra Stanka, redovnica Družbe sestara Naše Gospe, s kojom smo se susreli u malenoj redovničkoj zajednici smještenoj pokraj katedrale u Bjelovaru, gdje živi s još dvije sestre. Ona je jedna od dviju redovnica koje su članice europske mreže RENATE, Redovnice Europe u borbi protiv trgovine ljudima. Za tu se mučnu i tešku temu zainteresirala još 2012., netom pošto je završila teologiju, a već iduće godine završila je kao volonterka u Ujedinjenom Kraljevstvu, u sigurnoj kući na tajnoj adresi, gdje je svakodnevno pomagala ženama žrtvama najgoreg organiziranog kriminala – krijumčarenja i trgovine ljudima, prisilne prostitucije, tjelesnog zlostavljanja svake vrste…
Riječ je o organizaciji The Medaille Trust, prvoj i najvećoj takvoj u Velikoj Britaniji, koja raspolaže s pet sigurnih kuća za žene žrtve trgovaca ljudima, tri za muškarce te jednim obiteljskim centrom, s ukupnim kapacitetom od 109 kreveta. U jednoj od kuća za žene Stanka je tijekom 2013. godine provela dva mjeseca. To ju je iskustvo duboko promijenilo.

Teške psihičke posljedice
– Pomagala sam tim nesretnim ženama koje su dolazile iz svih krajeva svijeta, od Afrike i arapskih zemalja do Tajlanda. Sve su one imale strašne, vrlo potresne priče. Bilo je teško. Ti su ljudi jedva preživjeli. Većina ih je u raljama krijumčara ljudi bila dvije-tri godine. To uključuje i mukotrpan put do Europe. Mučenje, ponižavanje i zlostavljanje kojima su bile izložene te žene toliko su zastrašujuća da nisam mogla vjerovati da čovjek to može učiniti drugom čovjeku. Neke su bile pune rana, ožiljaka od bičevanja, teško bolesne… Osim fizičkih, imale su i teške psihičke posljedice, samopouzdanje im je bilo ravno nuli. Često bismo mi sestre bile sretne kada bi žrtve uopće ustale iz kreveta, pojesti doručak, popiti kavu, popričati… To je bio velik uspjeh – prisjeća se sestra Stanka, koja proteklih godina radi kao voditeljica Caritasove kuće za stare i nemoćne u Vrbovcu.
Kaže kako su mnoge od tih žena bile u toliko teškom psihičkom stanju da bi dobile napade panike kad bi se našle u društvu muškarca. I njima, sestrama, bilo je teško zadobiti njihovo povjerenje. Pomagale su im u svakodnevnim potrebama, vodile ih po državnim institucijama, a na radionicama i terapijskim susretima pokušavale im povratiti makar dio narušenog samopouzdanja, osjećaj vlastitog identiteta koji im je oduzet od robovlasnika.
– Iako ne tijekom moja dva mjeseca u Londonu, znam da je bilo i pokušaja samoubojstva. Mnoge od tih žena imale su problema s pamćenjem. Mozak im je bio uništen jer su ih njihovi “vlasnici” drogirali i alkoholizirali kako bi lakše manipulirali njima. To im je naročito teško padalo, jer mnoge od njih bile su jako frustrirane kad na nekim od tečajeva koje smo organizirali ne bi mogle nešto zapamtiti – opisuje sestra Stanka.
Riječ je uglavnom o mlađim ženama, neke su u svijet seksualne eksploatacije uvučene još kao maloljetnice. Prisjeća se jedne trudne djevojke koja je dijete dobila uslijed uzastopnog silovanja od više muškaraca. Nije znala tko je otac. Dijete je ipak odlučila zadržati.
– To dijete, s kojim je živjela u našoj sigurnoj kući, bilo je centar njezina svijeta – govori nam plemenita sestra.

Za njih su one roba
Kaže kako žene kao žrtve završavaju na najrazličitije načine. Neke krenu kao migranti, izbjeglice, na put prema Europi, a umjesto da ih “samo” prokrijumčare, kriminalci odluče na njima zaraditi pretvarajući ih u roblje. Jedna je žena, tako, bila primorana pobjeći iz jedne arapske zemlje nakon što se suprotstavila očevoj odluci o dogovorenoj udaji. Umjesto slobode, krijumčari su je odveli u Veliku Britaniju i prisiljavali na prostituciju.
– Mnoge od tih žena često uopće ne znaju u kojoj se zemlji, a kamoli u kojem gradu se nalaze. Voze ih u kamionima. Za njih su one roba. Ne zadržavaju ih dugo na istom mjestu, sele ih kako se zločin ne bi otkrio. Dovode im klijente u stanove ili bordele, a često su u takvom stanju da se gotovo ničega i ne sjećaju – govori nam sestra Stanka.
Mnoge od žrtava spase se gotovo samo srećom i slučajnošću. Katkad naiđu na dobronamjernog klijenta kojem se povjere što im se događa, a on im pomogne, a neke iskoriste nepažnju robovlasnika i daju se u bijeg na gradske ulice, gdje od prolaznika mole pomoć. Osim što često ne znaju gdje su, dodatni je problem ako ne znaju ni jezik zemlje u kojoj se nalaze. Kako bi osigurali svoju “robu”, kriminalci se služe zastrašujućim metodama – žigošu ih ili tetoviraju.
– Sestre iz drugih zemalja, članice RENATE, otkrile su mi kako u novije vrijeme trgovci čak i umeću mikročipove pod kožu tih žena kako bi ih pronašli ako se drznu pobjeći.
Kako bi se izbjegla svaka mogućnost otkrivanja lokacije sigurne kuće, u njoj vladaju vrlo stroga pravila. Mobiteli, laptopi i, zapravo, svaka komunikacija s vanjskim svijetom strogo je zabranjena. Nije to zatvor, žene su ovdje dragovoljno, no pravila su tu s razlogom, jer krijumčari ne prezaju ni od čega kako bi povratili svoje “vlasništvo”, odnosno izvor nemalih prihoda.
Dodatni je problem, kaže sestra Stanka, što mnoge od žrtava ponovno završe u lancu prostitucije. Naivno povjeruju da će ih netko spasiti, a zapravo upadnu u ralje novog zločinca. Riječ je o golemim kriminalnim lancima, koji se ne bave samo prostitucijom nego i prodajom droge, švercom oružja… Žena je za njih, poput naoružanja ili opijata – resurs.
– Jako je važna edukacija ljudi. Na tome mnogo radimo u našoj mreži. Educiramo hotelsko osoblje da prepozna znakove prisilne prostitucije. Organiziramo radionice za liječnike na kojima ih educiramo kako prepoznati simptome da je netko žrtva trgovine ljudima. To je izuzetno važno, a imamo i dobru suradnju s policijom – kaže Stanka Oršolić.

Tjelesni čuvari žena
Iako zvuči malo nevjerojatno, one često služe i kao “bodyguardi”, odnosno tjelesni čuvari žrtava.
– Kada moraju, primjerice, biti deportirane u svoju zemlju, časne diljem Europe se organiziraju. Jedna ženu otprati na aerodrom, druga je dočeka ondje gdje sleti i tako do krajnjeg odredišta. Nekada s nama idu i svećenici, redovnici, kako bi bile sigurnije – kaže sestra Stanka.
Cilj je ove jedinstvene redovničke grupe raširiti mrežu na sve europske zemlje. Zasad su aktivne u 31 zemlji, a ima ih 136. Hrvatski ogranak, koji, uz sestru stanku ima još i sestru Viktoriju Šimić iz okolice Đakova, sada radi na uspostavi mreže u Bosni i Hercegovini, jer se procjenjuje da je stanje tamo trenutno najteže. Migrantska kriza kojoj se ne nazire kraj zastrašujuće je plodno tlo za trgovce ljudima, a dodatni problem stvaraju i romske zajednice u čijoj je kulturi posve normalno dogovarati brakove 10-godišnjakinja za novac. No ne može se reći ni da je stanje dobro u Hrvatskoj. Svjetske agencije, otkriva nam sestra Stanka, procjenjuju da je na godišnjoj razini u Europi oko 47 milijuna modernih robova, a u Hrvatskoj ih je čak 15 do 16 tisuća godišnje. Osim seksualne, tu je i eksploatacija prisilnim ili dječjim radom. Riječ je o ljudima koji su doslovce zarobljeni, bez dokumenata, bez plaće, natjerani na teški fizički rad kao robovi.
Sama mreža RENATE osnovana je 2009., s ciljem suzbijanja trgovanja ljudima i eksploatacije. Kampanjama, inicijativama, projektima te preventivnim djelovanjem nastoje osvijestiti postojanje modernog ropstva, doprijeti do potencijalnih žrtava te suzbiti problem. Rade na oslobađanju žrtava iosnaživanju onih čiji se glas ne čuje. Mreža je ujedno članica Talithe Kum, svjetske mreže posvećene borbi protiv trgovine ljudima što je projekt Međunarodne unije vrhovnih glavarica koji se samo 2018. godine pružio pomoć oko 15 tisuća žrtava, a u preventivne programe širom svijeta uključio više od 235 tisuća osoba.
Sestra Stanka hvali papu Franju, koji je, kaže, učinio mnogo za žrtve trgovine ljudima. Još 2014. s njime se susrela u Vatikanu, gdje je iznijela svjedočanstvo svog volonterskog rada u Londonu. Kaže kako je papa, dijelom i zbog kraja iz kojeg dolazi, vrlo senzibiliziran za ovu važnu temu. Na papin poticaj njome se bavi i Papinska akademija znanosti i umjetnosti, a donesene su i Pastoralne smjernice o trgovanju ljudima te organizirana mreža mladih protiv ropstva.
– Čestitam vam na ovom važnom poslu koji obavljate na kompleksnim i dramatičnim područjima. Brojne kongregacije koje su radile i još uvijek rade protiv pošasti trgovanja ljudima zaslužuju zahvalnost. To je primjer za cijelu Crkvu, također i nama – muškarcima, svećenicima, biskupima. Samo tako nastavite – poručio im je papa prošle godine, na desetu obljetnicu osnutka mreže Talitha

Pomoć odbačenima od društva
Katolička crkva pritom izričito napominje kako ne pravi nikakve razlike između pripadnika bilo koje vjerske zajednice. Riječ je o problemu koji je predubok i na kojem moraju raditi sve konfesije. Crkva u Hrvatskoj zasad nema sigurnih kuća ni kapaciteta za zbrinjavanje žrtava trgovaca ljudima, no sestra Stanka kaže kako aktivno rade na edukaciji i senzibilizaciji ljudi o ovom problemu.
Po povratku iz Engleske, sestra Stanka nije mnogo mirovala kada je u pitanju pomaganje onima u najtežoj situaciji. Tijekom prvog migrantskog vala volontirala je u kampovima diljem Hrvatske, a u sjećanje joj se ponajviše urezao Opatovac. Tamo je, na kiši i u blatu, dijelila hranu izbjeglicama s drugog kraja svijeta.
– Bilo je hladno, blatno, a roditelji i djeca hodali su u japankama. To sustrašni prizori – prisjeća se. Za volontiranje trenutno nema vremena jer uz posao u Vrbovcu radi na poslijediplomskom studiju socijalne politike pri centru za socijalni rad Pravnog fakulteta u Zagrebu. No kaže, ne isključuje mogućnost da se još jednom otisne, ako treba i na drugi kraj svijeta, kako bi pomogla onima kojima je pomoć najpotrebnija.
– Želim pomagati marginaliziranima, onima kojima drugi ne pomažu, koji su odbačeni od društva. Možda ne možemo mnogo, ali najvažnije je da radimo, trudimo se i dajemo potporu. To je moje poslanje – kaže sestra Stanka Oršolić.

(preuzeto: hrk)