Drage sestre!
          Uoči došašća, koje nas na poseban način usmjerava prema Božiću, velikom i dragom blagdanu u kojem na tako dubok a opet nama ljudima blizak način doživljavamo susret s Bogom, želim vas susresti preko ovoga pisma.
          Bog nam ponajčešće dolazi tamo gdje mislimo da neće doći. Dolazi nam u našu svakidašnjicu na svoj božanski način, uvijek nekim drugim, novim putem. On postaje jedan od nas i u Njemu prepoznajemo ostvarenje starozavjetnog proroštva o rođenju onoga koji će biti nazvan Knez mironosni (Iz 9,5), koji će biti Emanuel, s nama Bog!
          Zastanimo u poniznosti pred nadspoznatljivom ljubavlju Božjom, tajnom koja našem ljudskom iskustvu nikada neće u potpunosti biti shvatljiva. Kroz adventske dane liturgija pred nas stavlja različite starozavjetne likove koji su svojim životom pripravljali Njegov dolazak    (Mt 1, 1-17), što je dokaz da se Bog u svojem promislu i djelu spasenja služi čovjekom te da čovjekova nesavršenost nije prepreka Božjem djelovanju, Božjoj ljubavi.
          Čini se da u današnjem svijetu istinskoga došašća i Božića nema. Sve smjera nekakvu blještavilu i folkloru, ozračju u kojem je sve manje mjesta za govor o onom što Božić uistinu jest. Živeći u buci i užurbanosti koja nas okružuje izvana i nagriza iznutra, često nam izmiče ono što je bitno. Polovičnost rađa polovične rezultate, koji u nama ostavljaju sve dublju prazninu. Treba nam svjetlo Svete noći da nam se otvore oči, da možemo prepoznati svoga Gospodina kao što ga je Franjo gledao u Djetetu one čudesne noći u Grecciu.
          Vjerujemo li doista da Bog dolazi u naše živote, da hodi s nama? Vjerujemo li da su u našim životnim križevima skriveni novi putovi? Vjerujemo li da u našim životnim tminama po Njegovoj milosti mogu svanuti novi dani? Naše ponizno stajanje pred Bogom omogućit će da istini pogledamo u oči i da prepoznamo kako stvari stoje u nama i oko nas. Jedino u takvom bdjenju naše riječi dozrijevaju i naša djela postaju plodna. Iz takve pozornosti moguće je biti kvalitetno zauzet za druge.
          Posvjedočimo, drage sestre, da se u Božiću časti jednostavnost, uzvisuje siromaštvo, hvali poniznost! Odložimo djela tame. Prenimo se! Pristojno hodimo! (usp. Rim 13, 11-13). Otvorimo srca, otvorimo vrata Bogu koji nas pohađa. Pokušajmo ga čuti u svjetlu Njegove volje. Možda i nama darom milosti Božje postane jasno da bez budnosti, bez nastojanja, bez žarke želje vlastitoga srca nije moguće otkriti put u život.
          Bog svojim silaskom otkriva čovjeku njegovo dostojanstvo i veličinu: lišava se nebeskoga sjaja (Fil 2, 6-9) da bi se susreo s čovjekom. Pozvane smo upoznati svoje dostojanstvo, vlastiti život, vlastiti identitet! Mnogi su velikani duha otkrivali i prepoznavali svoj identitet upravo promatrajući sebe pred Bogom. U tom svjetlu postaje nam shvatljiv Franjin usklik: Koliki je čovjek pred Bogom, toliko vrijedi i ništa više! (OP 20).
          Da bismo i mi same u Kristovu dolasku mogle otkrivati veličinu vlastitoga dostojanstva, želim da nam vrijeme adventa bude uistinu vrijeme priprave za Kristov dolazak. Neka Svjetlo zasja i u našim osobnim tamama i tamama naših zajednica. To će biti istinska radost Božića. Takav Božić želim svakoj od vas, svakoj zajednici, moleći nam mir i radost koju nam nitko ne može oduzeti.                                                                                                                                                    
                                 Vaša
                                                         s. Ivanka Mihaljević
                                                                  provincijska predstojnica