Mr. s. Branka Perković, „Stručni profil vjeroučitelja“

Predavanje s ovogodišnje Katehetske ljetne škole Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine održane od 19. do 21. lipnja u Sarajevu na temu „Katolički vjeronauk i vjeroučitelj u pluralnoj i demokratskoj školi

u Bosni i Hercegovini“.

 1. POLOŽAJ I ULOGA ŠKOLSKOG VJERONAUKA U ODGOJNO-OBRAZOVNOM SUSTAVU SUVREMENE ŠKOLE

Često se čuje govor o potrebi reorganizacije školskoga sustava, o krizi škole, posebice njezine odgojne dimenzije, pa se tako oni koji u njoj poučavaju više ne nazivaju odgojiteljima nego prosvjetnim djelatnicima ili radnicima. Prešlo se s viđenja učitelja kao osobe kulturnog i etičkog, da ne spominjemo duhovnog profila, na učitelja kao tehničara, iskusnog u sadržajima i metodama. Svi ćemo se složiti kako je potrebno da škola bude mjesto gdje se uči umijeće življenja. Tako je budućnost vjeronauka u školama povezana s njegovom sposobnošću da dadne svoj doprinos kvalitetnoj odgojnoj ponudi škole. Problem oko statusa vjeronauka i njegova doprinosa na odgojnom i kulturnom planu, proizlazi iz poimanja škole i kulture gdje se vjera smatra privatnom stvari, odnosno nevažnim čimbenikom. Vjera, Bog i Crkva se marginaliziraju i imaju sve manje utjecaja na društveni život.

Vjeronauk kao školski predmet na području odgoja i kulture ima neupitnu vrijednost bez koje škola ne može ostvariti svoju zadaću  – integralni odgoj čovjeka. Vjeronauk želi vratiti školi urođenu joj odgojnu zadaću gdje će informacija postati kultura, a kultura će biti u službi čovjeka i promicanja ljudskih, civilizacijskih i duhovnih vrjednota.

2. VJEROUČITELJ I NJEGOV STATUS I ULOGA

Opravdanost vjeronauka u školi, kao i kvaliteta katoličkog vjeronauka, ovisi velikim dijelom o osobi vjeroučitelja, o njegovu profesionalnom i duhovno-vjerničkom identitetu. Kao nastavničko osoblje koje prenosi kršćanske vrjednote, neprestano smo izloženi izazovima koje, izravno ili neizravno, pred nas donose suvremeno društvo i škola. Da bismo mogli što bolje odgovoriti na sve izazove, trebamo biti istinski katolički intelektualci koji su mislioci, kritičari i vizionari. Vjeroučitelj svojim radom podiže ili narušava rejting vjeronauka, opravdava njegovo mjesto u školi ili ga dovodi u pitanje. Od nas vjeroučitelja se traže sposobnosti koje će nam omogućiti da budemo posrednik između učenika i riječi Božje, vjere i kulture, Crkve i društva.

Pred nama je zahtjevna zadaća integriranja vjere u suvremenu društvenu stvarnost i obrnuto, suvremene društvene stvarnosti u vlastitu vjeru i vjeru svojih učenika. Svojim profesionalnim djelovanjem i duhovno-vjerničkim senzibilitetom možemo biti paradoks u suvremenom svijetu i društvu. U svijetu i društvu profita po svaku cijenu, u društvu gdje čovjek malo ili ništa vrijedi; u društvu u kojem je sve dopušteno i ništa više nije sveto, vjeroučitelj se brzo može pretvoriti u paradoks, ako nasuprot ovozemaljskih vrjednota ističe i zagovara neprolazne vrjednote; ako uz tijelo ističe i duh; ako zagovara prirodno nasuprot neprirodnog; ako ističe da nije moralno-etički dopustivo sve što je znanstveno-tehnički moguće.

Mi vjeroučitelji smo čudo! Ne samo čudo, nego nas drže čudacima. U današnje vrijeme studirati teologiju, baviti se Bogom i izjavljivati da prihvaćamo vjeru Katoličke crkve, kako reče sv. Pavao „Židovima je sablazan, a poganima ludost“ (1Kor 1,23). Čudo je uvijek sablazan i ludost. Čudaci smo za one koji nas čudno gledaju u zbornici, u razredu, čudno nas gledaju kolege pa čak i rodbina. Mi vjeroučitelji smo čudo gdje god da se pojavimo. Mi smo mali David s pastirskom torbom i praćkom nasuprot Golijatu ovoga doba, svjetskoj sili koja odobrava eksperimente na ljudima, koja ratificira zakone o dopuštenom ubijanju ljudi ili narušavanju prirodnog, od Boga danog poretka te tako razara obitelji. Pred tom ludom hrabrošću koja grli zlo i promovira ga sa silnom moći medija, suprotstavlja se mali David koji se ne prilagođava mentalitetu ovoga svijeta nego mentalitetu Evanđelja. Svoj „biti“ pokazujemo vjerničkom i psihološkom zrelošću, a svoj „znati“ i „znati činiti“ poznavanjem kulture, teologije, psihologije, pedagogije, didaktike, metodike, korištenjem didaktičkih sredstava i medija, suradnjom s kolegama.

Mi smo djelatnici u školskome sustavu i za nas vrijede prava i odgovornosti  kao i za bilo kojega drugog učitelja. Kako bismo bili i ostali dobri vjeroučitelji, a ne samo vjeropredavači, potrebno je prisjetiti se tko je to učitelj i koje je njegovo zanimanje. Učitelj je stručnjak koji organizira odgojno-obrazovni proces i zajedno s učenicima ostvaruje ciljeve i zadaće odgoja i obrazovanja. Učitelj treba poznavati predmet koji poučava, učenike i sam čin poučavanja. Učitelj se ne promatra više po opsegu svog znanja, nego koliko je spreman za doživotno obrazovanje. On je pozvan:

1. učiti znati (učiti učiti)
2. učiti činiti
3. učiti živjeti s drugima
4. učiti biti

Tomislav Ivančić: „Nema sumnje da vjeronauk u školama predstavlja za Crkvu i državu nadu, jedinstvenu šansu, golemi potencijal duha. O nama ovisi hoće li se ostvariti evangelizacija i duhovna obnova društva ili će to ostati promašena prilika.“ To posebice ovisi o temeljnoj i trajnoj stručnoj i duhovnoj formaciji vjeroučitelja.

3. POTREBA POČETNE I TRAJNE FORMACIJE VJEROUČITELJA

Vidimo da je pred nama zadatak trajnog učenja i stjecanja znanja na mnogim područjima. Znanje u vjeronauku je oruđe bez kojega se ne može obrađivati. Nije dovoljna dobra volja nego je potrebno znanje i poznavanje načina na koje će ono biti posredovano. Ne mora to biti znanje za „Milijunaša“, ali ne smijemo pasti ni na pitanjima za nekoliko stotina maraka. Znanje treba biti što sveobuhvatnije i cjelovitije. Samo kompetentan vjeroučitelj može biti hrabar u svjedočenju vjere. Znanje je osnova suradnje s učenicima i drugim vjeroučiteljima i nastavnicima.

Mi ne bismo trebali biti „od svijeta“, no još smo uvijek „u svijetu“. Stoga moramo biti ucijepljeni u životnu stvarnost suvremenog čovjeka. Ne smijemo se zadovoljiti improviziranjem nego pokazati umijeće u planiranju i izvedbi vjeronaučnoga sata te u ostvarivanju motivirajućeg ozračja i discipline.

Više nije moguće provoditi klasičnu monolitnu katehetsku metodu koja se sastojala od unaprijed sročenih pitanja i odgovora koje su vjeroučenici učili napamet i doslovce ih ponavljali. Potrebno je razbiti predrasude koje postoje zbog ove metode, a to ćemo postići svojim daljnjim usavršavanje na području pedagogije, teologije, didaktike i metodike te ćemo tako opravdati postojanje vjeronauka kao školskog predmeta. Mi pred sobom u učionici nemamo samo stolove, nego žive osobe sa svojoj prošlošću, sa svojim strahovima, problemima, čežnjama, očekivanjima. To su nerijetko djeca iz rastavljenih obitelji, iz obitelji gdje se Boga ne spominje, osim možda u psovci. Tu su djeca zanemarena, zapuštena, često fizički kažnjavana, depresivna, anksiozna, s poremećajima u ponašanju i poteškoćama u učenju; ili su razmažena i arogantna, a gotovo sva pod utjecajem Interneta i igrica koje zamagljuju pogled na stvarni život. Stoga se  osjeća sve veća potreba dobrog poznavanja psihologije, posebice razvojne, psiholoških dinamizama koji pokreću čovjeka, strukture osobnosti, psihologije religije. Kvaliteti, profesionalnosti i cijenjenosti školskog vjeronauka i školskog vjeroučitelja doprinosimo upravo mi vjeroučitelji.

Iako je većina nas vjeroučitelja primila temeljnu izobrazbu na teološkim učilištima i katehetskim institutima, naša formacija nije završena. Diploma nije doživotni dokument koji nekome jamči plodonosan i uspješan vjeroučiteljski rad. Složenost i zahtjevnost vjeroučiteljskoga posla zahtijeva trajnu formaciju jer je to jedan od najvažnijih uvjeta za kvalitetan vjeronauk. Najveća odgovornost za trajnu formaciju vjeroučitelja je na mjesnim biskupima preko biskupijskih katehetskih ureda. Za sustavno praćenje i potporu vjeroučiteljima smatram da je potreban tim ljudi, stručnjaka različitih profila koji će se punim radnim vremenom posvetiti formaciji vjeroučitelja na profesionalnoj i duhovnoj razini. Mora se voditi računa o brzim promjenama na društvenoj, kulturnoj i crkvenoj razini jer one oblikuju način na koji se danas vrjednuje stvarnost, čovjek i religija.  U planiranju trajne formacije vodi se briga o implementiranju novih spoznaja i dostignuća iz područja teologije, pedagogije, didaktike, metodike, katehetike, psihologije i dr. humanističkih znanosti.

4. TEOLOŠKA OSPOSOBLJENOST VJEROUČITELJA

Osnovno vjeroučiteljevo oruđe je dobro poznavanje teologije i nauka Crkve. To je poznavanje potrebno stalno „ažurirati“  čitanjem knjiga, stručnih časopisa, sudjelovanjem na tribinama, tečajevima, stručnim skupovima, na praćenju izdavačke aktivnosti Svete Stolice.

5. PEDAGOŠKA OSPOSOBLJENOST VJEROUČITELJA

Predmet religijske pedagogije, poveznice između teologije i pedagogije koja je od 18. stoljeća samostalna disciplina, je čovjek koji je religiozno biće te biće koje je sposobno primiti odgoj i koje je u svojoj religioznoj dimenziji potrebito odgoja. Iz ove činjenice proizlazi potreba da pedagoška osposobljenost vjeroučitelja mora voditi prema čovjeku, učeniku kojega valja kršćanski odgajati. Kakav će taj odgoj biti: autoritarni (strogi), popustljivi, indiferentni ili demokratski? Ovaj bi posljednji bio najbolji i polučio bi najviše uspjeha jer je kombinacija blagosti i jasnih, zajedno postavljenih pravila, jer uči djecu odgovornosti za njihove postupke budući da su oni aktivni sudionici odgojnog procesa. U središtu vjeronaučnog djelovanja je ljudska osoba koju valja promicati, te tako pomoći djeci i mladima da u svojoj religioznoj dimenziji otkriju nezamjenjiv čimbenik za rast u ljudskosti i slobodi.

U svakome je od nas čovjek koji se oblikovao unutar određene kulture, u genima nam je upisano tisućljetno iskustvo. Stoga je čovjek HOMO EDITUS  – oblikovan kulturom unutar koje se nalazi. No čovjek je i HOMO INEDITUS – čovjek mogućnosti, čovjek koji nadilazi samoga sebe. Potrebno je dati mjesta upravo tom čovjeku u kojem transcendentna dimenzija ima važno mjesto. To je izazov, ali i povlašteni prostor za vjeronauk. Naš je zadatak olakšati rast iskustva vjere koja je u konačnici uvijek dar Božji. Zadaća je nas vjeroučitelja njegovati taj dar, hraniti ga i pomoći mu pri rastu. Bog prvi progovara, no i čovjek se mora približiti Bogu, tražiti ga. Stoga je zadatak vjeroučitelja pronaći pravi govor koji bi Božju riječ i vjerovanje Crkve predao i pomogao pri njihovu rastu.

U svojoj odgojnoj zadaći trebali bismo se pridržavati određenih pedagoških principa:

1. PRINCIP PEDAGOŠKE INDIVIDUALIZACIJE – susret s učenikom kao pojedincem unutar jednog razreda; posvetiti pažnju konkretnoj osobi koja nije samo broj u dnevniku; ne vođen simpatijom nego željom da vlastitosti svakoga od učenika dođu do izražaja; izlagati sadržaje tako da budu prikladni svakom učeniku. (Koliko je to moguće u učionici u kojoj imaš 25 učenika, trebaš pregledati zadaću, obraditi novu temu, ispitati učenika koji se javio da popravi ocjenu, i još na kraju ostaviti vremena za molitveni završetak?)
2. PRINCIP ISKUSTVA SMISLA – posredovati učeniku vrjednote koje će mu pomoći oblikovati vlastite stavove. (Posredovati im znanje na takav način da ga upoznaju i smatraju potrebnim za život, a ne nečim što se stavi u ladicu kad se dođe kući.)
3. PRINCIP INKULTURACIJE – kršćanska poruka treba prodrijeti u misli i djelovanje te tako postati opipljiva. Težiti tome da znanje postane djelovanje, odnosno način života.
4. PRINCIP CARITASA – motivirati učenike za djela u ljubavi, nasuprot mentalitetu interesa i osobne koristi.
6. DIDAKTIČKA OSPOSOBLJENOST VJEROUČITELJA

Svi se slažu da trajni izazov koji suvremena škola stavlja pred učiteljice i učitelje, a time i pred vjeroučiteljice i vjeroučitelje jest njihova metodičko-didaktička osposobljenost. Vjeroučitelj ima zadatak posredovati vjeru, a u tom procesu pozvan je ostati vjeran Bogu i čovjeku, kako kaže ODK 71, br. 34. Nije to suhoparno predavanja i ponavljanje naučenih formula, nego trebaju biti predane na nov način: zadržati istinu, ali istovremeno se prilagoditi mentalitetu slušatelja. Je li moguće to ostvariti i je li moguće biti takav vjeroučitelj? Od nas se traži da budemo didaktički kompetentni. Koji je zadatak didaktike, ili konkretnije vjeronaučne didaktike?

DIDAKTIKA je teorije nastave, odnosno poučavanja i učenja te je stoga nezaobilazna u šk. vjeronauku. VJERONAUČNA DID. ispituje vjeronaučne sadržaje te promišlja načine na koji ih posredovati. Zadatak joj je kako posredovati ono što je dobro za učenika, imajući u vidu sve didaktičke elemente (nakane, sadržaji, metode, medije, društvene, kulturne, antropološko-psihološke pretpostavke).

Bitno je da vjeronaučna didaktika bude KOOPERATIVNA – da sadrži partnerski odnos vjeroučitelja i vjeroučenika. U skladu s kooperativnom didaktikom, osobni kontakt i odnos između vjeroučitelja i učenika jedan je od najvažnijih elemenata. Što vjeroučenici kod nas zapažaju i vrjednuju? To je:

1. stručna osposobljenost koja nas svrstava u „hijerarhiju sposobnih“
2. socijalni i emocionalni elementi u vođenju, odnosno onu ljudsku i vjerničku dimenziju iz čega nastaje stupanj obljubljenosti kod učenika

Ondje gdje ne dolazi do simbioze ta dva različita tipa vodstva vjeroučitelj može postati „ogavni sveznalica“ ili „simpatični neznalica“ kad je u pitanju posredovanje sadržaja.

To nam na srce i savjest stavlja zadatak raditi na stilu predavanja i vodstva, što boljem posredovanju vjerskih sadržaja, određivanju nakana i ciljeva, upotrebi metoda i medija, a sve to imajući u vidu tko se nalazi pred nama.

7. TEHNIČKO-ORGANIZACIJSKA OSPOSOBLJENOST VJEROUČITELJA

Organizacijsko-tehnička osposobljenost podrazumijeva da vjeroučitelj učini neke predradnje radi stvaranja optimalnih uvjeta za odvijanje nastavnoga rada: uređenje učionice – kabineta, pripremanje nastavnih pomagala i sredstava (crteži na papiru, radni listovi), upućivanje učenika na neke predradnje,…

Tehnička priprema podrazumijeva osnovno znanje i rukovanje modernim tehničkim pomagalima koji su danas primarni prenositelji informacija i imaju glavni utjecaj u formiranje mišljenja, u prijenosu vrijednosti i formiranju njihove ljestvice.

1. PRIPREMA PROSTORA U KOJEM SE ODVIJA NASTAVA: Kabinet za vjeronauk san je svakog vjeroučitelja jer doprinosi razvijanju intimnosti, otvorenosti i spontanosti, pomaže pri stvaranju ozračja prikladnoga za šk. vjeronauk, vjeroučitelju omogućava bržu i djelotvorniju pripremu.

Vjeroučiteljima bez vlastite učionice lakše je ako rade u razrednoj nastavi jer u dogovoru s učiteljima mogu uređivati neki pano ili kutić učionice.

2. PRIPREMA NASTAVNIH SREDSTAVA I POMAGALA: Pripremljenošću za nastavu vjeronauka vjeroučitelj učenicima šalje poruku da mu je stalo do njih i do toga da nešto nauče. Gubljenjem vremena kad sat nije pripremljen, gubi se koncentracija i stvara se nervoza, a svaki pripremljen i isplaniran metodički postupak jača učeničko zanimanje i osjećaj svrhovitosti predmeta.

Nastavni materijali su vrlo bitni, a za razrede za koje ne postoje radne bilježnice dobro bi bilo izmjenjivati iskustva i materijale među kolegama tijekom stručnih aktiva ili u suradnji s Katehetskim uredom.

3. UPOTREBA MEDIJA KOMUNICIRANJA

Danas je nezamisliv rad u nastavi bez uporabe medija. Oni su alati koji su nam na raspolaganju, a o nama uvelike ovisi hoćemo li i kako ćemo ih koristiti u svome radu. Razumljivo je da osobe koje već desetljećima rade u školi i koje su pred mirovinom teže usvajaju određene medijske ponude i mogućnosti, no za nas mlađe medijsko je opismenjavanja nužno. Medijski je svijet postao novi ambijent u kojem virtualno boravimo, a koji ulazi u naš antropološki ambijent. Prije svega potrebno je demistificirati medijske manipulacije i prestati u njima gledati zlo i prijetnju, iako ona realno postoji, jer mediji će imati onaj predznak koji im sami pridajemo, pozitivno ili negativno vrijednosno usmjeren.

Pokretna je slika, brzina, živahnost, zanimljivost, kratkoća i zabavnost ono što budi zanimanje kod današnjih mladih i formira njihov način percepcije. Stoga takve karakteristike traže i izvan medija, posebice u nastavi. Vjeronauk stoga treba biti primjeren načinu percepcije učenika. Potrebno je izabrati one medije koji nam pomažu da postignemo određene ciljeve te potaknemo učenike na stvaralačko izražavanje. Posebice su bitni vizualni mediji (slika, crtež), auditivni (glazba), audiovizualni (video zapisi) te tiskani mediji i sredstva za stvaralačko izražavanje.

FOTOGOVOR – slika je način komuniciranja vjere (slike u udžbenicima, posteri, kalendari, vjerski časopisi, kolaži…). Može se izraditi vlastita zbirka fotografija.

RAČUNALO I INTERNET – danas su neizostavni mediji prenošenja Evanđelja da bismo, po primjeru sv. Pavla progovorili na areopagu današnjice, na trgovima gdje se ljudi danas okupljaju u traženju Istine.

Računalo je potrebno u pisanju priprema, izradi grafikona, slika, postera, plakata, audiovizualnih priloga (isječci iz filmova, dokumentarnih emisija,…). Računalo je baza podataka, npr. Biblija, KKC, rječnici, enciklopedije. Preko Interneta lako su nam dostupni katehetski sadržaji i dokumenti. Katehetske stranice izvor su informacija i materijala za učenike (Vjeronaučni portal, Katehetski ured Splitsko-makarske nadbiskupije,…)

Mnogi od nas ulaze u učionice gdje jedva da postoji ploča i kreda, i to bijela, jer je ona u boji već luksuz. Najmoćnije nastavno sredstvo i pomagalo je papir u boji, koji naravno sami kupimo. Ako trebamo nešto kopirati i to zamolimo u školi, trebamo ponijeti svoj papir,… Sve to stoji pa će se možda ovo izrečeno činiti previše apstraktnim i daleko od stvarne situacije na terenu. No, ako ne znamo da postoji više vjeronaučnih metodičkih sustava kao što je problemsko-stvaralački, integrativno-terapijski, meditacijsko-stvaralački, služit ćemo se uvijek i isključivo samo interpretacijsko-analitičkim. Ako ne poznajemo da je moguće, čak i u oskudnim uvjetima, koristiti metodičke oblike rada u parovima, u skupinama, ili kombinirano, naš će nastavni sat, na opću dosadu prisutnih, biti čelna nastava – individualni rad. Ako ne poznajemo da je u radu s Biblijskim tekstom moguće mu različito pristupiti i u njemu otkriti bogatstvo, možda ćemo propustiti priliku da učenik zavoli Bibliju i ne više se od nje ne razdvaja.

Nabrojane kompetencije koje se danas od nas traže jesu ideal kojem trebamo težiti na profesionalnom području. Ovo izrečeno jesu poticaj najprije meni samoj, a potom svima koji rade s mladim ljudima i pomažu im u formiranju njihove osobnosti. Kada bismo sve ovo postigli, a ne bismo imali dublju, odnosno višu motivaciju, ostalo bi mrtvo slovo koje ubija, a Duh je onaj koji oživljuje. Konačna mjera kompetencije i identiteta vjeroučitelja je ljubav prema Isusu Kristu jer kad bismo poznavali metodologiju i pedagogiju, a ljubavi ne bismo imali…Kad bismo imali dar pronicavosti i tumačenja vjerskih istina…..Kad bismo fascinirali svoje vjeroučenike, kad bismo im darove dijelili, na izlete ih vodili i pružali im ono što im drugi nastavnici ne mogu pružiti, a ljubavi Božje ne bismo imali….bili bismo jedno veliko ništa.

Potrebno je da naši vjeroučenici prepoznaju kako nismo religiozni zanatlije, nego duhovni umjetnici.