Osnivanje Male Škole u Varešu 1936. godine
Školske sestre franjevke dolaze u Vareš 1936. godine. Potrebe za odgojno-obrazovnim radom u Varešu bile su velike. Tako na Žalosnu Gospu, 15. rujna 1936. sestre otvaraju nižu (petorazrednu) stručnu školu i dječji vrtić kako bi i u Bosni zaživjele svoju izvornu karizmu – odgoj i obrazovanje djece i mladih. Rad vrtića odobrava Ministarstvo prosvjete 18. kolovoza 1936., a rad škole Kraljevska banska uprava (Drinska banovina) 30. siječnja 1937. Nakon četiri godine, 1941. otvorena je i mješovita pučka škola (1. i 2. razred) s 80-ero djece. Sljedeće godine sestre proširuju ovu školu 3. razredom, a 1943. i četvrtim. Ministarstvo narodne prosvjete NDH odobrilo je školi pravo javnosti 9. prosinca 1943. Broj školske djece porastao je na 430, dok ih je u zabavištu bilo 160.
Otvaranje dječje kuhinje i proširivanje kuće
Zbog nestašice hrane tijekom rata sestre otvaraju dječju kuhinju, gdje se hranilo preko 200 djece, a u zabavište i školu primaju veći broj djece nego su to prostorni, a i drugi uvjeti dopuštali. Skučen prostor i potrebe vareškoga naroda natjerali su sestre na proširivanje kuće, zbog čega su nakon rata, gle ironije, bile proglašene ratnim dobitnicima. Iako i same u velikoj oskudici, odlučile su se na taj korak, u čemu su imale svesrdnu pomoć naroda radi kojega su i došle u Vareš i Bosnu. Srce toga posla i podrške bio je ing. Finci. Sestrama je glavni cilj bio: primiti svu djecu pod krov pa i onu koja nisu bila u mogućnosti plaćati školovanje. U tome su i uspjele zahvaljujući vlastitome odricanju, Ministarstvu narodne prosvjete u Zagrebu, radnicima željezare i drugim radnicima te milodarima onih roditelja koji su mogli plaćati.
Zatvaranje Male škole zbog političkih prilika 1942. i odlazak iz Vareša 1949.
Nažalost, zbog ratnih i političkih okolnosti niža stručna škola prestaje raditi već 1942., a zabavište 12. svibnja 1945. Državna vlast 15. svibnja 1945. ukida sve konfesijske škole, pa tako i sestarsku pučku školu u Varešu. Ali nije na tome stalo. Nakon mnogih neuspjelih prepiski i pokušaja da uvjere lokalne i državne vlasti da žele i dalje raditi u odgoju i obrazovanju djece na dobrobit nove države i cijeloga društva, u duhu današnje izgradnje našeg naroda, sestre su polako ali sigurno istiskivane iz svojih prostorija dok nisu, doslovce, istjerane iz vlastite kuće. Dodijeljena im je neka trošna tijesna kućica uz župni ured s jako lošim higijenskim uvjetima i još jedna prostorija u župnome stanu. Pristajale su na otimanje – prostorija, inventara – samo da ostanu u svojoj kući ili da barem dobiju neki pristojniji prostor za život nadajući se valjda nekim boljim i pravednijim vremenima u kojima bi mogle nastaviti plemeniti posao koji su započele. Dotad, osim uzaludnoj diplomatskoj borbi, sestre su se posvetile i pletenju i šivanju za vojsku, miliciju i radnike kako bi si priskrbile osnovna sredstva za život. Međutim, po naređenju Ministarstva NRBiH od 26. lipnja 1949. sestre su se morale razići iz Vareša. S. Janja Malner nastoji, između ostaloga, naplatiti zaostale kirije i dobiti makar nešto za ono što je sestrama oduzeto. Ali na Božić 1958. na snagu stupa Zakon o nacionalizaciji tako da je valjani kupoprodajni ugovor sklopljen prije ovoga datuma ostao van snage, a sve što je pripadalo Školskim sestrama III. reda svetog Franje nacionalizirano je, tj. postalo je društvena svojina.
Ponovno oživljavanje Male škole 2004. godine
Vjerne svojoj franjevačkoj karizmi, sestre 2003. nastoje oživjeti apostolat s kojim su započele 1936., tj. odlučile su da će raditi na projektu oživljavanja Male škole u Varešu, kuće za odgojno zapuštenu djecu. Nakon niza neuspjelih pokušaja da dobiju natrag svoju imovinu u Varešu, Školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije s radošću bilježe 5. veljače 2004. u svoje kronike jer su se toga dana na sjednici Općinskog vijeća u Varešu svi vijećnici složili da se sestrama vrati u posjed ono što im je oduzeto nakon II. svjetskog rata. Vraćena im je kuća u sasvim ruševnom stanju koju su srušile i na istom mjestu, zahvaljujući brojnim dobročiniteljima, ljudima koji su u ovome projektu prepoznali plemenitu i dobru stvar, sagradile novu te u duhu prvotne karizme započele rad sa siromašnom, odgojno zapuštenom djecom i djecom bez roditeljske skrbi s područja Vareša i šire. Mještani Vareša, osobito oni koji se sjećaju ustanove koja je nekada djelovala i požrtvovnosti sestara, s radošću i optimizmom prihvatili su ova sestarska nastojanja i nastoje im pomoći koliko mogu.
Razlog ponovnog vraćanja u Vareš
Netko se može pitati: Pa kako to da se sestre upuštaju u takvo što u okolnostima u kojima se nalaze s obzirom na kadar, zvanja i sl.? Ali franjevke je na ovim prostorima uvijek krasila hrabrost i odvažnost koračanja u nepoznato i vjera u Providnost. Nadaju se da će Bog podržati ono što je dobro i plemenito. A ako nešto krene po zlu, propadne, znači li to da namjere nisu bile plemenite i iskrene ili da ljudsko zlo nema granica? O tome će govoriti kasniji naraštaji, s određene povijesne distance. Sigurne su jedino u ono što je nekoć davno ustvrdila s. Gašparina Sučić: “Pogriješile bi protiv naroda kada mu ne bi izašle u susret u potrebi”. Uostalom, mi smo radi naroda i došle u Vareš.
