Sv. Joakim i Ana ne spominju se u
Svetom pismu, ali ih zato susrećemo u apokrifnom spisu. Najstariji poznati spis koji
spominje Marijine roditelje – Jakovljevo protoevanđelje – potječe dosta
godina nakon njihove smrti i smrti ostalih očevidaca Isusova vazmenog otajstva
(nastao je u 2. st., a prvotno je napisan na grčkom jeziku, ali nam je ostala
sačuvana redakcija iz 4. st., koja je nastala u Egiptu), a po svom sadržaju
neodoljivo podsjeća na starozavjetni tekst o majci proroka Samuela (koja se također zvala Ana.

Apokrifi su pobožni spisi iz vremena prve
Crkve koji imaju svoju vrijednost, ali valja istaknuti kako oni nisu uvijek vjerodostojni s obzirom na
povijesne podatke, nego su više vođeni literarnom fikcijom putem koje žele
potaknuti čitatelje na snažniju vjeru. Obično zato u njima pronalazimo one
sadržaje kojih nema u Svetom pismu, ili im se ondje pridaje malo prostora, a
posebno u tom smislu svoje mjesto imaju teme vezane uz Isusovo djetinjstvo
i mladenaštvo, ali i mnoge druge. Ti su sadržaji s jedne strane rezultat dobro
njegovane usmene predaje, jednako kao i novozavjetni spisi, ali su s druge
strane nerijetko i rezultat piščeve potrebe da nadopuni “praznine”. Pri tome se osjeća i određeni stilski odmak
od kanonskih spisa, odnosno u apokrifima nerijetko pronalazimo, za razliku
od novozavjetnih tekstova, sladunjav pristup prepun nevjerojatnih ili
slabo vjerojatnih zgoda, a kojima je cilj, kao što je već rečeno,
potaknuti na što veću pobožnost. Zbog toga je teško procijeniti što je u
njima vjerodostojno, a što nije, posebice u onim slučajevima kada nema
drugih paralelnih izvora iz kojih bi se to moglo barem usporediti.

Prema
apokrifnom spisu Protoevanđelje sv. Jakova, Joakim i Ana nisu mogli imati djece
pa su molili Boga da im udijeli taj dar. Ime Joakim hebrejskog je porijekla i
znači Bog čini jakim. Joakim je kao bogat čovjek svoje prihode od zemlje
dijelio je na tri dijela – jedan dio za sirotinju, drugi dio je prikazivao
Gospodinu kao žrtvu, a tek treći dio ostavljao je sebi i svojoj ženi Ani za
život.

Unatoč pobožnom životu i stalnim molitvama, nisu imali djece, sve do duboke
starosti, kad su im nade već ponestale. Biti blagoslovljen djecom značilo je u
ono vrijeme imati posebnu Božju naklonost, ali isto tako svi oni koji nisu
mogli imati djecu smatrani su u društvu manje vrijednima, a od Boga
ostavljenima.

Upravo to je mučilo Joakima te je jednom prilikom,
shrvan turobnim mislima, sa svojim stadom otišao u pustinju kako bi ondje u samoći oplakivao svoju sudbinu. No,
jednoga mu se dana ukazao anđeo i rekao mu da će ga Bog blagosloviti djetetom. Potom se anđeo ukazao i Ani i
navijestio isto. Obradovani tom viješću, obećali su Bogu da će dijete posvetiti
u hramu.

Joakim
se tijekom 40 dana povukao u pustinju da posti i moli ne bi li mu se Gospodin
smilovao i dao potomka. Isto je kod kuće činila i njegova žena Ana.

Ana je u poodmakloj dobi rodila
djevojčicu – Mariju. Tako su,
prema Jakovljevu protoevanđelju, Joakim i Ana dobili posebnu čast,
odnosno postali su roditelji Blaženoj
Djevici Mariji, a djed i baka Spasitelju svijeta. Mariju će odgajati u
svojoj kući do treće godine, a potom će ju, prema danom obećanju, odvesti u hram, gdje će ona provesti do svoje
dvanaeste godine, kada će biti zaručena za Josipa.

Ana
je jedno od mnogih svetopisamskih vlastitih imena vrlo raširenih u svijetu. U
izvornom hebrejskom i u grčkom jeziku glasi Hannah i znači ljupkost, milost.
Inačica ovog imena je mnogo: Ane, Anica, Ančica, Anika, Ankica, Anita, Anuša,
Nuša, Hana.

S vremenom će ovaj Jakovljev apokrifni spis, uz neke
druge, oblikovati pobožnost prema roditeljima Djevice Marije, a potom će
se oni početi i liturgijski častiti. Tako postoje neka svjedočanstva koja
potvrđuju kako se sveta Ana na Istoku
častila već u 4. st., a car
Justinijan I. je 550. god. njoj u čast sagradio crkvu u Konstantinopolu.
Postoje i svjedočanstva koja potvrđuju kako su se ondje zajedno Marijini
roditelji častili u 6. st., dok će se na Zapadu najprije pojaviti
pobožnost prema svetoj Ani, i to u 10. st., a kasnije i prema svetom Joakimu,
čini se značajnije tek u 16. st.

Papa Urban VII. uveo je blagdan svete Ane za Englesku
1378. god., a papa Grgur XIII. proširio ga je 1584. god. na cijelu Crkvu. Sam blagdan svete Ane se i na
Istoku i na Zapadu slavio u različite dane tijekom stoljeća (npr. 25. srpnja,
9. rujna ili 8. prosinca), sve dok se puno kasnije nije utvrdio današnji. Sveti
Joakim je ostao zasjenjen, ali je također uvršten u liturgijski kalendar 1584.
god. (slavio se 20. ožujka), a tada su se, pa sve do 1969. god., dvoje supružnika slavili zasebno. Od te se godine
njihov spomen slavi zajedno, i
to 26. srpnja.

U ikonografiji se sveta Ana prikazuje s Joakimom,
Isusom i Marijom, a oznake su joj knjiga
i vrata. Sveti Joakim se obično prikazuje s lopatom, sa svetom Anom i
Djevicom Marijom, a oznake su mu janje
i golub.

I
danas je puno raširenija pobožnost prema svetoj Ani nego prema svetom Joakimu,
a vrlo je omiljena svetica u hrvatskom narodu. Zaštitnica je roditelja bez djece, trudnica, majki i
baka, udovica, kućanica, tkalja, radnika raznih struka, a zazivaju je kod neplodnosti i izgubljenih stvari, te
kao pomoćnicu pri lakoj smrti, kod kostobolje i groznice. U Njemačkoj su sv.
Anu štovali rudari, rezbari drva i ebanovine i zlatari. Na papinskome dvoru sv.
Anu su osobito štovali konjušari pa su na njezin blagdan priređivali svečanu
procesiju. Svjedok je toga kulta crkva sv. Ane u Vatikanu podignuta 1505.
godine.

 

Sveti Joakim se posebno časti kao zaštitnik očeva i djedova, ali i kao zaštitnik
domaćica, trudnica i porodilja. Njihov se pak blagdan slavi također i kao dan posvećen bakama i djedovima. Štuju
ih, posebno svetu Anu, uz katolike, i
pravoslavci, anglikanci i muslimani.

S obzirom na sve rečeno, iako ne možemo sa sigurnošću
reći tko su uistinu bili roditelji Blažene Djevice Marije i kakav im je bio
životni put, bez imalo sumnje možemo zaključiti da je riječ o odabranim osobama koje je Bog nagradio
tolikom milošću da budu roditelji Majci Božjoj i djed i baka Spasitelju
svijeta. Gledajući Marijinu kasniju životnu mudrost i bezuvjetno predanje
Božjoj volji, ne možemo nego zaključiti kako za to barem jednim
dijelom možemo zahvaliti i predanosti tih dvoje svetih ljudi.

Preuzeto
s web-stranice