U
jajačkom Domu kulture 8. lipnja 2017. svečanim je koncertom proslavljen 20.
rođendan Osnovne glazbene škole Jakov
Gotovac Novi Travnik, područni odjel Jajce. Ravnatelj
škole gospodin Josip Dujmušić se u svom govoru prisjetio važnih trenutaka za
opstojnost područnog odjela glazbene škole, izrekao riječi zahvale svima koji
su na bilo koji način doprinijeli radu glazbene škole kroz sve protekle godine,
te zaslužnim pojedincima i ustanovama uručio je zahvalnice. Učenici
koji izlaze iz ove škole imaju osnovno glazbeno obrazovanje, ljubav prema
glazbi i izgrađen osjećaj za kulturu općenito. Nadati se da je 20 godina tek dio
mozaika jednog novog početka koji će uskoro procvjetati i dobiti svoju
zasluženu samostalnost, prostore i potporu.
Posebna
gošća obilježavanja ove obljetnice bila je naša s. Mira Bliznac koja je prije
20 godina svojim zalaganjem i trudom doprinijela da se glazbena škola ponovno
vrati u Jajce. Sestra Mira se u svom govoru prisjetila tih teških početaka i
rada glazbene škole. Njezin govor donosimo u cjelosti.
Osnivanje Glazbene škole u Jajcu u
poslijeratnom vremenu 1997./98.godina
Nakon 20 godina pokušavam prizvati sjećanja na
jedno burno, poslijeratno, povratničko vrijeme. Ispisujem ove retke punom
dušom, tihim ponosom i emocijama entuzijaste kojemu ni oskudica ni neizvjesnost
nisu bile zapreke da svoj mladi život utka u bilo povratničkog zanosa i
spremnosti graditi na „starim razvalinama“.
Naime, u velikoj želji i čežnji za povratkom u
Bosnu, u Jajce, molila sam svoju provincijsku predstojnicu ondašnju s. Jelu
Piljić da mi dozvoli otpočeti rad i djelovanje u gradu koji je proživio svoju „kalvariju“
izgnanstva i pustošenja te doživio novo rađanje, novu priliku dizanja iz
pepela. Na moju veliku radost ostvarila mi se ta želja u siječnju 1996. godine.
Sa s. Ancilom Mrkonjić odvažila sam se na taj
iskorak i doselile smo se u prelijepi grad na dvije rijeke, s najljepšim
vodopadom i zidinama staroga grada. Mnogi nisu razumjeli kako netko iz
„sigurnosti“ želi doći u grad koji nema niti jednu trgovinu otvorenu, gdje se
kruh i nakon četiri mjeseca od oslobađanja kupovao i donosio iz Livna. O nečemu
drugom bilo bi suvišno i govoriti. Grad čiji su se stanovi i kuće postakljivali
usred mjeseca siječnja. Vrijeme kad ljudi nisu u vlastitim kućama prepoznavali
niti komad svog namještaja.
I koliko god se to vrijeme činilo oskudnim
svim materijalnim, imalo je dušu. Imalo je nešto što mi danas nemamo. Danas imamo
gdje kupiti kruh, čokoladu. Imamo stakla na prozorima. I još puno toga. I dok
su se ljudi prije 20 godina borili za golu egzistenciju, nekom je „palo na
pamet“ pokrenuti glazbenu školu. Ni iz čega. Nema uvjeta. Ne postoji prostor.
Nema stručnog kadra. Nema instrumenata. Nema ostalih tehničkih pomagala. Ali
trebala bi nam glazbena škola… Ima djece. Ima budućnosti. Postoji ideja i
volja. Puni razredi talentiranih i zainteresiranih mališana. Pa zašto ne bi
bilo veselo?
Prvi službeni razgovor obavila sam s ondašnjom
, sada već pokojnom, ravnateljicom glazbene škole Tamarom Barabaš u Novom
Travniku u ljeto 1997.godine. Iz ministarstva kulture, športa i obrazovanja je
došla obavijest da se možemo prijaviti samo kao područno odjeljenje Glazbene
škole Novi Travnik, a nikako početi kao samostalna ustanova. To je imalo i neke
svoje prednosti. Međutim, za sve se trebalo samostalno pobrinuti.
Premda se činilo nemogućim, uz pomoć
požrtvovnih i nesebičnih ljudi, pristupilo se ozbiljno iznalaženju prostora,
instrumenata, stolova, ormara i ostalog potrebnog za skromni početak. Nije bilo
lako ni glatko. Svi veliki i važni potezi prođu kroz kušnje i zapreke. Tako i
ova inicijativa.
Providnost se pobrinula da je već u jesen
1997. godine upisano šezdesetero djece i to samo one djece koja su prošla
audiciju. Što je veliki pokazatelj zainteresiranosti i odaziva. Radilo se puno,
ali s oduševljenjem, zanosom i radosno.
Ubrzo su se počeli „ubirati“ prvi plodovi nastupa
djece u izvođenju svojih solo i zbornih točaka. Na koncu godine uslijedili su
ispiti iz biranih instrumenata, te solfeggia i teorije glazbe. Sva su djeca
zadovoljila kriterije s manje ili više uspjeha. Održan je i završni koncert kao
i upis u novu školsku godinu.
Zapisala sam na jednom mjestu (osobni citat): „Najbolje
poznajem tajne početaka, naravno, uz pomoć dobrih i naklonih ljudi koji su mi
bili velika podrška i pomoć. Zahvalna sam im u osobno ime i u ime djece kojoj
smo ipak priuštili nešto veliko. Vjerujem da s mojim odlaskom neće otići i sve
ostalo što je ovdje rođeno. Dapače, mislim da će to procvjetati i donositi
bogate plodove.“ Hvala Bogu, ostalo je i opstalo i nakon 20 godina. Ne bez
patnje, žrtve, neizvjesnosti, „beskućništva“ i svakodnevnog propitivanja ima li
smisla boriti se protiv svih struja i oluja. Ima smisla! Netko je svirao i kad
je Titanik tonuo.
Vjerujem da je glazba nježna struna duše. Može
biti predokus Raja. Budimo promicatelji melodija života. Podržimo plemenitost i
ljepotu, gajimo osjetljivost za Vječnost. Tada ćemo biti zahvalni za sve dobro
i lijepo kao što sam ja zahvalna na ovim trenutcima koji me vraćaju na jedne
početke i najljepši dio moga života.
Hvala svima koji su radili kao nastavnici i
učitelji u ovoj školi. Hvala sestrama moje zajednice, posebno s. Marici
Pavlović i s. Anđelki Mlakić koje su utkale dio svoga glazbenog rada u ovu
školu, te sestrama Provincije kao i svima koji su sačuvali ovo djelo od
utrnuća. Gospodin im bio nagradom. Neka glazbena naobrazba i dalje živi u našem
gradu i neka oplemenjuje mlade duše.
Hvala sadašnjem ravnatelju Josipu Dujmušiću i
voditeljici Katarini Ladan što su mi ukazali ovu čast. Hvala svima koji su kroz
ovih 20 godina na bilo koji način pozitivno utjecali i utkali dio sebe u ovu
glazbenu umjetnost. Mir i dobro!
S. Mira Bliznac
