Lk
21, 5-19: Znatan broj prvih kršćana očekivao je neposredni Kristov povratak
(paruzija) i svršetak ljudske povijesti. Ta napetost iščekivanja svršetka
svijeta može se osjetiti u današnjem evanđelju. Traže se znakovi koji potvrđuju
skori Kristov dolazak. Istodobno, evanđelist Luka računa s još malo vremena
koje je preostalo. “Kad čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti! Jer to
se mora dogoditi najprije, ali nije odmah svršetak!” To vrijeme pred svršetak
nije vrijeme pasivnoga iščekivanja. Ono ima svoj smisao. To je vrijeme svjedokâ.
Evanđelje treba propovijedati svim ljudima i narodima, usprkos mržnji i
progonstvima kojima su izloženi Isusovi učenici. “To će vam biti prigoda da
date svjedočanstvo.”

Učenici
će iskusiti kako im Uskrsli daruje riječ i spoznaju kojoj se nitko neće moći
oduprijeti. “Zapamtite da vam ne treba unaprijed pripremati obrane, jer ću vam
ja dati rječitost i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti i oduprijeti vaši
neprijatelji.” U vremenu progonstva raste mogućnost da se navijesti evanđelje
svim ljudima, a u hrabrom i neustrašivom svjedočenju učenici će osjetiti snagu
‘odozgo’, silu Duha Svetoga, dar Uskrsloga Gospodina. To je vrijeme rasta i
dozrijevanja, vrijeme da se ‘zadobije život’ kroz praksu nasljedovanja Isusa.

Danas kršćani koji žive na Zapadu uglavnom nisu
progonjeni. Vremena kada se zbog vjere proganjalo i ubijalo pripadaju
prošlosti. U današnjemu pluralističkom društvu nastoji se načelno poštivati
sloboda mišljenja i religijskih uvjerenja. Crkva je izgubila monopol nad
duhovnošću. Raznolika ‘religiozna ponuda’ više-manje ravnopravno konkurira u
zapadnom društvu: od velikih religijskih sustava kao što su hinduizam, budizam,
islam i dr., pa do brojnih sljedbi i novih oblika duhovnosti (ezoterija, New
age i sl). Na koji način kršćani mogu biti istinska alternativa u današnjem
društvu?

Kršćani su pozvani dati svjedočanstvo vjere i života i
kada nisu izravno progonjeni. Izazov svjedočenja kršćanske vjere danas se
naziva ‘nova evangelizacija’. O tome je već progovorio papa Pavao VI. u
apostolskoj pobudnici ‘Evangelii nuntiandi’. U broju 46. opisuje glavne
smjernice nove evangelizacije na sljedeći način: kršćani su pozvani razvijati i
prakticirati razumijevanje i prihvaćanje među ljudima; sudjelovati u životu i
sudbini svojih bližnjih; biti solidarni sa svima onima koji se bore za opće
dobro; živjeti svoju vjeru u kršćanske vrjednote i održavati eshatološku nadu u
nešto što se ne vidi i tek treba ostvariti, i sl. To su velike riječi s obzirom
na trenutnu situaciju u našemu svijetu. Ali u tome leži smisao postojanja Crkve
u vremenu prije svršetka.Ako želimo pokazati kako je evanđelje put
humaniziranja čovjeka i ljudske zajednice, tada smo pozvani potvrditi sve ono

što je za opće dobro ljudi i u tome prepoznati Božji
poticaj i nadahnuće. Tako Crkva postaje odvjetnica ljudske čežnje za mirom i
konačnim otkupljenjem svega stvorenoga. Ljudi su kritični prema Crkvi i
svećenicima, općenito prema današnjim kršćanima, jer im je slabo i blijedo
svjedočenje. Nisu prepoznatljivi niti autentični. Gube na vjerodostojnosti.
Žive kao da Isus nije njihov učitelj, a evanđelje put nasljedovanja.

Jedan od oblika svjedočenja kršćanske vjere i nade jest
nedjeljno okupljanje na bogoslužje. Mnogi su naši suvremenici izgubili osjećaj
za nedjelju i ona je za njih postala samo stanka, odmor ili dan provoda uoči
novoga radnoga tjedna. Oni nemaju što slaviti. Kršćani uvijek iznova slave Boga
i ustrajno mole da, umjesto ravnodušnosti i obeshrabrenosti, budu odvažni
svjedoci evanđelja u današnjemu svijetu.

 

******

„Doći
će dani kad od ovoga što vidite neće ostati ni kamen na kamenu, svaki će se
srušiti.“

Hram je bio veličanstvena građevina uključivši njegove
bijele mramore i zlatne ukrase što je za ljude Isusova vremena bilo nemoguće
zamisliti da bi se to moglo srušiti i nestati. Ta veličanstvenost hrama
oduzimala je dah i ostavljala ljude bez riječi. Osim toga, to je bila Božja
kuća, kako se ona može srušiti. Isus poučava svoje slušatelje o stvarnoj
prirodi materijalnih stvari, čak i kad je riječ o onima koje su posvećene Bogu:
sve materijalne stvari su prolazne. Isus nas želi usmjeriti prema stvarima koje
vječno traju, koje su neprolazne.

Mi možemo lako staviti svoje povjerenje u stvari i u ono
što činimo. Osim toga, ljudi svoju pobožnost prema Bogu pokušavaju mjeriti
vanjštinom, stvarima koje su učinili, napravili ili postigli. Sv. Pavao
podsjeća u poslanici Korinćanima: „Ova malenkost naše časovite nevolje donosi
nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego
do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (2Kor 4,
17-18).

Isus
ne želi da svoje povjerenje pogrešno upotrijebimo. Veličanstvenost i sjaj
našega rada (to je naš kamen) nije važan u usporedbi sa sjajem i veličanstvom
unutarnjeg hrama ljubi (kamen koji je nevidljiv i ne može se srušiti). Imajući
novo srce kojemu je model Isus Krist i ako je on izvor naših misli, odluka i
djela – to je sjaj, veličanstvenost koja je trajna (neprolazna).

„Pazite
da ne budete zavedeni, jer će mnogi doći pod mojim imenom i reći: ‘Ja sam!“

Čovjek je danas obilježen tendencijom da traži novosti,
nove objave i nove poruke. Neke od njih su točne, a neke su lažne. Kako ćemo
prepoznati jedne, a kako druge? Što trebamo učiniti? Isus jasno reče: Ne idite za njima. Isus
nam govori da je on i njegova riječ središte svih poruka. Sve što nam pomaže
živjeti tu riječ autentičnije, iskrenije, savjesnije, s više ljubavi i vjernije
– jest dobro. Sve što nas odvlači od njegove riječi na drugi put – nije dobro.
Krivi proroci su oni koji pokušavaju usmjeriti našu pažnju samo prema
materijalnim i prolaznim stvarima ovoga svijeta. Takvi proroci obećavaju sreću
posjedovanjem nekih novih udobnosti koje pruža ovaj svijet. Okruženi smo mnogim
stvarima, a lažni proroci potiču čovjeka na traženje sreće u stvarima oko sebe,
na traženje zadovoljstva izvan sebe. Lažni proroci su, također, oni koji obećavaju
da možemo nadići svoje poteškoće i probleme drugim sredstvima a ne istinskim
obraćenjem srca. Tehnike i razni programi mogu pomoći ali samo ako smo spremni
prihvatiti križ barem u nekom njegovom obliku.

„Vodit
će vas pred kraljeve i upravitelje zbog moga imena.“

Sada je vrijeme da vjernik bude svjedok. Možda danas
vjernika neće voditi pred kraljeve, predsjednike, gradonačelnike, ali svaki dan
vjernik ima priliku pred ljudima svjedočiti za Isusa Krista. Većina vjernika
prečesto je zabrinuta što će drugi o njima misliti ili se boje da ne bi nešto
krivo učinili ili rekli. Često se pouzdajemo samo u svoje znanje i mudrost.
Biti Isusov svjedok neprestano zahtjeva pravu riječ za reći, ali u stvarnosti
to je mnogo jednostavnije i istovremeno mnogo teže. Naime, jednostavno
je ukoliko poznajem život po evanđeoskoj riječi, teže je ukoliko to ne živim.
Ako ja živim kako Krist očekuje od mene on će mi nadahnuti pravu riječ ako i
kada je trebam. Ako slušam i držim otvoreno svoje srce riječi će mi doći na
usta i moći ću objasniti što se od mene očekuje. U takvim slučajevim može biti
padova i poteškoća, ali Isus će mi pomoći ustati i ići naprijed.

Pitanja za razmišljanje

1.            
Vjerujem
li stvarno da ovaj život prolazi, pokazujem li to svojim životom?

2.            
Kakve
lažne proroke težim nasljedovati u životu radije nego Krista?

3.            
Što
činim da bih bio svjedok vjere? Što činim da bih pomogao svojim prijateljima i
rodbini približiti Krista?

Fra Anđelko
Domazet