Nacionalni katehetski ured Bosne i Hercegovine, u suradnji s biskupijskim katehetskim uredima, u Godini milosrđa, organizirao je hodočašće vjeroučitelja u Rim od 22. do 27. rujna 2016. Hodočastilo je preko šesdeset  vjeroučitelja iz svih bosansko–hercegovačkih biskupija.

Iz
opisa sudionice:

Godina
milosrđa će biti pamćena po mnoštvu izvanrednih događaja, a nama vjeroučiteljicama
po Međunarodnom susretu vjeroučitelja u Rimu i posebnom susretu s papom
Franjom u Rimu. Iz naše Provincije sudjelovalo je sedam sestara: s. Krešimira
Skopljaković, s. Kata Rukavina, s. Ana Oršolić, s. Ivona Sliško, s. Marija
Mihaljević, s. Matea Subašić i s. Gordana Davidović.

(…) Put
nas je vodio preko Padove, gdje smo posjetili svetište najomiljenijega sveca
čitavoga svijeta, sv. Antuna, a potom do svetišta Božjeg ugodnika, našeg
hrvatskog velikana i zaštitnika Svete godine milosrđa, sv. Leopolda Bogdana
Mandića.

Po
dolasku u Rim prvo i najvažnije što smo učinili jest prolaz kroz sveta vrata
milosrđa. Preplavilo nas je posebno uzbuđenje i pljusak milosti kojega smo
doslovno osjetili na vlastitoj koži. Potom je bila prigoda doživjeti Vatikan
bez velike gužve. Popeli smo se i na kupolu i uživali u panorami velebnoga
Rima. (…) Navečer smo u crkvi sv. Pavla slavili Večernju svjeroučiteljima
koji su pristigli sa svih strana svijeta i slušali osobna svjedočanstva
odabranih.

U
nedjelju smo već u rane jutarnje sate krenuli ka cilju našeg putovanja, slavljenje
sv. mise sa papom Franjom. Svečanost slavlja nam je darovalo izobilje radosti i
priuštilo puninu ljepote koju vjernik može doživjeti na trgu sv. Petra u
Vatikanu. Dušom se razlijevala pjesma stopljena sa stotinama tisuća kateheta i
upijala riječi sv. Oca koje nam je prigodno uputio iz dubine svoga srca.
Osjećali smo se blagoslovljeni u ovim milosnim trenucima i vjerujem osnaženi
da živimo ono što naviještamo. Vjera u Uskrslog Gospodina otvara srce za
potrebitoga i obnavlja snagu za novi korak nadahnut i nošen nadom.

(…)
Popodne smo imali za razgledavanje znamenitosti staroga Rima. Naša ambasada je
prepoznatljivo mjesto susreta, tu smo podno hrvatskog stijega u dogovoreno
vrijeme susrele našu s. Anu Antolović. Kada se čovjek odmakne u tuđinu postaje
posebno osjetljiv na svoj jezik i rodnu grudu i sve ljude koji govore njegovim
jezikom doživljava bliskima. Čuvši razgovor na hrvatskom priđe nam jedna
gospođa i pozdravlja nas predstavljajući nam se: Gertruda Munitić! Slavna
operna diva koju pamtim iz djetinjstva i mladenačkih dana. U srdačnom i ugodnom
razgovoru okusili smo radost susreta sa „svojima“ u dalekom svijetu. (…)

Uputile
smo se prema starom Rimu koji budi u čovjeku strahopoštovanje pred minulom
poviješću u kojoj su mnogi životom opečatili svoju vjernost Kristu. Koloseum i
nebrojena svjedočanstva da nikakve opasnosti, ni patnja, ni mučenja, ni
trpljenja, ni sama smrt ne mogu zatomiti ljubav u srcu koje je upoznalo Krista.

Posebni
osjećaji su nas prožimali pred nadgrobnom pločom naše mučenice bosanske
kraljice Katarine Kosače- Kotromanić u bazilici Santa Maria in Aracoeli.

Na
trgu ispred crkve sv. Ivana Lateranskog naš pogled je privukao sv. Franjo, koji
s braćom u prvotnoj čežnji i radikalnom oduševljenju dolazi kod pape ishoditi
dozvolu da slijedi Krista siromašnoga. Unutrašnjost crkve nas je očarala veličanstvenom ljepotom. Svojom pompoznošću stameni apostoli svjedoče i potvrđuju
da Crkva oslonjena na jedinu pravu stijenu, Krista Gospodina, odolijeva svim
opasnostima i svevremenskim prijetnjama. Tako živo progovaraju! Tu smo, na
obostranu radost, susreli našu marnu studenticu s. Radmilu Ilinović. Malo svoga
dragocjenog vremena podijelila je s nama.

Penjući
se na koljenima svetim skalama budila se u nama tek slutnja onoga što je Isus
mogao osjećati dok se penjao Pilatu da mu sudi. Prisjećali smo se tvrdoće
zatvorenog srca i Judinih poljubaca koje smo priuštili drugima ili ih sami
doživjeli.

U
crkvi sv. Križa smo, prožeti zahvalnošću našem Spasitelju, pjevali: Križu sveti stablo svako, zavidi ti čarni
sjaj, s takvim lišćem, cvijetom, plodom, nikoji ga nema gaj! Savij grane stablo
silno, mekšaj jezgru drvu svom, neka mine sva tvrdoća, prirođena biću tvom,
nek’ se ime višnjeg Boga pjeva po vasionoj!

Puno
toga je ostalo što nismo uspjeli vidjeti. Premalo je bilo vremena da se
zaustavimo i doživimo viđeno. (…)

Putujući
prema Asizu radovali smo se toj dragoj oazi franjevaštva. Poklonili smo se na
grobu sv. Franje i molili za cijelu franjevačku obitelj da ju prožme i nanovo
ponese zanos Franjina duha i oduševljenje za evanđeoske ideale. Svetoj Klari
smo u tišini povjerili nas i nove naraštaje i molili da poput nje imamo
izdržljivost i odvažnost u nadvladavanju poteškoća i ustrajnu zauzetost u ostvarivanju
ciljeva, a pod križem s kojega je Krist Franji progovorio zaželjeli smo jasnoću
za naše vrijeme.

Umorni
tijelom, ali duhom obogaćeni vraćamo se u svoju svakodnevicu nošeni dojmovima
koji osvježavaju i rađaju novom snagom za predstojeću borbu.

S.
Ana Oršolić