Iz
evanđelja po Luki:

Kad su se
navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu.

I posla glasnike
pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto.
No, ondje ga ne primiše, jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici
Jakov i Ivan, rekoše: “Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s
neba i uništi ih?” No, on se okrenu i prekori ih. I odoše u drugo selo. Dok
su išli putom, reče mu netko: “Za tobom ću kamo god ti pošao.” Reče
mu Isus: “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda,
a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.” Drugomu nekom reče:
“Pođi za mnom!” A on će mu: “Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.”
Reče mu: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo
Božje.” I neki drugi reče: “Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da
se prije oprostim sa svojim ukućanima.” Reče mu Isus: “Nitko tko stavi
ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” (Lk
9,51-62)

 

Mnoge
stvari čovjeka bole, opterećuju i ostavljaju gorak trag u linijama njegova
života. Među bolne tragove spada i nezahvalnost koja ostavlja gorak okus u
čovjeku, jer se odnosi na čovjekova djela učinjena nekad iz ljubavi i dobrote
prema nekome. Je li Krist osjećao gorak okus, je li u linijama njegova
zemaljskog života bilo gorčine, boli i žalosti kada su ga odbili primiti u
Samariji? Umrijevši za čovjeka iz čiste ljubavi i Božje milosti prema čovjeku,
Bog nailazi na odbijanje i odbacivanje.

Čovjekova
reakcija na nezahvalnost je uglavnom instinktivna, spontana, bez puno
razmišljanja koja duboko u čovjeku stvara osjećaj potištenosti, samoće, ponekad
i srama i sumnje. Jer čovjek misli kako možda nije sve učinio kako treba ili je
trebao učiniti više. Ponekad je osveta reakcija na nezahvalnost, kao što i
Kristovi učenici predlažu Isusu da učini sa Samarijanskim mjestom koje ga ne
želi primiti.

U
duhovnom životu, posebno u duhovnom zvanju čovjek treba računati na
nezahvalnost kao osobitu liniju u tragu njegova života, nezahvalnost mnogih
kojima čovjek učini dobro, ali ostane uskraćen za jednostavne znakove
zahvalnosti koji mu pripadaju i koje zaslužuje. U tom kontekstu i Kristove
riječi kako Sin Čovčecji nema kamo glavu nasloniti treba vidjeti kao proročki
pogled u život čovjeka posvećena Bogu i poslanju koje mu je povjereno od Crkve
u Kristovo ime. Koliko puta nailazimo upravo na takve situacije i susrete gdje
nemamo kamo glavu nasloniti, gdje ne primimo ni najmanji znak zahvalnosti za
ono dobro što smo učinili drugom. Stoga, i Kristovi izričaji koji slijede
upozoravaju čovjeka koji se želi posvetiti Kristu ili je već Kristu posvećen
kako treba računati na mogućnost da će jedna od linija u tragu njegova života
biti obilježena nezahvalnošću drugih i treba se znati za to spremiti i
pripraviti. Krist stoga i podsjeća da svatko tko Ga želi slijediti mora biti
spreman ne samo odreći se svega, nego mora biti spreman ponekad i na radikalne poteze
i mjere koje uključuju život poput Njegovog, život gdje nezahvalnost drugih prožima
čovjekov rad i trud uzrokujući u čovjeku patnju, jad i ljutnju.

Nama
koji smo Kristu posvećeni na jedan poseban način Kristovo iskustvo s
odbacivanjem treba biti blisko. Ne zato da bismo bili negativni prema sebi i
drugima, nego da nas Krist svojom milošću kao Onaj koji je imao vjerojatno
najradikalnije iskustvo odbacivanja kroz patnju i smrt na križu, ohrabri i ojača
da ponekad u svom životu prihvatimo i nezahvalnost drugih kao dio Kristova
spasiteljskog plana koji je prije svega plan spasenja kroz Njegovu muku, smrt i
napose uskrsnuće od mrtvih. Jer tek u Njegovom uskrsnuću i vječnom životu s
Kristom prestaje i naša bol i ljutnja zbog tuđe nezahvalnosti koju osjećamo i
zbog koje ponekad u svom životu kao vjernici trpimo. No, svejedno uzdajemo se i
vjerujemo da je i u ovom zemaljskom životu Krist kadar svojom milošću pomoći
nam da i nezahvalnost prihvatimo kao dio Božjeg plana spasenja kako onoga općeg
spasenja cijelog čovječanstva tako i našega osobnoga spasenja.

s.
Marija Tomić