Slušamo ove nedjelje o susretu Marije i Elizabete.
Susreti preobražavaju naše živote. Susreti navodnjavaju naše pustinje. Svakoga
došašća Glas viče u pustinji: pripravite put Gospodinu, poravnite
mu staze. Glas došašća također odzvanja u pustinji. Došašće nam
obećava preobraziti našu pustinju da ona počne cvasti. Pustinja je za nas
danas slika našega osjećaja bivstvovanja. Govorimo o
betonskoj pustinji u našim gradovima, o pustinji u ljudskim
srcima, kad je sve postalo pusto. Pustinja je slika samoće, ostavljenosti
samomu sebi. Pustinja znači besmisao, biti bez odnosa, biti sasušen, usahnuo. Odgovarajuće
riječi za pustinju su: pust, nezasijan, nenastanjen, osamljen, divlji,
neukroćen, mrzak, odvratan. Svim ovim riječima opisuje se i naše današnje
duševno stanje duše. U sebi osjećamo osamljenost i prazninu. Mi smo
bez stana, nigdje kod kuće. U nama su divlje i neukroćene snage koje
naše lice čine mrskim, odvratnim. Pustinja je ono mjesto na kojemu se
bezobzirno sučeljavamo s našom stvarnošću punom protivština.
U ovoj pustinji našega srca valja nam Gospodinu pripraviti
put. Da bismo to mogli, moramo se najprije odvažiti poći u vlastitu
pustinju. Moramo u sebi pogledati sve ono potisnuto, pritisnuto, ono
zasjenjeno u nama i staviti to pred Boga. Bog hoće upravo ondje doći
k nama, ne na sjajne ulice Babilona, ne na ulice našega uspjeha i naših
ostvarenja. Mi bismo rado susreli Boga izvan nas, u okrepljujućemu,
blagotvornu bogoslužju, u zajednici istomišljenika. Ali Bog nam hoće
doći ususret upravo u našoj pustinji. Ondje se hoće susresti s nama
da s nama slavi blagdan otkupljenja, da postane jedno s nama i da sve u nama
preobrazi.
Samo ako pustimo Boga u tu našu pustinju, može postati stvarnost
ono što nam obećava Izaija: Nek se raduje pustinja i sasušena zemlja, stepa
neka kliče i procvate… U pustinju proviru izvori, potoci
teku u stepi. Užareni pijesak postaje jezero, a žedna zemlja izvori.
Usred naše pustinje proviru izvori. Ali pustinja će ostati. Mi ćemo uokolo
izvora uvijek iznova upadati u pustinju i sučeljavati se s našom
nutarnjom prazninom. Ali došašće nam obećava da
ćemo u svojoj pustinji naći izvor iz kojega možemo piti. Izvor
je dostatan da oplodi ne samo našu pustinju, nego da se prelije i preko ruba
naše spoznaje te obogati one koji s nama žive.
S. Kristina Marijanović
