Drage sestre!
Više puta Isus Krist poziva
svoje učenike da ga slijede. Zato i ne čudi da kroz čitavu povijest Crkve
snažno odjekuje poziv na nasljedovanje Krista. Taj smo poziv, istim
intenzitetom, mogli osjetiti i u Godini posvećenog života koju je za čitavu
Crkvu bio proglasio papa Franjo. Poziv na nasljedovanje trebao se
konkretizirati u intenzivnijem promišljanju o našem opredjeljenju za Boga.
Vjerujem da su nas mnogi poticaji pape Franje, razna događanja na razini mjesne
i opće Crkve poticali na promjenu vlastitog srca i budili težnju prema novoj
kvaliteti življenja. Više puta istaknuti poziv na radost, radost zbog predanja
Bogu, ne bi nas smio ostavljati ravnodušnima. Svoj temelj ova radost nalazi u
neprestanom kontaktu s Bogom.
U višestoljetnoj povijesti
Crkve naći ćemo mnoge osobe koje su u svom životu uspijevale uspostaviti i
živjeti sklad s Bogom, drugima i sa samim sobom. Posebno mjesto među njima
zauzima i naš serafski otac Franjo. Duboko uronjen u misterij života s Bogom
živi u jednostavnosti svoj odnos s drugima i cjelokupnom prirodom. Čini se da
nam danas u velikoj mjeri nedostaje toga sklada, mira i jednostavnosti. Franjo
je bio čovjek koji je bio uronjen u sve izazove onoga vremena i jako je dobro
razumio političku, društvenu, socijalnu i crkvenu situaciju. Sam je iskusio i
osjetio nejednakost, neravnopravnost i nepravdu u društvu. Upravo takva
situacija postaje mu izazov za promjenom te zato počinje živjeti i životom
promovirati kulturu milosrđa, odbacujući kulturu nemilosrđa i nepraštanja. Zato
će u Crkvi i društvu, koje u mnogočemu nije prepoznavalo prave vrijednosti,
Franjo svojim primjerom i stilom života postati revolucionar. Franjo je to
vršio kroz svakodnevne situacije u kojima primjećuje siromašne i rubne
iskazujući im posebnu pažnju i brigu. Upravo je takvim načinom življenja
izazivao promjene u društvu, naviještao i pronosio mir toliko potreban njegovom
vremenu.
Osim što je imao istančan
osjećaj za čovjeka, posebice za neznatnog čovjeka, Franjina posebnost jest i u
odnosu prema prirodi – u pravom smislu riječi – u zanosu prema svemu stvorenom.
U svakom stvorenju slavio je Stvoritelja i zahvaljivao mu.
Danas, dok smo s jedne
strane svjedoci narušavanja i ugroženosti prirode, s druge strane pozvani smo
njegovati odnos prema stvorenom, poštivati prirodu baš onako kako je to činio
asiški Svetac. No, važno je pritom uočiti temelj takvoga odnosa – priroda i sve
stvoreno, na osobit način čovjek – divna je knjiga u kojoj nam Bog govori i
koja objavljuje dobrotu i ljepotu. Papa Franjo u šestom poglavlju svoje
enciklike Laudato si’ (Hvaljen budi, moj Gospodine) posvećenoj brizi
za zajedničku kuću govoreći o odgoju i duhovnosti piše: „Odgoj za okoliš
treba nam pomoći učiniti iskorak prema onom Misteriju iz kojega ekološka etika
crpi svoje najdublje značenje.“ (Laudato si’, 210)
Ucijepljenost u Misterij
izvor je najdubljega značenja ekološke etike, ističe papa Franjo, ali i izvor
svakoga djelovanja. Zato promjena srca, svakodnevno obraćenje i trajna promjena
svoje ishodište nalaze u tom Misteriju. Otvorimo stoga, drage sestre, svoja
srca dopuštajući da milost i snaga Duha Svetoga preobražava naše biće. Tada će
i naš način djelovanja biti vidljiv te
uroditi plodovima u međusobnim odnosima, ali i odnosu prema svijetu oko nas.
Samo će u tom duhu biti autentično i drugim ljudima prepoznatljivo naše sveopće
bratstvo/sestrinstvo koje se od ljudi proteže na sve stvoreno. Neka nam naš
serafski Otac, koji je to jedinstvo utjelovio u svojem životu uranjajući u
kontemplaciju Stvoritelja, u tome bude i primjer i zagovornik kako bismo sve
zajedno mogle klicati: Hvaljen budi, moj Gospodine, sa svim stvorenjima
svojim…
U tom duhu, drage sestre,
želim vam sretnu i blagoslovljenu, duhom mira i jedinstva ispunjenu svetkovinu
našega serafskoga oca Franje.
Sve vas srdačno pozdravljam
Franjinim pozdravom Mir i dobro!
S.
Kata Karadža
provincijska predstojnica
Sarajevo, o svetkovini Sv. Franje 2015.
