Vijest da je 6. ožujka, na dan rođenja i smrti naše utemeljiteljice s. M. Margarite Pucher, u našoj misijskoj zajednici u Rwentobu, u župi Rushooka, nadbiskupiji Mbarara, u Ugandi, blagoslovljena Kuća odgoja i Osnovna škola „Sv. Klara“ donijela je svjež zrak u našu Zajednicu i Družbu. Ujedinila nas je u zahvalnosti Bogu, razbudila zanimanje sestara i potaknula mnoštvo pitanja te ostavila puno prostora za nova i lijepa iznenađenja.
Tko bi znao da je na dan rođenja s. M. Margarite „posijano zrno gorušice, manje od svega sjemenja na zemlji“?! Tko bi znao da će ono „narasti i potjerati velike grane“ (Mk 4, 26-34), zahvaćajući narode, države i kontinente?!
I još uvijek grane tjeraju nove mladice – „Kuća odgoja“ i „Osnovna škola sv. Klara“. I naše sestre misionarke koje rade predano, tako da i po njima „nove mladice“ rastu i donose plodove.
Iskustvo ovoga blagoslova dar je ne samo onima koji su ga primili (sestrama, učenicima, učiteljima, roditeljima, dobročiniteljima), nama sestrama koje smo ondje nazočile, ne samo Provinciji i našoj Družbi – nego i cijeloj Crkvi. Da smo jedna Crkva, u svom je obraćanju prisutnima kod blagoslova kapele naglasila i s. Željka Dramac, provincijska predstojnica, „zahvaljujući Bogu na njegovoj Crkvi i pozivu da ga slijedimo živeći u ovoj prekrasnoj zemlji, dijeleći njezine radosti i tuge“. Posebno je zahvalila sestrama Ivki, Kati, Urši i Elizabeti na svemu što su proživjele i žrtvovale kako bi izgradile ove prostore i gradile zajednicu koja svjedoči o Kraljevstvu Božjem. Predstavila je i s. Vesnu Bošnjak te za nju molila blagoslov na početku njezina poslanja.
Nadbiskup Mbarare mons. Lambert Bainomugisha u svojoj je propovijedi također zahvalio sestrama što s pukom ove nadbiskupije „dišu isti zrak, jedu isti kruh i piju istu vodu“. Lijepo je bilo iz njegovih usta čuti svjedočanstvo da su sestre svojom prisutnošću i zauzetošću za ljude preobrazile ovaj kraj.
Dobar je osjećaj bio doživjeti to jedinstvo u zajedništvu sa sestrama naše Družbe koje su došle iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Italije, Hrvatske i Konga te sa sestrama drugih družbi, s brojnim gostima i prijateljima te domaćim ljudima koji su s nama slavili. Jezik nije bio problem – dobro smo se razumjeli.
Lijepo je bilo i živjeti petnaestak dana sa sestrama u misijskoj zajednici, u njihovoj zelenoj, cvjetnoj oazi. Sestarsko dvorište, cvijeće u izobilju, vrt, stabla s krošnjama punim plodova, kultiviran okoliš – sve to odaje savršen utisak Božje darežljivosti i blagoslova te sestarske brige i truda oko svake biljke, svakog cvijeta. Unatoč stisci s vremenom u dane pred blagoslov, sestre su nam darovale lijepe izlete na jezera i u nacionalne parkove zelene Ugande: Bunyonyi, najljepše i najdublje afričko jezero, poznato po 29 otoka i bogatom ptičjem svijetu, te jezero Mburo i nacionalni park Queen Elizabeth.
Posjetile smo i obližnje škole u kojima sestre podržavaju školovanje siromašne djece. Zajedno smo kuhale, čistile, uređivale školu, pripremale se za blagoslov, zajedno slavile euharistiju, molile i blagovale. Usput su nam sestre iz svojih susreta s ovdašnjim ljudima pripovijedale brojne simpatične anegdote, koje nam i danas, na samo sjećanje, mame osmijeh na lice.
Euharistijska slavlja s franjevcima i pukom u župnoj i filijalnoj crkvi poseban su doživljaj. Iako je bilo korizmeno vrijeme, liturgijsko pjevanje i ples svih prisutnih, od odraslih do djece, pozivao je i nas da na isti način sudjelujemo u Otajstvu.
Susreti s učenicima i učiteljima u školi, s roditeljima i djecom u selu, našim radnicima i ljudima koje smo posvuda susretale dio su istog blagoslova. Da je blagoslov dar koji je vezan uz život, mogle smo „vidjeti“ i „opipati“ na svakom koraku. Prolazeći obližnjim selima prvo što plijeni pozornost je krasna priroda i mnoštvo ljudi i djece u pokretu, pred svojim kućama, na njivama ili u nasadima banana. Kućice su im gotovo sve jednake: dvije male prostorije, bez ikakva namještaja, osim skromne prostirke na kojoj spavaju, poneke klupice, malo posuđa i jednoga konopca na kojem visi nešto odjevnih predmeta. Ljudi su prijazni, rado susreću i pozdravljaju sestre. Drago im ako ih na njihovu jeziku upitamo kako su, a djeca uglavnom trče u zagrljaj – osim onih najmanjih, kojima smo neobične bjelkinje, abazungu – sretni što svaki dobiva po jedan bombon. Dirljiva je gesta njihove zahvale: „pokleknu“ pred vama kad dobiju dar.
Blagoslov donose i bolesnici i potrebnici koji gotovo svaki dan pred vratima čekaju neku od sestara znajući da će primiti utjehu i pomoć.
Na svakom koraku izobilje života i krajnje siromaštvo, blagoslov s neba i ljudska nepravda, more radosti i ocean patnje… Svi ti kontrasti ne samo da nikoga ne ostavljaju ravnodušnim nego istodobno i postavljaju brojna pitanja, pri čemu se svakomu ostavlja prostora za odgovore prema vlastitoj mjeri i mogućnosti. Pritom, oni najodgovorniji u državi iz svoga nehaja ne čine ništa ili pak premalo da bi ljudima bilo zaista bolje.
U protokolu blagoslova škole, bogatom programu koji su sestre i učitelji pripremili s učenicima, u govorima koji su bili puni pohvalnih i ohrabrujućih riječi sestrama, bljesnula je jedna sasvim mala gesta. Budući da su odabrani učenici, dakako pripremljeni, htjeli zahvaliti sestrama i uvaženim gostima, voditelj programa je pozvao s. Željku, provincijsku predstojnicu, da izađe na pozornicu. Ususret joj je dolazio dječak s buketom cvijeća. Ništa nije rekao samo je pokleknuo do zemlje pred njom na jedno koljeno i pružio cvijeće. Sestra je, pomalo zbunjena – kao i svi mi pristigli iz Europe, jer za domaće je to normalna gesta – klekla pred dijete na oba koljena i zagrlila ga.
Čini mi se da je sestra tom gestom, puno više nego riječima, u ime Zajednice vrlo jasno odgovorila na pitanje koje je naše poslanje ovdje: kleknuti pred dijete, zagrliti ga, zagrliti život mladih djevojaka… služiti djeci i mladima, „krhkim mladicama“ ovog društva, pomoći im rasti, uložiti napor oko njihova odgoja i obrazovanja. Ostajući na tragu s. M. Margarite, koja je pri utemeljenju naše Družbe kazala da je razlog toga pothvata „sućut prema siromašnoj i napuštenoj djeci“, tako i naše sestre misionarke već čine ono što je s. Željka, uime Zajednice, jasno pokazala: s Božjom pomoći siju, u trudu i naporu, ali u nadi da će iz sjemena bačena u zemlju niknuti obilat rod.
A polje je nepregledno.
s. Celina Vidak
