Intervju prenosimo u cijelosti:

Već sam
početak školske godine dobar je povod razgovora sa »svježom« doktoricom
pastoralne teologije s. Amabilis Jurić (1959, Drijenča, BiH), članicom družbe
Školskih sestara franjevaka Krista Kralja. Njezino iskustvo stručnoga i
pedagoškoga rada sa svim dobnim skupinama, od predškolskih do roditeljskih, kao
i aktualnost vjeronaučnih tema i pitanja, te jedinstveno, gotovo pionirsko
promišljanje vjeroučiteljske duhovnosti, prometnuli su dr. Jurić u idealnu
sugovornicu prvoga školskog tjedna.

Početkom srpnja obranili ste na Katoličkom bogoslovnom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu doktorat iz pastoralne teologije pod naslovom
»Duhovnost vjeroučitelja vjernika laika u suvremenim hrvatskim
crkveno-društvenim uvjetima«. Koje su pretpostavke teološko-katehetske
utemeljenosti duhovnosti vjeroučitelja vjernika laika o kojima govorite u prvom
dijelu doktorskoga rada?

DR. S. JURIĆ: Iz istraživanja suvremenih pokoncilskih
teološko-katehetskih promišljanja nastojala sam ponajprije utvrditi koncept vjeroučiteljeve
duhovnosti čije polazište smješteno unutar kršćanske duhovnosti kao teološke
discipline, koja sustavno znanstvenom metodom promišlja duhovni kršćanski
život. On se prije svega temelji na antropološkom ishodištu kao univerzalnoj
ljudskoj sposobnosti, koju posjeduje svako ljudsko biće bez obzira na kulturu i
religijsku pripadnost; u tom smislu vjeroučitelj kao osoba tu sposobnost dijeli
sa svakim drugim čovjekom. U konkretnom ostvarivanju te duhovne antropološke
sposobnosti ona poprima svoje posebne oblike, ovisno o društveno-kulturnim
uvjetima, kao i o ateističkim, agnostičkim, religijskim ili konfesionalnim
uvjetovanostima. U ovom slučaju se duhovnost vjeroučitelja konkretizira
sakramentima kršćanske inicijacije i prihvaćanjem crkvenoga vjeroučiteljskog
poslanja, te tako poprima specifično obilježje kojim se razlikuje i od drugih
kršćanskih duhovnosti. Konzultirani autori ističu da vjeroučitelj treba imati
svoju specifičnu kršćansku duhovnost na koju upućuje i njegov kanonski
mandat na temelju kojega on vrši posebnu službu u školskom vjeronauku. Ta
služba ostvaruje se darom Duha Svetoga s kojim je vjeroučitelj pozvan na trajno
otvorenu suradnju kako u opće kršćanskom tako i u specifičnom vjeroučiteljskom
pozivu. Vjeroučiteljevu duhovnost treba razumjeti kao jednu od bitnih
sastavnica njegova ljudskog i vjerničkog identiteta. Dakle radi se o
duhovnosti, koju apostolska pobudnica Cristifideles laici definira kao
duhovnost vjernika laika, koja je bitno obilježena složenim povijesnim,
društvenim i kulturološkim okolnostima u Republici Hrvatskoj.

Nadalje, važno je također istaknuti da se koncept
duhovnosti vjeroučitelja, utemeljen na antropološko-filozofskim i
teološko-katehetskim osnovama, razmatra i interdisciplinarno, posebno pod
razvojnim psihosocijalnim vidom. Iz toga je očevidno da vjeroučiteljeva
duhovnost u konkretnom smislu nije unaprijed zadana, nego da ima svoju temeljnu
i cjeloživotnu dinamično-razvojnu putanju unutar triju sukcesivnih formacijskih
razvojnih faza (faza izbora, temeljnog studija i cjeloživotnog obrazovanja) u
kojima se kontinuirano integrira i njegova duhovna dimenzija. Osim toga ona se
integracijski profilira u cjelinu života pojedinca, njegovu teološku-katehetsku
struku i komunikacijske metodičke vještine. Promatrano sa razvojno psihosocijalnog
stajališta, vjeroučiteljeva duhovnost pokazuje se kao okosnica njegove
osobnosti, koja ga dubinski motivira u skladu s vrijednosnim spoznajama i
konkretnim djelovanjem.

Teologija tijela kao odgovor na krizu duha Proteklu školsku godinu obilježila je rasprava oko zdravstvenoga odgoja, točnije IV. modula. Mnogi vjeroučitelji bili su u nezavidnoj poziciji, prisiljeni predavati prema jednostrano i »preko noći« nametnutom modelu. Kako pomoći vjeroučiteljima u takvim nezavidnim situacijama? Nedostaje li hrvatskom društvu u cjelini kvalitetan i konstruktivan dijalog? DR. S. JURIĆ: Da, imate pravo, živimo u vremenu u kojem taktika grijeha nastoji izokrenuti i smesti našu želju za nebom, za Kristovim vječnim sjedinjenjem s Crkvom, kao što je to slučaj s raspravama o zdravstvenom odgoju, posebice IV. modulu, koje su unijele pomutnju na području spolnosti. Zadaća nove evangelizacije, a time i vjeroučitelja kao njezinog primarnog promicatelja, ne sastoji se u osudi svijeta zbog njegovih pretjerivanja i iskrivljivanja, već u tome da ih dovede u red stupajući s njima u konstruktivni dijalog. U tom kontekstu teološka promišljanja Ivana Pavla II. o cjelovitoj teologiji tijela, koja prema katoličkom teologu Georgu Weiglu predstavlja jednu od najvažnijih rekonstrukcija katoličke teologije u posljednjih nekoliko stoljeća, mogu poslužiti kao putokaz svima onima koji naviještaju evanđelje. Temeljnu postavku ključnoga iskaza teologije tijela papa izriče riječima da je samo tijelo sposobno učiniti vidljivim ono što je nevidljivo. Stvoreno je kako bi u vidljivu stvarnost svijeta prenijelo otajstvo skriveno od vječnosti u Bogu te tako bilo njegovim znakom. Zapravo tijelo nam na neki način omogućuje vidjeti duhovne stvarnosti, pa čak i vječno otajstvo skriveno u Bogu. U tom duhu suvremeni je vjeroučitelj pozvan na izgradnju teološke antropologije i u njezinu kontekstu teologije tijela odnosno cjelovitog viđenja čovjeka (integrum humanum). Naime, Papa naglašava kako razumijevanje, življenje i dijeljenje istine o muškosti i ženskosti nije tek još jedna zadaća u našem kršćanskom životu, nego nas življenje u skladu s istinom našega otjelovljenja kao muško i žensko vodi u samo središte kršćanskoga života. Stoga on poziva sve, posebice vjeroučitelje na iskreno promišljanje vlastitog životnog iskustva kako bi uvidjeli potvrđuje li ono njegove postavke. U tom duhu teologija tijela može vjeroučitelju poslužiti kao odgovor na krizu našega vremena iz razloga što ona suvremeni svijet ponovno povezuje s velikim otajstvom Krista i Crkve. Sasvim je sigurno da nismo zavedeni naivnim očekivanjima kako ćemo suočeni s velikim izazovima našega vremena pronaći nekakvu čarobnu formulu za njihovo rješavanje, naprotiv papa odlučno ističe da nas neće spasiti formula, već Osoba, hrabreći nas Kristovim riječima: Ja sam s vama! Ukoliko suvremeni vjeroučitelj u otvorenosti konstruktivnom dijalogu na takav način bude utjelovljivao duh evanđelja, nema sumnje da će ostati vidljivi znak onoga što doživljavamo kao bitno ljudsko.

Potreba izvornoga hrvatskog modela

Posebnu ste pozornost u Vašem doktoratu posvetili
istraživanju suvremenog koncepta kršćanske duhovnosti na teološko-katehetskim
osnovama u povezanosti s normativnim crkvenim dokumentima. Možete li približiti
zaključke do kojih ste došli?

DR. S. JURIĆ: U prvom dijelu disertacije utvrđeno je
da su teološko-katehetska istraživanja i dokumenti crkvenog Učiteljstva u
recipročnom odnosu, u kojem dolazi do izražaja jedinstveno utemeljenje
duhovnosti vjeroučitelja s definicijskom specifikacijom. U toj perspektivi teško
je točno odrediti u kojoj mjeri unutar tih izvora jedni podaci utječu na druge.
No u određenom smislu može se tvrditi da su teološko-katehetska istraživanja
neka vrsta pokreta odozdo te utječu na spomenute službene normativne
crkvene dokumente, ali jednako tako dokumenti crkvenog Učiteljstva potiču na
daljnja teološko-katehetska istraživanja. Osim toga treba spomenuti da
dosadašnja znanstvena teološka istraživanja radi konkretnog ostvarivanja
duhovne formacije vjeroučitelja utječu na kreiranje modela vjeroučiteljeve
duhovnosti, koji je stavljen u funkciju njegove formacije. Od poznatijih modela
svakako treba spomenuti: funkcionalni, relacijski, biblijski,
kristocentrično-ekelzijalni, praktični, kao i istraživanja s
njemačkog jezičnog područja. U istraživanju ove disertacije došla sam do
zaključka da zasada u formalnom smislu ne postoji prepoznatljivi hrvatski
strukturirani model u duhovnoj formaciji vjeroučitelja, kao što je slučaj u
navedenim zemljama, stoga se nameće potreba za projekcijom jednog takvog
modela.

Koje su osnovne značajke i posebnosti toga izvornoga
hrvatskoga modela koji bi mogao utjecati na sadašnju i buduću duhovnu formaciju
vjeroučitelja? Možete li potencijalni model usporediti s europskima?

DR. S. JURIĆ: Relevantni zaključci teološko-katehetskih
istraživanja kompletirani s rezultatima teološko-katehetskih promišljanja
hrvatskih teologa potvrdili su rezultate empirijskog istraživanja da za sada u
Hrvatskoj ne postoji prepoznatljivi cjeloviti model za vjeroučiteljevu
formaciju s duhovnom dimenzijom. Jedan od razloga toga nedostatka, za razliku
od drugih europskih zemalja, svakako je i činjenica da je u Hrvatskoj fenomen
vjeroučitelja vjernika laika počeo kasnije s početkom demokratskih promjena.
Taj su fenomen od početka pratila i neka druga problemska pitanja kao što je
nedostatak dovoljno kvalitetnog izbora za tu službu i improvizacija na štetu
zadovoljavajuće kvalitetne formacije; otežani uvjeti odgoja vjere vjeroučenika
u suvremenom sekulariziranom i pluralističkom svijetu, kao i opće stanje vjere
u kojem biti-kršćanin ne predstavlja više neku društvenu baštinu koju bi
svi mirno prihvaćali kao u prošlim stoljećima. Svi ti razlozi otežavaju
oblikovanje općeprihvatljivog formacijskog modela vjeroučitelja s duhovnim
profilom, koji se traži u suvremenim crkvenim hrvatsko-društvenim uvjetima.
Stoga Crkva u Hrvatskoj treba promišljati o duhovnoj fizionomiji vjeroučitelja,
koja će korespondirati konkretnim uvjetima u kojem se pitanje duhovnosti više
ne može zaobilaziti.

U tom kontekstu duhovnost vjeroučitelja integrira se u
cjelinu njegova bića kroz klasičnu trostruku dimenziju biti-znati-znati
činiti. Riječ je o trodimenzionalnoj profilnoj okvirnoj shemi, koja
sažeto i sveobuhvatno povezuje najznačajnije elemente profila vjeroučitelja te
kao takva može poslužiti i kao predložak hrvatskog modela za formaciju
duhovnosti vjeroučitelja. Budući da se vjeroučiteljevo biti u
povezanosti sa znati i znati činiti na području vjeronauka
očituje u tome da je on puno učinkovitiji i uspješniji po onome što jest, nego
po onome što govori odnosno predstavlja, duhovna formacija u svim trima
fazama (izbor, temeljna i cjeloživotna formacija) ostaje temeljna zadaća i
briga Crkve u Hrvatskoj.

Dakle, radi se o predlošku za kreiranje
suvremenog prepoznatljivog hrvatskog modela u formaciji vjeroučitelja s
integriranom duhovnom dimenzijom. Valja naglasiti da model ima obilježje predloška
u nacrtu, čiji okvir u provedbenom smislu treba konkretizirati prema konkretnim
potrebama. On je za taj provedbeni zadatak veoma otvoren, jer je strukturiran i
na općeprihvaćenoj Uneskovoj shemi kompetencija (vjero)učitelja za 21.
stoljeće: biti–znati–znati činiti, čime se još više pruža
mogućnost za produbljivanje zajedničke bliskoznačne duhovne osnove kao
poveznice suvremenog hrvatskog vjeroučitelja s njegovim kolegama učiteljima u
hrvatskoj školi što je i bit njegove originalnosti. Očekivani ishod ne samo da
će dodatno osmisliti crkveni mandat vjeroučitelja u školi, nego bi uvelike
doprinio i kvaliteti hrvatske škole.

Potrebna uvjerljiva osobnost vjeroučitelja

Koje bi osobine, prema Vama, trebao imati kvalitetan
vjeroučitelj (vjernik laik), imajući na umu da se vjeroučitelje i vjeronauk u
hrvatskim osnovnim i srednjim školama ponekad doživljava s podsmijehom,
podcjenjivanjem?

DR. S. JURIĆ: Kvalitete koje se očekuju od suvremenog
vjeroučitelja proizlaze iz njegove formacije koja sadrži tri različite
komplementarne dimenzije, među kojima njegova duhovnost najdublje zahvaća u
dimenziju biti vjeroučitelj, jer obuhvaća njegovu i ljudsku i kršćansku
dimenziju daleko prije nego što počinje stručna i psihopedagoška formacija u znati
i znati činiti. Naime, bît vjeroučiteljeve formacije sastoji se da
on ponajprije sazrije kao osoba, zatim kao vjernik i kao vjeroučitelj, što su
potvrdili i intervjuirani vjeroučitelji u kvalitativnom istraživanju. Uzevši u
obzir zahtjev suvremenog vjeronauka na ljudskoj i kršćanskoj razini, snažno se
osjeća hitna potreba za uvjerljivom i znakovitom osobnosti vjeroučitelja. Više
negoli u svojoj djelatnoj kompetenciji, ili zbog bogatstva svojih spoznaja,
vjeroučitelj se prije svega kvalificira u svojoj dimenziji biti i
integriranoj duhovnosti, iz čega izvire njegov unutarnji profil s općim i
specifičnim crtama, ali prije svega po crti eksperta u ljudskosti. Nije
razložno uopće zamisliti vjeroučitelja, čiji je zadatak pratiti vjeroučenike na
putu prema ljudskoj i kršćanskoj zrelosti, a da sâm nema primjereni stupanj te
zrelosti. Stoga se od njega kao odgojitelja vjere mladih naraštaja očekuje da
kao odrasli vjernik živi ozbiljno i uvjerljivo, što upućuje na određenu zrelost
vjere, po kojoj se on nadasve predstavlja kao vjerodostojan svjedok
u suvremenim veoma zahtjevnim kulturno-religioznim okolnostima, koje od njega
traže utjelovljenje i vidljivu prepoznatljivost novoga modela kulturnog
otvorenog građanina i vjernika.

Osim toga vjeroučiteljevoj duhovnosti također pripada
osjećaj i iskustvo za Crkvu (sensus ecclesiae) s internaliziranim stavom
pripadnosti zajednici na razini odrasle osobe. I još jedno mjerilo
specifične crte vjeroučiteljeve ljudske i kršćanske fizionomije bez koje bi
druga mjerila bila nepotpuna, očituje se u poistovjećivanju s narodom
kojemu pripada, otvorenosti za njegove stvarne probleme i osjetljivosti
za kulturu, društvo i politička zbivanja. Jedino vjeroučiteljima
koji su uključeni u stvarnost svijeta i njegovih problema, moguće je danas
zamišljati i realizirati odgoj vjere u skladu s aktualnim zahtjevima kršćanskog
života.

Promicanje »sinteze vjere i kulture«

Nakon dugogodišnjeg rada u dječjem vrtiću te u
osnovnoj školi i župnoj katehezi, koliko je u samostalnoj Hrvatskoj važna uloga
vjeroučitelja u školi, u vremenu kada se degradira obiteljske vrednote, vjeru
često svrstava u ladice gdje se kršćanski korijeni proglašavaju netrendovskima
u odnosu na naprednu znanost? Kakva su Vaša promišljanja nakon dva
desetljeća vjeronauka u hrvatskim školama?

DR. S. JURIĆ: U školskom se odgoju i obrazovanju pred
izazovom tzv. neutralnog odgoja naglasak stavlja na osobu kao najveće
bogatstvo, te je stoga od bitne važnosti uvijek iznova otkrivati te iznositi na
svjetlo ljudsko iskustvo i povratak čovjeku. Time se vjeroučiteljeva uloga u
odgoju i obrazovanju bazira na činjenici da vjeroučenika treba staviti u
središte odgojne pažnje u uvjerenju da je temeljno blago uvijek
osoba, a ne toliko programi.

Kao ekspert u ljudskosti vjeroučitelj bi trebao
uzeti ozbiljno u obzir razmatranja i uvjerenja suvremene personalističke
pedagogije koja insistira na ideji škole za osobu i škola osobâ. Time se
njegov odgojni projekt ne bi prvenstveno sastojao u ostvarivanju lijepih ideja,
već u promicanju i uvažavanju vjeroučenika kao osobe, pomažući mu da dâ
najbolje od sebe i osposobljavajući ga za život u odgovornosti i
solidarnosti s drugima. U tom kontekstu se od njega očekuje nasuprot pozitivističkoj,
promicanje nove antropologije s duhovnom dimenzijom koja će pružati razlog
pouzdane nade.

Nadalje, vjeroučiteljeva uloga sastoji se u tome da na
što kvalitetniji način integrira svoju duhovnost kroz pripadnosti Crkvi primanjem
crkvenog mandata kojim mu se povjerava ostvarivanjem konfesionalnog vjeronauka
u hrvatskoj školi. Time on postaje i javno prepoznata osoba u Crkvi kao
katolički vjernik laik, koji se ne ograničuje samo na govor o crkvenosti, već
je pozvan da ju živi u svim njezinim dimenzijama. Kroz rad na sebi samome
u njemu se razvija svijest trajnog zajedništva s Crkvom (mjesnim biskupom,
župnikom i župnom zajednicom) čime postaje prikladan instrument prenošenja i
življenja vjere Crkve na putu općeljudskoga i vjerničkoga sazrijevanja svojih
učenika podsjećajući ih da nema cjelovitog odgoja i rasta u vjeri bez
uključivanja u kršćansku zajednicu. Posebnost vjeroučiteljeve uloge u
suvremenom hrvatskom društvu također se očituje kroz njegovu brigu za
siromahe i to svake vrste, računajući s time da će intenzitet osjetljivosti
za one najpotrebnije i najrubnije u današnjem vremenu biti različit od osobe do
osobe.

Stoga vjeroučitelj ne može nikako biti oslobođen od
obveze i napora djelatnoga svjedočenja vjere, jer upravo od takvog
svjedočenja ovisi i vjerodostojnost crkvene socijalne poruke, koja je
sastavni dio morala. Time školski vjeronauk i kao odgojni predmet, vodeći brigu
i o socijalnoj dimenziji, nalazi jedno od svojih najjačih opravdanja što ga se
ponovno uvelo u hrvatske škole. Nadalje, uloga vjeroučitelja u školi sastoji se
u promicanju sinteze vjere i kulture, evanđelja i povijesti, dubokih
potreba djece, mladih i svih onih kojima je poslan. U tom duhu vjeroučitelj se
mora odlikovati sposobnošću u ljudskosti, interkulturnom dijalogu, suočavanju s
različitim mišljenjima, ali i vještinom razlikovanja.

Koju biste poruku na početku školske godine 2013/2014.
uputili hrvatskim vjeroučiteljima i vjeroučiteljicama, kao i đacima u osnovnim
i srednjim školama?

DR. S. JURIĆ: Unatoč svemu, ne smijemo se bojati biti
i živjeti kao kršćani, jer Krist naš Učitelj plovi zajedno s nama u lađi našega
života. U tom duhu, poštovani vjeroučitelji i vjeroučenici želim vam
blagoslovljen i plodonosan početak nove školske godine! (http://www.glas-koncila.hr) 

Tomislav Šovagović