U našem mjestu Rwentobu u Ugandi, ali i u drugim mjestima od svibnja nije bilo kiše. Bili smo u sušnom razdoblju godine kada ponajviše grije sunce i vrućine su ponekad neizdržive. Zbog tih vremenskih uvjeta svakim danom se više i više stvarala prašina. Stabla banana kao i lišće drugih stabala bila su prekrivena prašinom. Kad bi prošao automobil, motor ili neko drugo prijevozno sredstvo po putu bi se digla toliko prašina da se ništa ne bi vidjelo. I naša odjeća je bila puna prašine kao i naše ruke, noge, kosa,… Neki ljudi su nas pitali kako nam uspjeva veo održati bijelim. Niti jedan dan se nije moglo biti u istoj odjeći i obući, a kad bismo prale robu, onda bi se tek po vodi uistinu vidjela prljavština. Zamislite tek nevolju ljudi koji nemaju vode niti mogućnosti oprati odjeću i okupati se.
Sušno razdoblje je doprinijelo da su se mnoga stabla osušila, zelene površine su postale suhe, a na nekim mjestima se činilo kao da je sve izgorjelo. U međuvremenu je i sve poskupjelo i ljudi su bili u nestašici svakodnevne hrane: brašna i graha. Međutim, oni se nisu puno brinuli jer znaju da je to tako pa proživljavaju to sušno razdoblje godine na njima prihvatljiv način.
Ali znamo da Bog uvijek vodi svoj narod, nikad ga ne ostavlja nego se za njega brine. Tako, nakon dužeg vremena, prije par dana pala je obilna kiša kod koje ne pomaže nikakav kišobran kao zaštita. Ljudi smatraju da je ove godine malo uranilo kišno razdoblje, ali svejedno su bili sretni zbog kiše i odmah su prionuli na posao tj. na pripremanje njiva za usjeve. Mnoštvo ljudi se moglo vidjeti ovih dana na njivama. Svi su se „žurili“ očistiti, kopati, posijati i posaditi jer oni vrlo dobro znaju da moraju iskoristiti ovo kratko razdoblje, netom poslije kiše, i posijati sve na vrijeme.
Nakon kiše znatno se primijetilo kako je sve živnulo. I ljudi i priroda. One suhe površine su se postale zelene. Kao da se iz smrti vraća u život cijela priroda. Sve je veselije, sve izgleda okupano i čisto, čuje se cvrkut raznolikih ptica i osjeća lagani povjetarac. Baš je ta voda čudesna.
Također smo i mi sestre bile u pripremi naših njiva za sijanje. Najviše sijemo žitarice za brašno (kukuruz, soju, milet, sogam), kikiriki, krumpir, grah, slatki krumpir, tikve, a pokušavamo posijati i još nešto od našeg povrća od kojeg će nešto uspjeti, a nešto ne. Ovih dana smo imale oko desetak radnika na njivi, a najčešće su to žene koje su dolazile sa djecom različitih uzrasta (od skroz malenih – novorođenčadi koju nose na leđima do onih malo većih). Svi su radosni. Dok žene kopaju na njivi, djecu ostave na zemlji da se igraju, spavaju ili pak nešto rade. Neka djeca su bosa, druga pak napola odjevena, ali to je njima sasvim normalno. Kako u našem vrtu imamo dobrih avokada ovih dana sam ih davala djeci. Tanjur s hranom je bio začas prazan, a neopisiva je radost vidjeti kako su zbog jednog komadića kruha i avokada bili zahvalni.
Naš sv. Franjo bi rekao: „Hvaljen budi moj Gospodine po sestri nam kiši, ona je korisna i plodove će nam donijeti“. Ostanimo i mi u toj radosti i zahvalnosti poput ljudi ovoga kraja.
Ovo je samo jedan dio svakodnevice afričkog čovjeka, a možda će vam fotografije više progovoriti od mojih riječi pa vas prepuštam toj ljepoti i divljenju.
s. Kata Karadža
