U listopadu će četiri Školske sestre franjevke Krista Kralja (ŠSFKK) primiti misijski križ i poći u Ugandu. U povodu tog događaja razgovarali smo sa s. Katom Karadžom, provincijskom predstojnicom ŠSFKK Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, koja će na putovanju u misije pratiti susestre. (Intervju je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 38)

 

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

 

U Ugandi će misijski služiti s. Ivka Lučić, s. Elizabeta Žuljević i s. Franciska Ivanović iz Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina te s. Urša Marinčič iz Mariborske provincije, a pratnja i potpora na putu bit će im s. Kata Karadža. Njihove se posljednje pripreme za odlazak u Ugandu znakovito poklapaju s važnim obljetnicama.

„Upravo je ovih dana u Mariboru započela jubilarna 150. godina od osnutka naše Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja koju je 1869. utemeljila s. Margarita Pucher. Družba obuhvaća devet provincija i jednu regiju. Prvotni joj je cilj bio uprisutniti franjevački duh služenja u odgojno-obrazovnoj djelatnosti s djecom i djevojkama, posebice s onima iz najsiromašnijih društvenih slojeva, a to i danas nastojimo ostvarivati. Naša Bosansko-hrvatska provicnija Prečistog Srca Marijina osnovana je 29. travnja 1942. te broji oko 240 članica. Prošle godine smo proslavile 75. obljetnicu provincije, a ovo je treća i završna godina našega Jubileja tijekom koje zahvaljujemo Bogu za mnoge primljene darove te ju završavamo novim iskorakom – odlaskom u misije na afrički kontinent“, kazala nam je na početku razgovora s. Kata.

 

Ovo je prva misijska zajednica koju osnivate. Što taj iskorak znači za Vašu Provinciju?

U našoj Družbi već više od četiri desetljeća sestre Splitske provincije djeluju u Kongu. Ali sada mi kao Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina osnivamo svoju zajednicu te prvi put kao zajednica odlazimo u misije u Afriku, točnije u Ugandu. Nakon poziva da dođemo u misije te pozitivnih mišljenja članica Vrhovne uprave, naše provincijske Uprave i Kapitula, pozvala sam sve sestre na molitvu i razlučivanje kao i na otvorenost Duhu Svetomu u donošenju naše zajedničke odluke na odaziv u misije. Za tu prigodu napisala sam Molitvu za misije koju molimo svakoga dana zajedno ili pojedinačno. Ubrzo su se počele javljati sestre sa željom i spremnošću za odlazak u misije. Radost pozitivnog odjeka i sestarske raspoloživosti znak su da nam je, unatoč mnogim pitanjima i nesigurnostima, moguće biti otvorenima novim izazovima koje Bog stavlja pred nas i poziva nas da pođemo u susret najpotrebnijima.

Znakovito je da je taj poziv za odlazak u misije došao baš u godini dijamantnog jubileja naše Provincije. Naša spremnost i želja da o 75. obljetnici učinimo novi iskorak podsjeća ujedno i na naše sestre iz Maribora koje su davne 1929. odvažno krenule u nepoznato, u Bosnu, svoju misiju, i tako ostavile trajan pečat u našoj Provinciji. Na nove iskorake nas je potaknuo svojim pitanjima i Zaključni dokument VII. Plenarnog vijeća Družbe iz 2014., a također smo svjesne i poruke Sv. Franje da je naš „samostan cijeli svijet“ s puno prostora za nasljedovanje našeg Gospodina u franjevačkom duhu.

U Ugandu iz naše Provincije idu s. Ivka Lučić, s. Elizabeta Žuljević i s. Franciska Ivanović, a njima se pridružuje i s. Urša Marinčič iz Mariborske provincije koja želi s nama započeti misijsko djelovanje. U prošlosti su sestre iz Maribora dolazile u Bosnu, a sada naše sestre zajedno s jednom sestrom iz Maribora odlaze u Afriku. To iščitavamo kao znak, poticaj i odgovor da se odvažimo, krenemo i svoje djelovanje još više učvrstimo zajedničkim snagama. A iz svega toga ja osobno iščitavam milost Božju i snagu koju nam je dragi Bog darovao.

 

Kako se rodila misao odlaska u misije?

Sve je to krenulo početkom siječnja 2017. telefonskim pozivom fra Ivice Perića, misionara u Ruandi, a ubrzo smo primile i pismeni poziv da dođemo u Afriku. O tomu sam obavijestila članice svojega vijeća, vrhovnu predstojnicu s. Klaru Šimunović i Vrhovno vijeće te članice Kapitula. Osjetila se pozitivna atmosfera i bile smo otvorene i spremne krenuti u postupnu realizaciju. S. Lidija Jurišić i ja smo prvi put u svibnju 2017. posjetile neka mjesta u Ruandi i Ugandi. Susrele smo se i s nadbiskupom Mbararea Paulom K. Bakyengom s kojim smo razgovarale o mogućnosti našega dolaska. On je tada izrazio dobrodošlicu i usmeno nas pozvao u svoju nadbiskupiju. Nakon nekoliko mjeseci uputio nam je i pismeni poziv. To je bio, možemo reći, i odlučujući korak da idemo u Ugandu. Ove godine u veljači s. Mladenka Ćurić i ja smo išle u tu zemlju te smo još jednom detaljnije vidjele mjesto Rwentobo gdje smo u dogovoru s nadbiskupom odlučile boraviti. U Afriku sam išla i u svibnju ove godine kako bih s nadbiskupom načinila detaljnije dogovore. Tada smo odredili nadnevak našega odlaska u misije i dolaska u Ugandu.

 

Zašto ste poželjele boraviti baš u tom mjestu u Ugandi? 

Gdje god odete u misije u Africi, znate da je veliko polje rada i da posvuda ima puno posla. Ipak se trebalo opredijeliti, a mi smo izabrale Ugandu, prelijepu zemlju s mnoštvom prirodnih ljepota. Kada se u nju uđe, osjeti se širina, vedrina i rekla bih, jasnoća. Ljudi su ljubazni. Privukla nas je prije svega dobra komunikacija s nadbiskupom Mbararea te njegova otvorenost i poziv da djelujemo u njegovoj nadbiskupiji. Također, u župi Rushooka, djeluju braća franjevci te zajednica sestara Kćeri Božje ljubavi u kojoj su i dvije sestre Hrvatice. Nedaleko odatle je Rwentobo s centrom za rad s djecom, u čiji se odgojno-obrazovni rad i mi možemo uključiti u skladu s našom karizmom.

Područja rada su raznolika i može se činiti puno toga. No, za nas je na početku važno opredijeliti se i prema tome djelovati. Raspoložive smo za pastoralno, socijalno, odgojno-obrazovno djelovanje, kao i najjednostavnije poslove. Jako su me se dojmile pisane riječi u pozivnom pismu nadbiskupa Mbararea. On je, između ostalog, pisao da je kršćanska zajednica njegove nadbiskupije spremna surađivati s članicama naše provincije, koje mogu pomoći na području odgoja, kateheze, socijalnog rada ili svega drugoga što se odnosi na područje pastoralne skrbi.

Nastanit ćemo se u mjestu Rwentobo, a pripadat ćemo župi Sv. Franje Asiškoga Rushooka. Službeni jezik je engleski, a bilo bi dobro poznavati i lokalne jezike. Tu ćemo osnovati prvu zajednicu i započeti djelovati. Prvo ćemo se morati prilagoditi svim novostima. Nastojat ćemo živjeti „sa“ i „među“ potrebitima i pomagati im u svakom području po uzoru na našeg svetog oca Franju. Svojim nesebičnim darivanjem, nazočnošću i služenjem nastojat ćemo pomagati bratu čovjeku i činiti sve na slavu Božju i korist ljudima.

Osim toga, kao sestre franjevke po svojoj karizmi Družbe i prema našim Konstitucijama, ćemo „živjeti evanđelje u sestrinstvu iz ljubavi prema Bogu, utjelovljujući, svjedočeći i naviještajući Kristovo kraljevstvo, u franjevačkom duhu trajnoga obraćenja u službi Crkvi i čovjeku, posebice na odgojnome području“ (Čl. 2).

Papina poruka za ovogodišnji Svjetski dan misija dojmljiva je i potiče na četiri točke: život kao poslanje, naviještanje Isusa Krista, prenošenje vjere do nakraj svijeta i svjedočenje ljubavi. To ćemo nastojati činiti i svojim životima svjedočiti.

 

Približava se Misijska nedjelja kada će sestre primiti svoj misijski križ, a u nepoznato odlaze 25. listopada. Možete li nam reći nešto o tome?

Kada sam s nadbiskupom Mbararea razgovarala o dolasku sestara, onda smo se dogovorili da to bude listopad ove godine. Nakon mojega povratka u Sarajevo zajedno s članicama vijeća razradile smo plan odlaska i intenzivnije pripreme. Sestre su najprije pohađale tečaj engleskog jezika u Dublinu, a od 5. do 20. listopada imat će duhovnu obnovu u našoj provincijalnoj kući u Sarajevu gdje će čuti misijska iskustva dugogodišnjih misionara u Africi – fra Pere Vrebca i s. Ivke Piplović. Potom slijede duhovne vježbe na temu Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje pod vodstvom fra Josipa Jozića te susret sestara s ravnateljem Papinskih misijskih djela u BiH mons. Lukom Tunjićem.

Kako smo vidjele da sestre mogu otići u listopadu, predložila sam, jer mi se to učinilo znakovito, da primanje misijskog križa bude upravo na Misijsku nedjelju, 21. listopada u našoj sarajevskoj katedrali, što su rado prihvatili i mons. Tunjić i vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić koji će predvoditi misno slavlje u 18 sati. Odlučile smo otputovati na spomendan posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić, 25. listopada.

Bogu hvala, sav ovaj plan je dosada uredno protekao bez većih poteškoća. Nadam se i vjerujem da ćemo sretno i otputovati te realizirati ono što smo planirale. Radujem se ovom novom iskoraku za našu Provinciju.

 

Sestre ćete pratiti na put i s njima ostati oko tri mjeseca u Ugandi.

Sestre pratim do našega odredišta i bit ću s njima do 17. siječnja 2019. To je i moj službeni boravak s njima, a pokušat ću učiniti sve što uključuje služba odgovornosti redovničke poglavarice. Potrebno je vrijeme da se sestre prilagode i naviknu na potpuno novi svijet, kulturu, klimu, društvo, običaje, hranu… Ima doista puno posla i planova koje trebam obaviti na početku. Prije svega želim s njima dijeliti početke svakodnevice koje uključuju žrtvu, križ i poteškoće ali i ljepotu naviještanja Radosne vijesti te zajedno s njima urediti molitveni i zajednički život zajednice, kao i naš apostolat i djelovanje. Iako je i meni dosta nepoznatoga, sestrama ću biti podrška kako bih im početke učinila lakšim. Osim toga, trebam urediti sve što bude uključeno u otvaranje i osnivanje zajednice bilo na planu Crkve ili države. Planiramo početkom siječnja sljedeće godine upriličiti blagoslov naše kuće i kapele Uzašašća Gospodinova u Rwentobou i župi Rushooka. Kroz to vrijeme trebale bismo barem zacrtati ono najosnovnije da sestre mogu dalje nastaviti svoje djelovanje.

Uz Božju pomoć, vjeru i nadu da ćemo svoje poslanje ostvariti i da ćemo pronositi Isusove riječi koje je uputio učenicima: „Idite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje.“ Stoga molim sve vas, drage čitatelje, da nas pratite svojom molitvom kako bismo mogle izvršiti ovo naše novo poslanje.