U povodu nove školske godine Tina Matić, studentica komunikologije u Sarajevu, razgovarala je s našom s. Kristinom Marijanović, profesoricom hrvatskog i njemačkog jezika u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Intervju je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 36 (5.IX.2018.). Prenosimo ga u cijelosti.

 

Sestra Kristina Marijanović rođena je 1985. u Jajcu. Osnovnu školu pohađala je u Požegi i Jajcu, a srednju u Jajcu. Nakon završene srednje škole stupila je u Družbu Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije. Prve redovničke zavjete položila je u Kloštru Ivaniću, a doživotne u Bugojnu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu završila je studij Kroatistike i Germanistike. U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom predaje hrvatski i njemački jezik. U sklopu pedagoškog usavršavanja redovito sudjeluje na znanstvenim i stručnim skupovima i seminarima.

 

Početkom rujna kada prazne školske klupe ponovno zauzmu novi i stari đaci, počinje i nova školska godina, novi početak kako za učenike, tako i za profesore. Jesu li samo đaci ti koji su zabrinuti ili se i profesori susreću s dozom nervoze?

 

Svaki je početak težak – stara je narodna poslovica. No, bez obzira na narodnu mudrost, početak nove školske i vjeronaučne godine ne bih u potpunosti popratila riječima poput zabrinutosti ili nervoze. Dakako, ponovnim sjedanjem u školske klupe učenici i njihovi učitelji ulaze u novo razdoblje. Iako se raduju svojim školskim kolegama, učenici već početkom rujna znaju da ih čekaju brojne stresne pismene i usmene provjere znanja.

Učitelji, s druge strane, rado pozdravljaju nove učenike koje još ne poznaju, ali često početak školske godine poprate prepričavanjem poteškoća iz prethodne, od spomena nemirnih učenika do njihove nezainteresiranosti za učenje. Jasno je da time doista i jedni i drugi izražavamo zabrinutost i osjećamo dozu nervoze, ali čini mi se da je stav koji prevladava među nama u početku prvenstveno osjećaj pozitivne napetosti i iščekivanja produktivnosti na obostranu korist.

Učitelji se na početku svake školske godine nalaze pred izazovom kako provesti svoje učenike kroz nastavni proces potičući ih da uvijek iznova stječu samopouzdanje i usvajaju ponuđena znanja.

 

U učionicama postoje omiljeni profesori, a u zbornicama omiljeni đaci. S vašeg stajališta, koje kvalitete mora imati prosvjetni radnik da bi bio dobar profesor i podudara li se ta slika s onom koju vide djeca iz školskih klupa? Što je profesor dužan ponuditi učenicima?

 

Odgovor na zadnji dio Vašeg pitanja vrlo je kratak i jasan. Učitelj je učenicima dužan ponuditi znanje, u najširem mogućem značenju te riječi. No, ne bih se složila da kategorično postoje omiljeni učitelji u učionicama ili omiljeni učenici u zbornicama. Naime, učenici često odaberu tzv. liniju manjeg otpora te se učini da su omiljeni učitelji oni koji od njih ne zahtijevaju puno. Međutim, tako je dok traje odgojno-obrazovni proces. U kasnijim godinama nerijetko uvide da je drugačije, da su im značili upravo oni učitelji koji su tražili maksimalno zalaganje.

Među pedagoškim standardima pronaći će se mnoštvo osobina koje trebaju krasiti prosvjetnog djelatnika, učitelja. Međutim, treba biti svjestan da, iako postoje studiji koji „proizvode“ učitelje, ipak ih ne uniformiraju. Svaki učitelj ostaje jedinstven u svojoj osobnosti, ali i pristupu učenicima. Stoga, najvažnija osobina koja bi trebala krasiti učitelja jest motiviranost.

Mi učitelji moramo uvidjeti da pravo učenje, odnosno motivaciju za učenje prate dobri međuljudski odnosi. Djeca neće ništa naučiti od onih ljudi koje ne vole, a da bi učitelji ohrabrili se ući u taj suodnos, moraju biti motivirani u onom što rade.

 

Kakva je profesorska vizija dobrog đaka?

 

Svi su đaci ustvari dobri đaci iako se može kazati da svaki profesor ima svoju viziju „dobrog“ đaka, ovisno o predmetu. Ako bismo, ipak, tražili zajedničke karakteristike, onda je to učenik zainteresiran za ponuđene teme rada. Ta je zainteresiranost uvijek pokretač i marljivosti i kreativnosti. Želja za znanjem osobina je koja bi trebala krasiti svakoga učenika. Nasuprot takvima su deprimirajući učenici koji kalkulatorski postavljaju prazno pitanje: „Što će to meni trebati u životu?”

Prepoznajem u razgovoru s kolegama i kolegicama da se raduju kada ulaze u učionicu u kojoj ih čekaju učenici spremni upustiti se u spoznavanje svijeta u kojem žive. Iz takvog se pristupa stvara dobar suradnički odnos te je i uspjeh neizostavan.

 

Obrazovanje je važna komponenta u odgoju djece. Koliko je obrazovanje važno na putu izgradnje osobnosti? Danas će neki razočarano kazati da je „svejedno sa školom ili bez škole“…

 

Odgoj djece i izgradnja svakoga u zrelu osobu dugotrajan je proces u kojem je obrazovanje malen, ali važan segment. Zaduženje svakog učenika nije samo da svladava predviđeno gradivo određeno planom i programom u nastavi. Sazrijevanje je put koji je neminovan u obrazovno-odgojnom procesu. Pritom na izgradnju osobnosti utječe – gotovo – sve: od genetskih predispozicija do društveno-socijalnog okruženja.

Mlada osoba usvaja ono što vidi, ali konstantno propituje stvarnost u kojoj živi. Ponude su bezbrojne. Putem novih društvenih mreža nailazi na bezbrojne odgovore na vlastita unutarnja pitanja. Sve manje se oslanja na iskustvenu priču svojih starijih rođaka (djed, baka…), ali time ne nalazi sigurne parametere svoje osobnosti. Ipak su vršnjaci važan korektivni orjentir te se u obrazovanju ima s kim uspoređivati. Obrazovanje ga čini sposobnim razlučiti stvarni uspjeh, životne vrjednote i vlastite slabosti. Sa školom ili bez škole – nije svejedno!

 

Često se može čuti kako su građani u prvom redu nezadovoljni sustavom zdravstva, ali i školstva. Koje je Vaše mišljenje o tome? Je li ono dobro ili su potrebne promjene?

 

Građani u principu ne bi trebali biti zadovoljni društvenim sustavima. Nikada se ne može dosegnuti krajni nivo tako da ne bi moglo biti i bolje. Nažalost, na pitanju školstva građani, po mojem mišljenju, nisu u pravu. Nevjerojatan je pritisak na školski sustav da se olakša školski program. Roditelji su „razmazili“ sebe i djecu i svako ozbiljnije zahtijevanje rada, reda i discipline povlači njihov kolektivni otpor. To se treba mijenjati. Mladi ljudi mogu nevjerojatno mnogo ako se od njih traži, ali su isto tako vrlo uporni u minimiziranju svega. Stoga društvo treba biti sukreator stalnog poboljšanja sustava školstva, ali ne na način da se od učenika stvaraju „invalidni intelektualnci“ koji ne moraju pročitati nijednu knjigu kroz nekoliko godina obrazovnog razvoja. Na takvom obrazovnom zadatku, svakodnevnu važnu ulogu imaju i roditelji. Nažalost, neki nemaju vremena doći ni na roditeljski sastanak tijekom cijele godine.

 

Starije generacije imaju običaj reći da je iz godine u godinu sve „lakše“ završiti školu. Smatrate li Vi to točnim? Jesu li kriteriji ocjenjivanja znanja zaista opali ili su programi za učenike zahtjevniji u odnosu na ranije godine?

 

Nastavni planovi i programi su ostali isti, uz neznatne promjene prvenstveno na didaktičko-metodičkom području. Nažalost, opće stanje je takvo da se ponekad čini kao da doista jest lakše danas završiti školu, nego prije desetak godina. Sadašnje školovanje sve više se svodi na kreativnu „igru“ u kojoj se nitko ne želi „intelektualno preznojiti“. Nekada je bilo daleko više memoriranja podataka. Danas su oni dostupni i lako ih nalazimo, ali su učenici sve manje sposobni stvarati vlastitu bazu informacija kojom bi suvislo mogli promatrati i razumijevati školsku materiju. Ocjene su sada pokazatelj neke uopćene intelektualnosti koja je više vezana za tehničko pronalaženje podataka – metoda copy-paste.

 

Franjevačka klasična gimnazija u Visokom jedina je klasična gimnazija u čitavoj Bosni i Hercegovini. Što to nju razlikuje od drugih škola i gimnazija i koje vrednote njeguju profesori i učenici?

 

Franjevačka klasična gimnazija jest jedina klasična gimnazija u BiH, što je već čini posebnom. Osim učenja dvaju starih-klasičnih jezika – latinskog i grčkog, ova je škola kroz 120 godina postojanja formirala i vlastitosti kojima se razlikuje od drugih „građanskih“ škola. Tijekom povijesti ove škole profesori su bili bosanski franjevci koji su kod učenika gajili i razvijali osobitu ljubav prema klasičnim jezicima i kulturama. To je škola – privatna – u kojoj se kroz cjelodnevni rad profesori i učenici stapaju u neku vrstu prijateljsko-obiteljskog odnosa hodeći prema istom cilju. Učenici su iz raznih krajeva BiH pa i okolnih zemalja te su kulturološki već napravili iskorak iz ambijenta osnovne škole. Susretom s drugim i drugačijim stvara se šaroliki ambijent onih koji se svakodnevno nadopunjaju. Nažalost ima i onih kojima je kriterij rada, ispitivanja i života ponekada previsok te odustaju od školovanja u našoj školi.

 

Jedno vrijeme ste bili i odgajateljica u Konviktu gdje stanuje velik broj učenika FKG-a. Koje su prednosti, ali i specifičnosti života i odgoja u Konviktu?

 

Svi naši profesori su ujedno i odgojitelji. Velika većina učenika stanuje u đačkom domu – Konviktu. Tim odgojitelja – fratri i časne sestre – su tu da im na poseban način budu neka zamjena roditelja. Mladići i djevojke srednjoškolskog uzrasta su već formirane osobnosti i ne može se uraditi puno. Odgojitelji su im na raspolaganju kako bi ih naučili življenju u kolektivu. Mnogo je onih koji su kod roditelja jedinci pa nisu naučili dijeliti svoj prostor s drugima. Ovo je fantastična prigoda da nauče kako postoji osoba pored nje-njega koja također ima potrebu za istim stvarima i na koju treba računati.

Zvanje odgojitelja nije samo posao. Tu treba biti na raspolaganju cijelu noć i cijeli dan te od obične temperature do mladenačkih zaljubljenih suza biti oslonac mladima. Odgojitelj ne može biti umoran i imati svoje probleme. Meni je to činilo zadovoljstvo, ali se sukobljavalo sa zvanjem profesorice jer sam te iste drage učenike već narednog dana morala prozivati i ispitivati, iako sam znala što ih sve muči. Moja je Uprava brzo to razumjela i povjerila mi samo ovu službu koju trenutno vršim.

 

Koji su to „najsvjetliji“ i „najmračniji“ trenuci u radu u školi? Što Vas najviše razočara, a što motivira?

 

Biti prosvjetni radnik uvijek je bila čast i odgovornost. Svi nosimo sliku svoje učiteljice ili učitelja iz osnovne škole. Često je ta draga osoba i motiv da sami to postajemo. Puno je radosti u ovom zvanju. Od upisa učenika u prvi razred, njihovih raširenih očiju pred iznenadnim spoznajama, sve do zrelih osoba koje u maturalnom špaliru odlaze iz naše škole.

Ne bih o nekim razočarajućim trenucima. Njih je zapravo malo. To su oni momenti kada vidite da mlada osoba može postići puno više. No, uslijed nekih trenutnih raspoloženja spušta krila i prestaje letjeti. Bude mi ih žao jer osjećam da će ih ti životni zaokreti pratiti kao teško breme kroz cijeli život.

 

Osim što predajete njemački i hrvatski jezik, Vi ste i redovnica. Kako se ta dva poziva isprepliću u radu s djecom?

 

Pripadam Družbi Školskih sestara franjevki, koja se u svojoj karizmi – temelju i poslanju, opredjeljuje za djelovanje u odgoju i obrazovanju, a rad u školi, nevisno o nastavnom predmetu, uvijek je obrazovno-odgojni proces. Predajem dva lijepa predmeta, koji uz gramatiku imaju i književnost kao svijet u kojem se na romantičan način mogu mnogi učenici prepoznavati. Važno mi je, stoga, čitanje lektira i analiza književnih likova i djela.

Kao redovnica sam učenicima interesantna. Imaju više povjerenja i često bi sa mnom razgovarali o temama koje ne usuđuju se pitati civilne profesore i razrednike. Nikada nisam osjetila da mi je to neka otegotna okolnost. Učenici, a i kolege profesori drugih religija me također razumiju, cijene i poštuju u ovomu što jesam.

 

Svaki prosvjetni radnik se često susreće s pitanjem: „Zašto rad s djecom?“ Koji je Vaš odgovor na to pitanje? Što Vama predstavlja poziv profesora?

 

Prenošenje stečenog znanja i iskustva, iako teško, vrlo je uzbudljivo. Rad u nastavi je izazovan jer su mladi kreativni i u taj proces kreativnosti uvlače i mene. Djeca su veliki dio mene u kojima se ostvaruju neki moji snovi. Često me obuzme radost kada vidim kako uspijevaju brzo svladavati lekcije, razumjeti tekstove i dopuniti ono što ni sama nisam zapazila. Ta njihova šarolikost i neumorni nestašluk ispunjaju me radošću koja mi uvjek daje do znanja da je ovo što radim prava investicija mojih talenata u njih.

Je li ovaj posao težak? Jasno da jest, ali nije nemoguć. Učitelji su, mimo prenošenja predmetnog znanja, pozvani učenicima ulijevati hrabrost da se ne boje riskirati, ali i nadati se boljem sutra. Djeca uza se žele ljude koji u njih vjeruju, koji imaju razumijevanja za njihov rast, koji će ih strpljivo pratiti da postanu ono najbolje što mogu biti, koji će ih podsjećati da ne zaborave širiti svoja krila prema novim horizontima i njegovati svoj duh da bude otvoren za puninu života.