Danas,
spomen svih vjernih mrtvih, obilježen je paljenjem svijeća, molitvom i posjetom
groblja naših najmilijih. Sjećamo ih se. Mislimo na njih. Nadamo se ponovnom
susretu s njima. Vjerujemo da naša povezanost s njima u molitvi jača vjeru i
daje nam nadu u život vječni. Nadamo se s njima jednom uživati u nebeskom
kraljevstvu gdje s oka svaka suza nestaje.
Smrt
nije kraj. Smrt je nužni ishod svekolikog života i beziznimno sudbina svakog čovjeka. Kršćanska vjera temelji se na
vjeri u uskrsnuće. Krist, temelj kršćanske vjere, uskrsnuo je od mrtvih. Zbog
te činjenice smrt nije kraj. Smrt je prijelaz iz nepotpunog u vječno gledanje
Boga. U Kristu narav mikrokozmosa,
svojstvena čovjeku, biva potpuno spašena, i tijelo u stanovitu smislu postaje
sakramentom čitave osobe, čimbenikom koji vidljivo potvrđujući svoju razliku u
odnosu na druga živa bića, očituje njezinu duhovnu narav koja, kao takva,
sjedinjujući vrhunac čovjekova „ja“.
Isusovo
uskrsnuće temelj je novoga života. Novost, koja prije svega, nije neka
imaginarna stvarnost, već zbiljska. Činjenicu smrti ne možemo zanijekati. Ne
možemo ju predvidjeti, odgoditi…Konačnost ljudskog slobodnog djelovanja jest
događaj pred kojim čovjek ostaje nemoćan. O smrti najčešće ne govorimo ili
bolje reći ne volimo govoriti. Kad god možemo govor o smrti izbjegavamo. Čini nam se kao neprijatelj. Svaka
pomisao na smrt ili kraj ovozemnog života, neumitno da nas ne ostavlja
ravnodušnima. Enigma smrti može se razumjeti samo u svjetlu Kristova
uskrsnuća. Zapravo, smrt, gubitak ljudskog života, čini se kao najveće moguće
zlo u naravnom redu upravo zato što je nešto tako definitivno da se može
prevladati samo onda kada Bog u Kristu uskrisi sve muškarce i žene.
Postoji li život poslije smrti?
Evanđelist
Ivan, pred nas stavlja nimalo jednostavan tekst, ali svakako pun obećanja. „Svi koje mi daje Otac doći će k meni i onoga
koji dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego
volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih
koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da to je volja
Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.“ Isus je uzeo na sebe obličje grešnoga tijela.
On je ušao i u sudbinu naše smrti
(Rim 8,3). Preobrazio je našu palu narav. Spasio nas je. Otvorio nam je pristup Bogu Ocu. Novo bivstvovanje omogućila
je njegova muka, smrt i uskrsnuće. Njegovom smrću nastupilo je svjetlo koje
osvjetljava svaku tamu. Svojom smrću uzeo je ključeve smrti i podzemlja.
Oslobodio nas je vremensko-prostornih okova. S nama je dijelio ljudsku sudbinu. Biva kao i mi smrću silovito izbačen
iz života. Isusova ljubav nije ograničena. Besplatna je i trajna. U Isusu
Bog nam nudi život, život u izobilju.
Stvarajući i otkupljujući nas, Bog nas je već predodredio za zajedništvo s Njim.
Božje sebedarje čovjeku dogodilo se na križu. Križ je mjesto gdje svaka ljudska
mudrost prestaje. Za kršćanina križ je simbol Kristove patnje i muke, ali i pobjede nad smrću. Simbol je ljubavi i
praštanja.
Na kraju apostolsko vjerovanja Crkva
objavljuje „Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni“. Ovom
istinom potvrđujemo besmrtnost za koju je čovječanstvo predodređeno. Neka
nas Kristova ljubav koja se nesebično daje, oslobodi tmina grijeha i privede uživanju vječne slave.
Pokoj
vječni daruj im Gospodine!
s. Nikolina Mišković
