Ove nedjelje kao i svake druge
Božja riječ nam daje važne upute i smjernice za naš život. Ona nas poziva da
preispitamo svoje postupke i da se pitamo kamo idemo i što je naš životni cilj.
U knjizi Propovjednikovoj čuli smo kako su čovjekovi dani mukotrpni i kako su
mu poslovi puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo, ali Propovjednik upozorava da je sve to
ispraznost. U ovim riječima Gospodin nas
potiče da razmišljamo na kojim vrijednostima temeljimo svoj život: dali samo na
materijalnim ili možda i na duhovnim? Zato nam u evanđelju Isus donosi prispodobu o čovjeku kojemu su bila najvažnija materijalna i zemaljska dobra. Bio je to bogat čovjek koji je imao dobre poslovne
uspjehe, ali i velike ambicije. Vodio se ekonomskom logikom, jer je planirao
srušiti svoje žitnice i podići nove. U tome nije bilo ništa loše, jer svaki
kapital, rekli bismo, treba obrtati i ulagati, kako bi se postigao napredak i
uvećao profit. Ali problem je bio što se njegov život odvijao samo u granicama
ovoga svijeta i zato je bio isprazan. Bogataš je mislio samo na svoje bogatstvo
i osim novca i materijalnih dobara za njega ništa drugo nije postojalo. Bio je neosjetljiv za neprolazne i duhovne stvarnosti, jer ga je
pohlepa učinila slijepim za Boga, vječnost i za svoju za vlastitu dušu.
Zaboravio je da je sve što ima Božji dar i da s time treba pomagati i dobro
činiti. Bio je sebična osoba – čovjek
koji je gledao samo sebe i svoje želje, dok za bližnje nije mario. Mislio je da
je sva čovjekova vrijednost u imati, a ne u biti! Međutim, Isus raskrinkava ovu materijalističku
paradigmu i koristi ovu prispodobu da nas upozori da čovjekova vrijednost nije u onome što se ima,
već u ljudskosti dobroti i ljubavi, bolje reći, u spremnosti da se ono što se ima
podijeli s onima koji oskudijevaju ili manje imaju. Promislimo odakle tolike nesuglasice, svađe i
razdori u našim obiteljima pa i u cijelome društvu? Ne dolazi li to od pohlepe
i neobuzdane želje za onim što je materijalno i ovozemaljsko. Zašto toliko
pohlepe ima i u našim srcima? Zar
zaboravljamo da postoji nešto veće i vrijednije, nešto što čovjeka ne
ostavlja praznim i nesretnim? Isus želi
da nam otvori oči za svoje nebesko kraljevstvo, a da bi u to kraljevstvo došli
ne smijemo biti materijalizirani, ne smijemo zanemarivati duhovne vrijednosti i
sve ono što ispunja i oplemenjuje našu dušu. Isus nas uči da mi kršćani ne
smijemo biti sebični, nego da svoje
međusobne odnose temeljimo na evanđeoskoj ljubavi, praštanju i milosrđu.
I zato nije dobro da se naš život temelji na sintagmi: “jedi, pij, uživaj”, jer sve što je plitko i
prizemno ne vodi Bogu i vječnom spasenju. Možda će netko prigovoriti da je
kršćanstvo protiv bogatstva i ovozemaljskih užitaka i radosti, međutim treba reći
da Gospodin nema ništa protiv ovozemaljskog imanja, ali stavlja naglasak na ono
što je jedino važno i bitno, a to je duhovna dimenzija, to je čovjekova duša
koju možemo spasili ili, ne daj Bože, za svu vječnost upropastiti. Zato nije
nevažno kako živimo. Nije svejedno da li smo okrenuti samo prema sebi ili smisao života tražimo u Bogu koji nas poziva
da nasljedujemo njegov križ, ljubav i
žrtvu i sve ono o čemu nam govori njegovo evanđelje. Zato moramo voditi računa
kako na ovom svijetu živimo i imati na pameti da smo stvoreni ne samo za
ovozemaljsko, nego i za ono vječno. Stoga,
nemojmo praviti krive izbore i odlučivati se za ono što nam ne koristi na putu
u vječnost. Radije budimo oni koji ćemo iskazivati ljubav, praštanje i milosrđe, jer samo tako duša nam može doći k Bogu i doživjeti ljepotu otkupljenja i
vječnog spasenja. Molimo da budemo takvi da nas na kraju našega života
Bog prepozna kao svoje sinove i kćeri….kao one koji su mudro i odgovorno izabrali
neprolazno blago, tj. „svukli staroga čovjeka s njegovim djelima, a obukli
novoga koji se uvijek obnavlja za stanje
prave spoznaje prema slici svoga Stvoritelja.“
s. Mira Blatančić
