Treći korizmeni utorak, 29. ožujak: Matej 18,21-35

Potreba ili luksuz praštanja!?

Ima li današnji čovjek potrebu za praštanjem? Ako i ima, neće li često
reći: ‘opraštam, ali ne zaboravljam!’

U ulomku iz evanđelja slušamo o pozivu ‘praštati – bez granica’: uklanja se bilo koja mogućnost, bilo koji
oblik ograničavanja opraštanja. To znači – praštati uvijek, bezuvjetno kako i
nama Otac naš nebeski prašta. Jedini uvjet besplatnom Božjem praštanju, a za to
ga molimo svakodnevno u molitvi ‘Očenaš’,
jeste naše ne htjeti ili ne željeti oprostiti drugome, a tražiti ‘…otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo
dužnicima našim…’
. Praštanje je ‘kruh
svagdašnji’
za onoga tko želi učiti od Krista i slijediti njegov primjer
praštanja. Ako je ljudski griješiti, onda je božanski oprostiti!
Blagopokojni je papa Ivan Pavao II. rekao: ‘daj oproštenje i primit ćeš mir!’ Oproštenje traži vjeru, ljubav,
odricanje sebe, borbu protiv ‘mog ja koje je od krvi i mesa’… Po praštanju se
rađa dijeljenje, služenje, mir, sudjelovanje u radostima i patnjama drugih.
Samo ako živimo stav opraštanja, možemo se obratiti Gospodinu moleći pritom: ‘otpusti nam duge naše…’.

No pitamo se kako je moguće biti dionik velike
i bezuvjetne Božje milosti praštanja, smilovanja i milosrđa ‘za naše velike
dugove’, a to isto potom bešćutno zanijekati bližnjemu – nama sličnom – koji
nam duguje ‘samo mrvice’ naspram duga u koji smo sami zapali? Zašto nam je
teško tako malo oprostiti drugome? Da, moguće je tako nešto. Moguće je ne dati
oproštenje ako smo zanijekali milost praštanja od Boga, ako smo zanijekali što
nam je sve udijelio tijekom našega življenja; ako niječemo njegova čudesna
djela u povijesti spasenja; ako… ako… . Da, tada je moguće pitati se do koliko i kako oprostiti običnom našem dužniku.

Ulomak Matejeva evanđelja jasno nam govori
razloge za opraštanje: zato jer nama Bog prvi oprašta. Budući da je nama prvo
oprošteno, i mi postajemo istovremeno i sposobni i pozvani praštati drugima. Oprostiti
srcem, cijelom osobom, znači iščupati korijen mržnje iz najdubljeg našega bića
– srca, kako bi u njega posadili korijen oproštenja.

Svakodnevno smo potrebni oproštenja i
praštanja: u zajednici, među bračnim parovima, u obiteljima, na poslu, među
rodbinom i prijateljima, među poznanicima… . Nažalost, mnogi će reći: želim
oprostiti, ali ne mogu! Ne radi se o onome što osjećam, nego što želim: ako želim, onda ću doista i moći oprostiti.
Ako doista želim, onda sam već i oprostila! Jer snagu za oprostiti ne dobivamo
sami od sebe, nego od Krista. Ako vjerom živim dar oproštenja ‘velikih dugova’,
i podjeljujem drugome oproštenje ‘sitnih dugova’ učinjenih prema meni – mir
Božji bit će u meni. Zato, ne umarajmo se praštati, jer praštanje je veličina
duše! Božje preko-mjerno milosrđe, potiče sada, a sazrijeva u vremenu, naše
milosrđe, našu susretljivost i uslužnost prema našim ‘dužnicima’.

Hoćemo li se i ove korizme samo pitati ‘komu i koliko praštati’ ili
ćemo praštati po primjeru Isusa Krista, koji svojom mukom, smrću i uskrsnućem
otkupljuje grijeh – moj, tvoj, svijeta…!?

s. Ljubica Stjepanović

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

prosinac 2020
P U S Č P S N
« stu.    
 123456
78910111213
14151617181920
21222324252627
28293031  
WordPress Video Lightbox