Draga braćo i sestre, dobar dan!

Današnja kateheza predstavlja
svojevrsna ulazna vrata niza razmišljanja o obiteljskom životu, stvarnom životu
obitelji, s njegovim vremenima i njegovim događajima. Na tim su ulaznim vratima
napisane tri riječi, koje sam ovdje na Trgu već više puta ponovio. A te riječi
glase: “molim”, “hvala” i “oprosti”. Naime, te
riječi utiru put za dobar život u obitelji, za život u miru.
To su
jednostavne riječi, ali ih nije tako jednostavno provesti u djelo! One sadrže
veliku snagu: snagu čuvanja kuće, pa i usred nebrojenih nevolja i kušnji;
njihov izostanak, naprotiv, malo po malo otvara pukotine koje mogu čak dovesti
do njezina urušavanja.

Mi ih obično promatramo kao riječi
“dobrog odgoja”. Dobro odgojena osoba traži dopuštenje, kaže hvala i
ispriča se ako pogriješi. Dobar odgoj je vrlo važan. Jedan veliki biskup, sveti
Franjo Saleški običavao je reći da je “dobar odgoj već pola
svetosti”. Ali tu treba pripaziti, u povijesti smo poznavali također
formalizam lijepih manira koji može postati krinka iza koje se skriva suhoća
duše i nezainteresiranost za drugoga.
Običava se reći: “Iza
dobrih manira kriju se loše navike”.
Ni religija
nije zaštićena od te opasnosti, zbog koje formalno vršenje prerasta u duhovnu
svjetovnost. Đavao koji kuša Isusa služi se lijepim manirama – on je pravi
gospodin, kavalir – i citira Sveto pismo, kao da je teolog. Njegov se stil čini
ispravnim ali njegova je namjera odvratiti od istine Božje ljubavi. Mi međutim
shvaćamo dobar odgoj u njegovim izvornim oblicima, gdje je stil dobrih odnosa
čvrsto ukorijenjen u ljubavi prema dobru i u poštivanju drugoga. Obitelj živi
od te tankoćutne ljubavi.
Prva je riječ “molim”. Kada se pobrinemo da uljudno tražimo i ono na
što mislimo da polažemo pravo, postavljamo pravu zaštitu za duh bračnog i
obiteljskog suživota. Ući u život drugoga i kada je on dio našega života
iziskuje osjetljivost jednog nenametljivog stava koji vraća povjerenje i
poštivanje. Povjerenje, najposlije, ne daje za pravo uzimati sve zdravo za
gotovo. A što je ljubav prisnija i dublja to više zahtijeva poštivanje slobode
i sposobnosti čekanja da drugi otvori vrata svoga srca. U vezi s tim sjećamo se
onih Isusovih riječi iz Knjige Otkrivenja: “Evo, na vratima stojim i
kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s
njim i on sa mnom” (3, 20). I Gospodin traži dopuštenje da uđe! Ne
zaboravimo to. Prije nego nešto učinim u obitelji: “Mogu li, molim te, to
učiniti? Hoćete li se svidjeti ako to učinim na ovaj način?” To je jezik
učtivosti ali pun ljubavi. I to je toliko dobro za obitelji.

Druga je riječ “hvala”. Ponekad
se stječe dojam da postajemo civilizacija loših manira i loših riječi, kao da
su one znak emancipacije. Čujemo ih mnogo puta i u javnosti. Uljudnost i
sposobnost zahvaljivanja promatraju se kao znak slabosti, ponekad pobuđuju čak
nepovjerenje. Protiv te se tendencije treba boriti u samom krilu obitelji. Moramo
postati nepopustljivi kada je riječ o odgoju za zahvaljivanje, za zahvalnost:
dostojanstvo osobe i društvena pravednost imaju u tome svoje ishodište. Ako se
u obiteljskom životu zanemaruje taj stil, izgubit će se i u životu društva. Zahvalnost
je, nadalje, za vjernika u samom srcu vjere: kršćanin koji ne zna zahvaliti je
osoba koja je zaboravila Božji jezik. To je loše! Sjećamo se Isusovog pitanja,
kada je ozdravio desetoricu gubavaca a samo se jedan vratio zahvaliti (usp. Lk
17, 18). Jednom sam prilikom čuo jednu stariju osobu, vrlo mudru, vrlo dobru,
jednostavnu, ali s onom mudrošću pobožnosti, života, kako govori:
“Zahvalnost je biljka koja raste samo na tlu plemenitih duša”. Ta
plemenitost duše, ta Božja milost u duši potiče nas na zahvalnost uzvratiti
zahvalom. To je cvijet plemenite duše. Lijepo je to.

Treća je riječ “oprosti”. To
je teška riječ a ipak tako nužna. Kada je nema, male se pukotine šire – čak i
nehotice – sve dotle da postaju duboki procjepi. Nije slučajno da u molitvi
kojoj nas je Isus naučio, Očenašu, u kojem je sažeto sve ono bitno za naš
život, nalazimo ovaj izraz: “I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo
dužnicima svojim!” (Mt 6, 12). Ako priznamo da smo pogriješili i da smo
spremni vratiti ono što smo drugome uskratili – poštivanje, iskrenost, ljubav –
postajemo vrijedni oproštenja. I tako se zaustavlja infekcija. Ako nismo kadri
ispričati se, to znači da nismo sposobni ni opraštati. U kući u kojoj se ne
traži oproštenje zrak počinje biti zagušljiv a vode ustajale. Tolike povrede
osjećaja, toliki razdori u obitelji započinju gubljenjem te dragocjene riječi:
“Oprosti mi”.
U bračnom životu svađe su česte…
“lete i tanjuri”, ali dat ću vam jedan savjet: neka dan ne prođe a da
se niste pomirili.
Poslušajte dobro: jesu li se posvađali muž i žena?
Djeca s roditeljima? Jeste li se jako posvađali? Nije dobro, ali nije to
problem. Problem je ako se taj osjećaj protegne i na slijedeći dan.
Zato
ako ste se posvađali nemojte nikada dopustiti da prođe dan a da se niste
pomirili u obitelji. A kako se moram pomiriti? Trebam li kleknuti na koljena?
Ne! Samo mala gesta, neka sitna stvar i obiteljski se sklad vraća.
Dovoljno
je samo pomilovati drugoga, šutke i bez riječi. Neka nikada dan ne završi u
obitelji a da se niste pomirili. Jeste li to razumjeli? To nije lako ali se to
mora učiniti. I time će život postati ljepši. I zbog toga je dovoljna jedna
mala gesta.

Te tri ključne riječi u obitelji su jednostavne
riječi i možda ćemo se isprva tome smijati. Ali kada ih zaboravimo tada to više
nije smiješno, zar ne? U našem su odgoju, možda, previše zanemarene. Neka nam
Gospodin pomogne vratiti ih na pravo mjesto, u naše srce, u naš dom pa i u naš
društveni suživot. To su riječi koje vode upravo u ljubav obitelji.
(kta/ika)

 

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

srpanj 2021
P U S Č P S N
« lip.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  
WordPress Video Lightbox