Vjerujem da i vi, kao i ja, volite naše hrvatske
korizmene pjesme. Ima u njima nešto melankolično, nešto čak umirujuće. Većinom
su pisane u molu, pa vjerojatno i zbog toga. Radujem se korizmi jer se pjevaju
i te pjesme. Jedna mi je posebno draga: Ja se kajem! Zašto? Nekako imam osjećaj
da je u njoj sadržan cijeli program duhovnog života. Našu odluku da se
približimo Bogu nedvojbeno mora pratiti kajanje. Čak i onda ako živimo
besprijekorno. Susret s tolikom dobrotom ako u nama ne izazove kajanje, nije
iskren. Dakle, ja se kajem, Bože mili, od svakoga grijeha svoga. Moje srce
gorko cvili jer uvrijedih tebe Boga. Druga strofa govori o milosrđu. Bog koji
se objavio u Isusu Kristu, Bog je milosrđa. To je ono što ga tjera da traži
čovjeka, da se spušta do njegovih nogu i da ih pere. To je ono što ga razlikuje
od svih ostalih nekih bogova ovoga svijeta. Čovjek umišlja da njima treba
služiti, a naš Bog služi čovjeku. Čak ponajviše u milosrđu koje mu iskazuje:
milosrđe tvoje veće, nego moje sve krivine. Tvoja milost pustit neće skrušen
grešnik da pogine. Bog i danas hoda ovom zemljom i traži otvorena srca da ih
pohodi i da u njih izlije obilje svoga milosrđa. Naš je samo trud u odluci da
to srce i otvorimo. Onda dolazi treća strofa, meni najdraža: ja te ljubim,
dobri Bože, iz dna srca ljubim tebe, što mi više duša može, više nego samog
sebe. 

Eto, u toj pjesmi je i najveća tragedija čovjeka. Nije
samodostatan. Griješi. Potrebno mu je milosrđe. Teško mu je to priznati.
Priznanjem će skinuti sebe s trona. Priznanjem će doći do treće strofe.
Shvatiti da je Bog u svim čežnjama, da Bog ipak ima odgovor na svako pitanje –
htio čovjek to priznati ili ne. Dobro čitamo danas kod Izajije: „Dan za danom
oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne
zaboravlja pravo Boga svoga. Oni mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog
približi…“ (Iz 58,2) Da, istinu veli Izajija. Dičimo se mi svojim traženjem
Boga. Naša dika nije li posebno izražena u korizmi dok promišljamo čega bismo
li se mogli odreći, čime bismo li se mogli trapiti – Bogu na slavu. No nemojmo
čitati Izajiju samo u citatima. Ulomak iz te knjige koji je predviđen za današnji
dan vrlo je oštar prema onima koji vrše pokoru, ili misle da vrše: „Viči iz
sveg grla, ne suspeži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu
njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove.“ (Iz 25,1)

Post je dobar. Ne samo post, nego svaka pokora koju
vršimo i koju ćemo vršiti kroz ovo korizmeno vrijeme. No dobro je pozabaviti se
pitanjem i zašto to činimo? Bogu na slavu? Ma baš!!! Kao da je Bog željan
slave. Za osobnu izgradnju? Moguće je! Ako je tako onda ćemo na kraju korizme i
prepoznati plod, a nećemo se pitati: Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se
trapimo ako ti ne znaš? (Iz Izajije) Pokorom također rastemo u odnosu prema
Bogu – zar to nije očito i u onoj gore navedenoj pjesmi. Postimo na korist
braći i sestrama? Najvjerojatnije. U kršćanstvu mi svoj post često spuštamo u
sebe i onda ga dižemo Bogu u nebesa. Možda bi nam muslimanski bajramski post
mogao biti primjerom. Smisao njihova posta jest u trapljenju, ali plod njihova
posta jest u dijeljenju. Izajija je to jako dobro opisao: „Gle, u dan kad postite
poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se
prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i
čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se
čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i
pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi? Ovo je post koji mi
je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone
jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti
kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš
gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.“ (Iz 58,4-7) I to je ispjevano u
jednoj korizmenoj pjesmi koja je ujedno i odličan program. Ukratko rečeno,
uzalud mi je postiti, čak ni kruh ne jesti, ako će taj komad čekati u kuhinji
dok se završim post.

I na koncu, na kojoj god razini o rečenom promišljali:
„Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.“
(Ps 51,19)

s. Kristina M.

 

 

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

kolovoz 2019
P U S Č P S N
« srp.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  
WordPress Video Lightbox