Lk 19, 41 – 44

Kad se približi i ugleda grad,
zaplaka nad njim govoreći: “O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za
tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te
neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat
će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na
kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.”

Zanimljivo
je prije svega primijetiti u koji dio svoga teksta evanđelist Luka smješta ovaj
ulomak. Nalazi se naime odmah iz opisa Isusova mesijanskog ulaska u Jeruzalem.
To je njegov zadnji dolazak u taj grad. Ide spremno znajući što ga čeka.
Prigovor da njegovi oni koji mu pri tom ulasku kliču trebaju ušutjeti, odbija
riječima: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati.“ (Lk 19, 40) Toliko je
silan bio taj dolazak. Isus će u onome što slijedi ostati vjeran Riječi koji je
navijestio. Zato je i došao, ne da bi trpio za nas, nego da bi nam pokazao kako
biti Čovjek u punini, kako biti biće uronjeno u Stvoritelja i potpuno povjereno
Njemu. I upravo je takav čovjek biće sućuti za druge. Može nam se u ovoj prvoj
rečenici učiniti da Isus jauče nad vlastitom sudbinom. Nadritumači Biblije mogu
izvući to iz konteksta i tako interpretirati. Međutim, Isus plače doista iz
sućuti. Plače jer grad u kojem se nalazi hram Božje prisutnosti zatvara oči nad
stvarnim Božjim djelima.

Povijesni Jeruzalem doista će biti razoren, a time je
velikim dijelom bio razoren i centar koji je okupljao Židove. To je jedan od
razloga zašto su u tim krajevima još uvijek nemiri. Zapitam se ponekad nisu li
Židovi u to doba instrumentalizirali Hram i Grad, pretvorili ih u nešto što
pripada samo njima, u nešto što oni nedvojbeno poznaju u detalje, u nešto na
što imaju itekako pravo, … Pitam upravo iz razloga jer se i nama kršćanima
često događa isto. Čini mi se da Isus hodeći ovo zemljom zastane i zaplače
gledajući naše „hramove“ pa i naše gradove: našu crkvenu zajednicu, naše
obitelji, naše odnose općenito, nas same. Jednostavno, ne mogu se oteti dojmu
da nam je svima najčešće potrebno novo prepoznavanje, novo vrednovanje stvari,
novo spoznavanje, … Moramo znati da smo odgovorni za Čas! Što ćemo s tom
odgovornošću? Hoćemo li je pustiti da leluja od nekoliko doživljaja uzvišene
duhovnosti temeljene na osjećajima ili ćemo se latiti posla i početi pokazivati
svijetu za koga smo se opredijelili, po kome živimo i u kome se mičemo i jesmo?

Čas je upravo sada, Isus je tu i čeka… U darovanoj nam
slobodi ne dopustimo da On u sućuti za naše slabosti i lutanja izgovori zadnje
riječi iz ovog ulomka. Razumije On dobro sve što se događa, ali i mi bismo
trebali početi tražiti i moliti, možda onako kako je to činio sveti Augustin: „Kasno
sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto,
ti si bio u meni, a ja izvan sebe. … Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom.
Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bile u
tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i
rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za
tobom, okusio sam pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i ja gorim za mirom
tvojim.“
(Augustin, Ispovijesti, X, 27, 38)

s. Kristina M.

Kontakt / Karta

Kontakt informacije

tel.: +387 33 208 980;
tel./fax: +387 33 208-629
Bjelave 85 71000 Sarajevo, BiH
franjevke.bh@gmail.com

Naša lokacija

Najave / Kalendar

Kalendar objava

kolovoz 2019
P U S Č P S N
« srp.    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031  
WordPress Video Lightbox