Gospodine,
tvoja riječ me ne ostavlja mirnom,

i katkad
se čini kao da se poigravaš s mojom boli.

Dolazim k
tebi, slomljena od rana, s nadom da ćeš učiniti čudo, 

a ti
tražiš čudo od mene.  Čudo povjerenja.

Čudo
predanja. Čudo vjere.

Čudo
otvorenosti i spremnosti na hod…

Gospodine,
tvoja se ljubav ne zaustavlja samo na tome

da ono što
ljubim povratiš u život.

Tebi ništa
nije nemoguće, no ti ne želiš sve učiniti sam,

nego
tražiš i moju suradnju, želiš da iskoračim iz svoje skučenosti.

Tvoja
riječ nije samo poziv,  ona je i
poslanje.

Govoriš
mi: „Idi…“

Tvoja
riječ me oživljava, pridiže, daje novu snagu,

a zatim
nužno poziva na hod.

Hod vjere…

Ti ne
činiš znamenje samo na površini,

nego
prodireš do najvećih dubina.

Ne vraćaš
u život samo tijelo,

nego
oživljavaš i zamrlu vjeru.

Želiš me
poučiti kako samo s tobom i u tebi

sve ono
što jesam i što ljubim može ponovno oživjeti.

I daješ mi
neizmjerno više nego što tražim.

Blagoslivljaš
me više nego što se usuđujem moliti.

Idem,
Gospodine,

jer ti
tako želiš.

I
vjerujem, moja duša živi

od onoga
časa kada si mi uputio riječ