Gospodine,
tvoja riječ me ne ostavlja mirnom,
i katkad
se čini kao da se poigravaš s mojom boli.
Dolazim k
tebi, slomljena od rana, s nadom da ćeš učiniti čudo,
a ti
tražiš čudo od mene. Čudo povjerenja.
Čudo
predanja. Čudo vjere.
Čudo
otvorenosti i spremnosti na hod…
Gospodine,
tvoja se ljubav ne zaustavlja samo na tome
da ono što
ljubim povratiš u život.
Tebi ništa
nije nemoguće, no ti ne želiš sve učiniti sam,
nego
tražiš i moju suradnju, želiš da iskoračim iz svoje skučenosti.
Tvoja
riječ nije samo poziv, ona je i
poslanje.
Govoriš
mi: „Idi…“
Tvoja
riječ me oživljava, pridiže, daje novu snagu,
a zatim
nužno poziva na hod.
Hod vjere…
Ti ne
činiš znamenje samo na površini,
nego
prodireš do najvećih dubina.
Ne vraćaš
u život samo tijelo,
nego
oživljavaš i zamrlu vjeru.
Želiš me
poučiti kako samo s tobom i u tebi
sve ono
što jesam i što ljubim može ponovno oživjeti.
I daješ mi
neizmjerno više nego što tražim.
Blagoslivljaš
me više nego što se usuđujem moliti.
Idem,
Gospodine,
jer ti
tako želiš.
I
vjerujem, moja duša živi
od onoga
časa kada si mi uputio riječ