​Klara i njezina majka Hortulana – uzajamno podržavanje na putu svetosti (s. Kata Karadža)


Od samog začeća svako ljudsko biće stupa u odnos s majkom i s njom već tada na neki način komunicira. Žene su sudionice Božjeg nauma i kao takve sudjeluju u djelu njegova stvaranja na zemlji preko rađanja novog stvorenja. Stvaranje na ovaj način nije samo psihološkog karaktera, nego ono ima i duhovnu dimenziju. U nekim tradicijama vjeruje se da žena za vrijeme trudnoće treba biti diskretna i mudra u svim svojim razmišljanjima i ponašanju jer njezine dobre ili loše misli utječu na dječju budućnost misli i ponašanja. Majčin mir ili nesigurnost prenosi se na dijete i tako ono preuzima mir ili nemir već u majčinoj utrobi.

Zato je odnos majke i djeteta od samih početaka od temeljne važnosti. Taj unutarnji odnos sličan je našem odnosu s Bogom. Svi dolazimo od Boga, ali smo svi pojedinci. U prvim godinama djetetova života majčina uloga je veoma važna. Majka daje djetetu sigurnost i povjerenje. Ako dijete u samim počecima života ne razvije vlastiti identitet i ne stvori pozitivan odnos s drugim ljudima, teže će se nositi sa životnim poteškoćama.

 

Odnos između Klare i njezine majke Hortulane

 

Odnos Klare i njezine majke Hortulane zasigurno je jedinstven i poseban jer uključuje ne samo biološku povezanost nego i sljedbeništvo Isusa Krista. Njihova biološka povezanost razvila se također u duhovnoprijateljski odnos. Hortulana je Klaru u djetinjstvu učila svim važnim životnim pitanjima, a posebno ju je poučavala u kršćanskom nauku. Ono što je zanimljivo i neobično jest da se Hortulana pridružila svojoj kćeri Klari u redovničku zajednicu želeći ponizno služiti i biti pod kćerinim vodstvom. U Postupku proglašenja Klare Asiške svetom prva svjedokinja s. Pacifika Guelfucciova iz Asiza kaže „da je ta gospođa Hortulana poslije došla u isti taj red kao i njezina sveta kći blažena Klara, i tu je vrlo ponizno živjela s ostalim sestrama; i u istomu, urešena bogoljubnim i svetim djelima, prešla iz ovoga svijeta“. Hortulana, Klarina majka, ušla je u samostan između 1226. i 1238. godine (PostKl 1,5).

Neke stručnjake je zanimala ova tema pa su je pomno proučavali. Oni ističu da su postojale pozitivne interakcije između majke i kćeri, koje su utvrđene međusobnim odnosima i blizinom. Majka je iskusila veliku radost gledajući svoju kćer kako svakodnevno raste i napreduje. Svoje vrijeme i brigu, uz održavanje svakodnevnih kućnih poslova, posvećivala je kćeri koja je rasla. U isto vrijeme majka je uspostavila odnos nenametljive kompetencije, snage i sposobnosti brinuti se i skrbiti unutar dobrih i konstruktivnih međuodnosa. Klarin psihološki razvoj rastao je na osjećaju prihvaćenosti i ljubavi, koji je najvažniji u ovakvim odnosima.

Studije su potvrdile da je odnos majke i kćeri bio uzajaman i ispunjen međusobnom ljubavlju. U Životopisu Sv. Klare o njihovu odnosu piše: „Iz majčinih je usta najprije primila u poučljivo srce osnovno vjersko znanje. Očitovalo se i po duhu koji ju je i iznutra jednako prodahnjivao i oblikovao da je doista bila najčišća posuda milosti. Rado je pružala svoju ruku siromasima i od izobilja svoje kuće je potpomagala bijedu mnogih“ (LegCL 3).

Hortulana je pratila svoju kćer u samostanu zadnje godine života. U Buli proglašenja Klare Asiške svetom piše da je „njezina majka, imenom Hortulana, sva predana djelima milosrđa, slijedila stope svoje kćeri i potom prigrlila ovaj Red, u kojem je, tom vrtu Gospodnjem, na kraju ova izvrsna vrtlarica, koja je proizvela takvu biljku, sretno dovršila svoje dane (BulKl 10). Hortulanino ime spominje se i u Životopisu Sv. Klare. Neobično je da se u dokumentu proglašenja i životopisu neke svetice spominje i majka, kao što je slučaj kod Klare. Odnos između Klare i Hortulane bio je uzajaman i duhovan, dinamičan, dubok i transparentan.

 

 

Što je Hortulana učila kćer?

 

Klara je bila odgajana uzornim primjerom i pobožnošću svoje majke, a Hortulana je bila oduševljena svetošću svoje kćeri. Hortulana je bila plemkinja, samostalna, vjerna i izvanredna žena svoga vremena. Živjela je u velikim previranjima društva kako socijalnim tako i ekonomskim. Kao i mnogi drugi ljudi, u društvu se borila, štitila i branila slobodu. Njegovala je pobožnost prema Isusovoj čovječnosti – Utjelovljenju. Hortulanino hodočašće i njezina odgovorna pozicija u domaćinstvu pomogli su joj da postane samostalna, odvažna i čvrsta žena.

S. Pacifika Guelfuccio svjedoči da je „ta gospođa Hortulana radi molitve i pobožnosti išla preko mora“ (PostKl 1,4). Hortulanino hodočašće u Rim, Jeruzalem i svetište Sv. Mihaela sve više ju je povezivalo s Bogom i tu povezanost nastojala je prenositi na svoju djecu. Njezino hodočašće u svetište Sv. Mihaela znakovito je jer je za vrijeme molitve čula s križa proročke riječi da će dijete koje joj je u utrobi utjecati na njezin život. Hortulanino hodočašće u Svetu zemlju može se promatrati kao hodočašće Josipa i Marije od Galileje do Betlehema.

Hortulana je svojim uzornim životom uvodila i druge žene u duhovni život i budila u njima želju da budu svete, pozivala ih na svetost. Među ovim ženama bila je i Klarina prijateljica Pacifika Guelfuccio na koju je Hortulanina vjera imala utjecaja i koja se pridružila redovnicama Sv. Damjana. Prije nego što je ostavila obiteljsku kuću, Klara je već iskusila religioznu atmosferu među mnogim ženama u vlastitoj kući, uključujući i svoju majku koja je bila voditeljica skupine.

 

U čemu je Klara slijedila svoju majku?

 

Klaru su opisivali kao neovisnu, poštenu, ljubaznu, uljudnu i velikodušnu prema siromasima. Klarine karakteristike slične su ili identične Hortulaninim, koju također opisuju kao ženu molitve, čestitu i odanu radu te otvorenu djelima milosrđa. Klarino duhovno majčinstvo bilo je odraz dobrog i zdravog Hortulanina načina života. Osim što se brinula za svoje sestre i siromahe, kojima je posebnu pažnju posvećivala već u djetinjstvu, Klara je znala moliti, zahvaljivati i predati se Bogu. Moglo bi se reći da je Hortulana bila korijen Siromašnih sestara, bila je proljeće novoga života, zaštitnica žena koja je dobro odgajala svoju kćer u svim ženskim vještinama, a poslije se pridružila Klari u Sv. Damjanu. Klara je učila od svoje majke što je više mogla. Životopis govori da je Hortulana prenijela na svoju kćer nešto što kultura ne može dati ni odmjeriti. Rođenjem je Hortulanina kći primila više od viteškog podrijetla u životu, Klari je dana u baštinu svetost njezine majke.

Majčina uloga snažno utječe na djetetov rast. Majka je osoba koja kćeri daje što želi, voli je, pazi, razumije, hrani je, s njom se igra, razgovara i odgovara joj na mnoga pitanja. Uz majku i s majkom djetetu se otvaraju novi horizonti. S druge strane majka je osoba koja može reći ne, može uskratiti, razočarati, može ne razumjeti. Majka ostavlja nevjerojatnu snagu nježnosti, ali može biti i gruba i ranjavati. Hortulanino psihološko majčinstvo i duhovni život hranili su Klaru kroz sve godine njezina života.

 

Klarina osjetljivost prema bližnjemu

 

Hortulanina osjetljivost za Klarine duhovne i materijalne potrebe pomogla je Klari da razvije osjetljivost prema potrebama bližnjih.

Odnos Hortulane i Klare bio je dinamičan: odnos primanja i davanja. Njihov bliski i transparentni odnos bio je vidljiv kad je Hortulana došla živjeti u samostan s Klarom. Dok je Klara bila na životu, mnogi bolesnici su dolazili u samostan kako bi ozdravili od svojih bolesti, i Klara ih je ozdravljala svojom svetošću. S. Amata, četvrta svjedokinja, koja je također živjela u samostanu, u Postupku proglašenja Klare Asiškom svetom svjedoči „da je neki mladić iz Peruđe imao na oku neku pjegu koja mu je prekrivala cijelo oko. Zbog toga su ga doveli svetoj Klari koja je dotakla dječakovo oko potom mu učinila znak križa. A zatim je rekla: Odvedite ga mojoj majci, sestri Hortulani (koja je bila u samostanu Sv. Damjana) i neka nad njim učini znak križa.

Kada je to učinjeno, dječak je bio oslobođen. Zato je sveta Klara rekla da ga je njezina majka oslobodila, a majka je naprotiv rekla da ga je gospođa Klara, njezina kći, oslobodila. I tako je jedna drugoj pridavala tu milost“ (PostKl 4.11).

Klara je slijedila majčin predani odnos s Bogom i odnos s drugima, ljubeći bližnjega i dolazeći u kontakt sa svakom osobom. Klara je poprimila taj ljupki majčin odnos koji je utjecao i na njezin redovnički život. S. Lucija, osma svjedokinja, koja je također svjedočila u Postupku proglašenja Klare Asiške svetom, kaže da ni na kakav način ne bi mogla potpuno izreći Klarinu svetost i dobrotu. Kada su je pitali u čemu se sastojala ta svetost i dobrota, odgovorila je: „u velikoj njezinoj poniznosti, dobrohotnosti, čestitosti i strpljivosti… I koliko je mogla, trsila se da ugodi Bogu, i poučavala je svoje sestre u Božjoj ljubavi, i bila je vrlo sućutna prema sestrama za dušu i za tijelo“ (PostKl 1-3).

Klarina velika pažnja i osjećaj prema sestrama vidljiv je u tome koliko ih je pazila i njegovala za vrijeme njihove bolesti. Ona je ozdravila mnoge sestre u zajednici dok je bila na životu. Ozdravljala je i one koji su dolazili izvana. Mnoge sestre su svjedočile o njezinoj velikoj ljubavi prema sestrama: „Ali ova časna opatica nije ljubila samo duše svojih kćeri, nego se, dapače, s osobitom pomnjom milosrdne ljubavi brinula o njihovim tijelima. Veoma često ih je naime za noćne studeni svojom rukom pokrivala dok su spavale i, kada bi opazila da nisu sposobne opsluživati zajedničku strogost, htjela je da se zadovolje blažim načinom ishrane. … Ponekad bi se prostrla ožalošćenima do nogu da majčinskim milovanjem olakša težinu boli. Na ove izraze dobrote kćeri su uzvraćale svom svojom privrženošću. Budući da su opažale na majci izraz ljubavi, poštovale su u učiteljici službu pretpostavljene, u odgojiteljici slijedile pravilan hod i u zaručnici Božjoj divile se svetosti u svim njezinim prijelazima“ (LegKl 38). Klara je hranila druge susrećući se s fizičkim i duhovnim potrebama upravo onako kako je njezina majka činila za druge, za bližnje.

 

Klara – Božja suradnica

 

Klara je slijedila majku tako da bude suradnica Božja. Klarina svakodnevna kontemplacija odjek je onoga što je naučila u djetinjstvu. Janji Praškoj upućuje riječi kao majci i kćeri: „svojoj predragoj majci i među svima ostalima posebnoj kćeri“ (4Pj 1-5). Janja je pozvana biti suradnica Božja. Služeći se izričajem Sv. Pavla, Klara kaže Janji: „jer Božji smo suradnici: Božja ste njiva, Božja građevina (usp. 1 Kor 3,9; Rim 16,3), i smatram te suradnicom samoga Boga i podržavateljicom klonulih udova njegova neizreciva tijela“ (3Pj 8). Klarina duboka kontemplacija vodila ju je da vidi izvorno značenje stvorenja. Dakle u njezino vrijeme društvo je bilo klasno podijeljeno, a Klara je insistirala na jednakosti među svojim članicama jer je znala da su ljudska bića sva pred Bogom jednaka i imaju isto dostojanstvo. Svi smo dionici Isusova mističnog tijela. Klara je vjerovala da poslanje žene kao učenice Kristove može ispuniti svaka žena koja je vjerna Bogu, kao što su to bile Marija iz Nazareta i njezina majka Hortulana.

Majčin i kćerin odnos jest odnos života. Ljubav između Hortulane i Klare podsjeća nas kako je važan odnos između majke i kćeri/djeteta. Hortulanin i Klarin odnos započeo je prije Klarina rođenja. Svako ljudsko biće Bog je oblikovao prije nego što je ono bilo rođeno – Bog je imao plan s Klarom dok je ona bila u majčinoj utrobi.

Klara je naučila vjerovati i paziti još u majčinoj utrobi. Te karakteristike vjerovanja i pažnje utjecale su na njezin odnos s Bogom. Hortulana i Klara gradile su svoj međusobni odnos kao Božje suradnice. Odnos majke i kćeri jest prirodan i Bog ga je dao, ali je na svakome da ga gradi i izgrađuje u ljubavi.

„A jer je milost temelj ispravnosti volje i prosvijetljenosti pronicljiva razuma, valja nam najprije moliti, zatim sveto živjeti i, napokon, usmjeriti našu pozornost na prizore istine te, promatrajući ih, postupno uzlaziti sve dok ne prispijemo na visoko brdo gdje ćemo na Sionu gledati Boga nad bogovima“ (Bonaventura, Put duha k Bogu 1,8).

 

S. Kata Karadža