​Gdje su ljubav i mir, ondje je i Bog


U čovjekovoj naravi postoji želja za mirom, kako onim vanjskim tako i unutarnjim. Mir je osobna duhovnost koju čovjek u sebi razvija. Mir treba uspostavljati i graditi. Franjevački put vodi miru jer je put aktivne ljubavi. To je otvorenost srca milosti Božjoj, dopuštanje Božjoj milosti da takne najdublju srž ljudskog bića. Put mira znači obraćenje, mijenjanje samoga sebe te pronalaženje Boga u sebi. To je put k Bogu koji je usmjeren na osobu Isusa Krista.

Franjo Asiški je čovjek mira. Još kao dječak osjetio je što znači ne imati mir, jer je rastao u vrlo kompleksnoj političkoj, društvenoj i ekonomskoj situaciji svoga vremena. Franjo ne želi lažni mir i stoga prekida vezu sa svijetom koji se zasnivao na novcu i bogatstvu. Već tada prepoznao je značenje mira te nakon svoga obraćenja posvećuje život upravo miru i poistovjećuje se s rubnima u društvu. Boga mira susreo je u raspetom Kristu jer je susreo Boga sućutne ljubavi. Mir je sjedinjenje u ljubavi. Bog je pravi mir jer je Trojstvo – davanje, primanje i dijeljenje ljubavi. Gdje je Bog, tu je ljubav; gdje je ljubav, tu je mir.

Biti mirotvorac znači prihvatiti mir koji je Isus Krist, Božju ljubav u Kristu, prihvatiti dar koji nam je darovan u ranama raspetog Krista. Da bismo prihvatiti ovaj dar, moramo trpjeti i suosjećati s Kristom u patnji čovječanstva, prihvatiti našu vlastitu ranjivost te priznati rane drugima. Živjeti u ovom duhu ljubavi znači živjeti na sliku Božju, tj. na sliku mira. Mir za kojim čeznemo jest mir lica Božjeg. Klara Asiška smatra da molitva pomaže otkriti lice mira u nama jer molitva je put k srcu, ona otključava njegova vrata.

Franjo ima duboku pronicavost s obzirom na ljudsko biće koje on promatra kao izvor nasilja i mira. Vjerovao je da mir izvire iz srca. “Kao što naviještaš mir svojim jezikom, budi siguran da imaš veći mir u svome srcu... Neka svatko bude vođen mirom, dobrotom i ljubaznošću preko tvoga mira blagosti i krotkosti” (Peruđinska legenda VII. 38). Shvatio je da nasilje počinje u ljudskom srcu jer srce se pridružuje volji koja ima slobodu biranja. U susretu s gubavcem Franjo se suočio licem u lice s nasiljem u samome sebi. Njegov unutarnji nemir posvijestio mu je da prvo mora nadvladati sebe ako želi nadići vlastiti strah od onih koje je odbacivao – gubavce. Morao se podvrći unutarnjem oslobođenju. Mir nije bio nešto što je on postigao odricanjem vlasništva ili zato što je odustao od borbe s drugima, nego je mir bio način postojanja, duhovni stav. Mir koji je Franjo tražio zahtijeva promjenu srca. Njegov životopisac Čelano piše da je u cijelom propovijedanju molio za mir i “zazivao mir govoreći: Gospodin vam dao mir. (1 Čel 10).

Za Franju mir nije bio samo odsutnost konflikata, nego mir o kojem govori Evanđelje: mir u središtu i srcu ljudskoga bića. Franjin način moljenja okrenuo je njegov um i srce Bogu, pomogao mu je rasti i napredovati u svjesnosti tko je Bog i tko je on. U toj spoznaji pronašao je snagu transformacije za sebe i svijet oko sebe, a koja je ublažila potrebu za vladanjem i posesivnošću. Prihvatio je sebe, svoju grešnu narav i trudio se shvatiti svoju ovisnost o braći, sestrama i svemu stvorenom, prihvaćajući svoje siromaštvo kao siromaštvo ljudskoga bića. Ako tražimo mir u novcu, oružju i moći, mi jednostavno produljujemo neizbježnost rata i nasilja. Mir nije apstraktni koncept, nije univerzalni ideal. Franjo je shvatio da zemaljski mir donosi nemir i lažni mir jer zemaljski mir je pogrešan ukoliko ljudi žive u grijehu. Ljudi mogu biti u ozbiljnom grijehu, mirni i spokojni u svojim porocima i nesvjesni struktura koje ih deprimiraju, ugnjetavaju i koje dominiraju. Pravi mir je onaj koji prebiva u nama. Ideja o zemaljskome miru je apstraktna ako se svaka osoba ne trudi oko unutarnjeg mira. To znači otvoriti se djelovanju Duha Božjega koji će nas preoblikovati. Kako je Franjo rastao i napredovao u Božjoj ljubavi, tako je postajao čovjek mira, osjetljiviji prema onima koji nisu njegovali pravi mir. Mir teče poput rijeke jer to je milost Duha koja prodire u ljudsko srce. Franjina misija mira nije misija protesta, nego on šalje braću da naviještaju mir i pokoru: “Idite, predragi, dvojica po dvojica u različite krajeve svijeta, naviještajući ljudima mir i pokoru za oproštenje grijeha” (1Čel 12). Svi smo potrebni neprestanog obraćenja jer svi možemo biti nasilnici.

 

Franjo – Kristov prijatelj i nasljedovatelj

 Franjo je živio život siromaštva, pokore i obraćenja po primjeru Isusa Krista. Shvatio je da treba nadići svoje nasilno i buntovno ja te postati ljubljeno biće. Njegova čežnja za Bogom jest prožeta i njegovana duhom neprestane molitve. Imati Duha Gospodnjega značilo je biti slobodan od onih stvari koje su ovladavale njime i sprečavale ga da ljubi Boga. Molitva je vapaj, krik siromašnog u pustinji koji je daleko od vlastitog doma te prepoznaje potrebu Boga. Franjo je shvatio da se Duh ljubavi ne može ukorijeniti u srce koje je zaokupljeno srdžbom, gnjevom, ljutnjom, uvredom i ljubomorom. Samo srce okrenuto Bogu može slobodno udomiti Duh ljubavi i pripremiti mu mjesto za plodno tlo. Ovaj unutrašnji Duh temelj je za prijateljstvo s Isusom koje počinje promatranjem raspetog Krista. Istinsko prijateljstvo znači dijeliti radosti i žalosti svakodnevnog života. Dakle da bi postali Kristovi prijatelji trebamo prihvatiti i dijeliti gorko i slatko i tako biti bliži Kristu. Pokora i obraćenje neophodni su za nadilaženje unutarnjeg nasilja, jer samo kad se ljudsko srce obrati od nasilja prema nenasilju, od unutarnjeg rata prema unutarnjem miru, čovjek može biti Kristov prijatelj. Nenasilje je Duh Božji koji razoružava naša srca tako da možemo postati Božji instrumenti za razoružanje svijeta.[1]

Molitva je put k miru jer je put ljubavi. U molitvi susrećemo Isusa koji je naš mir i učimo od njega ići putem mira. Bonaventura smatra da nema drugoga puta prema Kristu osim puta žarke ljubavi Raspetog. Sjedinjenje s Bogom je sjedinjenje u ljubavi, gdje je osoba spremna patiti ili umrijeti iz ljubavi za druge, po Kristovu primjeru.

Duh molitve koji vodi sućutnoj ljubavi dopire do dubine našega bića i promatra ogledalo raspetog Krista. Klarina preporuka evanđeoske molitve utire put miru jer nas potiče da pronađemo svoj identitet, svoje lice u ogledalu raspetog Krista, i tako dođemo do istine o samima sebi. Promatrati Raspetog znači promatrati vlastito čovječanstvo. Siromaštvo nas oslobađa od svih zapreka koje sprečavaju promatranje Boga sućutne ljubavi koji nam dolazi u ranjenom čovječanstvu, našoj vlastitoj osobnosti te u krhkosti naše braće i sestara. U ogledalu Raspetog svatko je ljubljen na jedinstven način. Samo ona osoba koja je siromašna i ponizna može prihvatiti bezuvjetnu Božju ljubav u poniznosti, a to znači prihvatiti ogledalo Raspetog.

Molitva koja vodi poznavanju samoga sebe oslobađa. Duhovna dinamičnost ljubavi koja je okrenuta prema Bogu i vlastitom srcu vodi rađanju mira u tražitelju mira. Klarina duboka pronicavost s obzirom na kontemplaciju igra važnu ulogu u ovoj dinamičnosti. Kada dolazimo do prihvaćanja samih sebe i Božje ljubavi u nama, tada gledamo svijet oko sebe, svoje bližnje, svoje zajednice kontemplativnim pogledom.

Ne možemo promatrati raspetog Krista i kontemplirati ga a da se ne mijenjamo. Klara potiče da predamo srce, um i dušu Bogu kako bi nas Božja milost mogla preoblikovati u posude sućutne ljubavi. Franjo je postao čovjek mira jer je bio transformiran u ljubav i došao je do spoznaje da je bio blisko povezan sa svakom osobom i stvorenjem. “Promatrajući Boga kao prvi početak svega, ispunjen silnom ljubavlju, i najneznatnije bi stvorove nazivao imenima brata i sestre (LM VIII. 6)”. U Franjinu životu vidimo da se mir proširio na sve stvoreno. Franjo je shvatio svoju obiteljsku povezanost sa svakim, uključujući najsitnije i najneznatnije stvorove jer imaju istoga, zajedničkoga početnika – Boga. “Prava pobožnost Franjino je srce toliko ispunila i zahvatila mu unutrašnjost te se činilo da je cijeloga čovjeka Božjeg osvojila. Ona ga je po molitvi uzdizala k Bogu, po suosjećanju preoblikovala u Krista, po predusretljivosti priklanjala čovjeku, a po sveopćem povezivanju s pojedincima povraćala ga u stanje prvotne nedužnosti (LM VIII. 1).”

Franjo se osjećao dijelom svega stvorenoga. Njegova duhovnost preokrenula je duhovnost hijerarhijskog vladanja i zamijenila je duhovnošću solidarnosti između čovječanstva i svega stvorenoga.[2] Predajući se bezuvjetno te radeći odvažno sve zbog ljubavi, zemlja je postala njegov dom i sva stvorenja njegova braća i sestre. To ga je učinilo istinitim i pravim čovjekom mira, koji ljubi i poštuje cijelo čovječanstvo i svijet koji ga okružuje.

Molitva za kojom čezne naše srce i koja nas pridružuje Kristu može nas dovesti, kao što je dovela Franju, do kontemplativnog promatranja Božje dobrote u svakom stvorenju. Kontemplativno promatranje donosi mir jer prepoznaje: ja sam u tebi i ti u meni jer imamo isti izvor života, Boga preobilne ljubavi. Ako je Bog izvor naših životā, tada je Božja punina izražena u čovječanstvu i u svemu stvorenom. Dakle nismo izolirani, nego smo svi jedno. To je vizija koja udomljuje drugoga i prihvaća. Kontemplativna vizija je pogled koji kaže: ti si dobar jer si sakrament Božje ljubavi. Ovakav pogled vodi nas do istine da sve stvoreno izražava dobrotu Božju. Gledajući ovu dobrotu i ljubeći je, počinjemo živjeti u miru.

Franjevački put mira je put transformacije koja prolazi kroz kušnju ljubavi prihvaćajući raspetoga Krista. Ovo je izazov kršćaninu i pitanje jesmo li ili nismo kršćani. Onaj koji moli u franjevačkom duhu mora se pitati vjeruje li uistinu u raspetog Krista kao objavljenje Božje ljubavi njemu te je li spreman slijediti put križa. Franjevački put  molitve nije platonski, nego nas uranja u dubinu čovječanstva s njegovim ranama, gubom, nasiljem i prijevarom. Pozvani smo s Kristom sići u tamu, samoću i osamljenost čovječanstva. Od nas se traži da ljubimo poput Krista pa makar to bilo i po cijenu vlastitoga života. Isus kaže: “Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, donosi obilat rod (Iv 12,24)”. Franjo je shvatio da mirotvorstvo uključuje opraštanje, noseći slabosti, nemoći, patnje i nevolje, suosjećajući u pravom duhu zbog ljubavi Božje. Franjo braći govori: “Pravi su mirotvorci oni koji, uza sve što na ovome svijetu pretrpe, radi ljubavi prema Gospodinu našemu Isusu Kristu čuvaju mir u duši i tijelu (OP 15).” Franjo je bio siguran i uvjeren da su pravi mirotvorci samo oni koji su spremni patiti za mir i izdržati u miru. Paralela između Franje kao mirotvorca i Franje drugoga Krista nalazi se u riječima Pjesme stvorova: Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji praštaju iz ljubavi tvoje i podnose rado bijede života. Blaženi koji sve podnose s mirom jer ćeš ih vječnom okruniti krunom. Samo onaj koji je suobličen s Kristom, tko se pouzdaje u Krista i u kome Krist živi jest mirotvorac, jer ta osoba je sposobna patiti ili umrijeti za mir poput Krista. Franjo je bio mirotvorac jer je u svemu želio sličiti Kristu, nosio je rane Kristove, njegova dubina sućutne ljubavi bila je takva da je predao sebe potpuno za druge iz ljubavi.

Pojam smrti nam nije privlačan i naša se kultura konstantno bori protiv nje. Smrt je sastavni dio našega života, nedjeljiva od kršćanskog puta mira jer je put života. Krist je pobijedio smrt i uskrsnuo na novi život. Zadnja riječ jest život. Životni hod i put ide prvo kroz križ patnje. Franjo je postigao svoje godine mira jer je bio suobličen s raspetim Kristom. Krist je patio u Franjinu tijelu. Od nas se traži da, poput Franje, uprisutnimo Krista sućutnom ljubavlju. Pozvani smo udisati Božji Duh tako duboko da uskliknemo s Pavlom: „Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet“ (Gal 2,19). Ovo je put prema miru.

 

Euharistija – Franjin simbol mira

Za Franju je simbol mira euharistija. U Pismu čitavom Redu piše: “Molim vas, dakle, svekolika braćo, ljubeći vam noge koliko god mogu većom ljubavlju, da iskazujete svako poštovanje i svaku čast, koliko vam je god moguće, presvetom tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista, u kojoj je izmireno i privedeno svemogućem Bogu sve, bilo na zemlji bilo na nebesima“ (EpOrd 12-13).

Za Franju biti mirotvorac znači živjeti euharistijski život, život Krista. A živjeti euharistijski znači živjeti u tijelu Kristovu – tijelu koje ne prihvaća razdvojena tijela, nego ih sjedinjuje patničkom ljubavlju. Miroslav Volf kaže kako je katolička osobnost osobnost obogaćena drugima. Duh otključava vrata srca govoreći: Ti nisi samo ti, drugi ti također pripadaju. Katolička osobnost zahtijeva zajednicu. Svatko za sebe treba reći: ja nisam samo ja, nego mi i drugi pripadaju. Ovo je i Franjina i Klarina ideja. Zajednica je povezanost ljubavi i žrtve, kao što je povezanost ljubavi majke i sina. Osoba prožeta kršćanskim životom usredotočena je na križ i ona priprema prostor u sebi za drugoga. Moramo moliti i za svoje neprijatelje. Kao što su ruke raspetog Krista poziv prijatelju i neprijatelju da dođe, tako smo i mi pozvani činiti.[3]

Budući da smo prihvaćeni od Boga, mi moramo osposobiti prostor za druge u nama samima i pozvati ih unutra, čak i svoje neprijatelje. U primanju i blagovanju Kristova razlomljenog tijela i krvi primamo sve one koje Krist prima.

Raspeta ljubav je ljubav koja nudi novu budućnost jer je ljubav koja stvara prostor za druge. To je ljubav spasenja jer je ljubav ozdravljenja koja uspostavlja jedinstvo i mir. To je ljubav zajedništva jer prepoznaje da punina zajednice zahtijeva ozdravljenje rana slomljenog tijela. Ljubiti nam je u duhu raspete ljubavi kako bi ona bila vidljiva. Tako će se Krist roditi, stvorit će se nova životna budućnost, budućnost zacjeljivanja rana, podjela, mržnje i neprijateljskog raspoloženja, ozdravljenje koje donosi mir. Ako čeznemo za budućnosti jedinstva i mira, tada moramo biti na putu spasenja koje okuplja ono što je razdvojeno i podijeljeno. Raspeti Krist je put k miru. Čelano smatra da je Franjin život bio euharistijski jer je njegov život bio tijelo Kristovo predano za druge u duhu oproštenja i pomirenja, zbog jedinstva i mira.

Sam Franjo piše da slijediti Krista znači slijediti Dobrog Pastira koji je dao svoj život za ovce svoje (OP 6). On je vjerovao da moramo slijediti stope Kristove i ljubiti sve do smrti ako želimo postići vječni život. Osoba može živjeti u duhu raspete ljubavi samo kada vjeruje da je ljubljena. Merton piše: “Korijen kršćanske ljubavi nije volja ljubiti, nego vjera da je čovjek ljubljen.”[4] Živjeti u duhu raspete Kristove ljubavi znači živjeti u vjerovanju, u istini Božje vjernosti koja je nazočna u čovjekovu srcu. Ovakva Božja ljubav pomaže nam da se Krist rodi u nama. Čini nas slobodnima susresti se s našim neprijateljima i s onima koji nas mrze jer nas oslobađa da vidimo Božju dobrotu u ogledalu ranjenih tijela i duša – onih koje mi ne želimo prihvatiti kao što Franjo nije prihvatio gubavca dok se nije obratio.

 

Glasnici mira u svijetu nemira

Svjesni smo nasilja u svijetu mržnje, ljutnje, ozljeda i rana u ljudskim životima te zloupotrebe koja se nanosi majci zemlji. Međutim svjesni smo kao kršćani da su sve vrste nasilja rane koje se nanose Kristu.

Franjevački put molitve koji vodi miru shvaća svijet ozbiljno jer vjerujemo da Bog prebiva među nama i živi s nama raspet i proslavljen. Potrebno je moliti i vjerovati Božjem milosrđu koje će nas promijeniti. Ovaj put molitve jest buđenje svijesti da tijelo Kristovo ne postoji bez nas. Put mira zahtijeva živjeti Kristovu tajnu, misterij. Postati drugi Krist znači postati istiniti pojedinac, spoznati istinu našeg identiteta, i u tom istinitom samopoznavanju pronaći slobodu ljubavi. Svatko od nas je odraz Krista jer svi smo stvoreni po Riječi, a utjelovljena riječ čezne da bude vidljiva u duhu ljubavi. Kršćanstvo nije samo doktrina ili sistem vjerovanja. Mi smo kršćani jer vjerujemo da zajedno sa  svim stvorenim nalazimo smisao u Kristu. Ali sve dok ne dopustimo tajni Kristovoj da nas dotakne, da nas promijeni, ostajemo izvan tajne. Krist nam je daleko i nepoznat. A kad nas tajna dotakne, shvaćamo i osjećamo da Krist nije izvan nas, nego da živi u nama, da smo dijelovi njegova tijela. 

Ako se nadamo budućnosti mira, moramo stvarati tu budućnost. Raspeta ljubav je ljubav za druge. Ako želimo budućnost mira, moramo mir učiniti realnim i mogućim postajući i sami mir.

Raspeti Krist je put mira. Ovaj put ne obećava samo novo stvaranje, nego novu budućnost, novu nadu, novo rođenje i novi život za čovječanstvo i cijeli svemir jer je mir ukorijenjen u Bogu.

Franjo Asiški je u Kristu postao novo stvorenje i svijet oko njega postao je sličniji Kristu. On je postao mirotvorac propovijedajući, naviještao je mir primjerom i djelima noseći ga onima koji su u konfliktu i govoreći onima koje je susretao: Gospodin ti dao svoj mir!  Klara Asiška vidjela je Franju kao primjer i ogledalo Kristovo. Bonaventura traži mir i nalazi ga u gorućoj i žarkoj ljubavi raspetoga Krista. Put mira jest put ljubavi na kojemu se osoba ne boji umrijeti s raspetim Kristom i uskrsnuti na novi život.

Ako se nadamo miru, tada moramo čeznuti za ljubavlju. Čeznimo za ljubavlju koja je Bog i koja je usmjerena na Boga. Franjevački put molitve je put obraćenja, razoružanja srca. To je put koji ozbiljno shvaća ljudsku ranjivost i krhkost svega stvorenoga. U krhkosti života stanuje Bog u poniznoj ljubavi. To je put koji konačno naviješta: Brate i sestro, mi smo jedno, jer na ovom putu mi spoznajemo Božju dobrotu kao mrežu koja povezuje cjelokupno čovječanstvo i sve stvoreno. Shvatimo da smo krhki, nesavršeni, dominantni i okrutni. Moramo putovati putem žarke ljubavi raspetog Krista. Onaj koji silazi u dubinu Kristove tajne dotiče vrhunac transcendentne ljubavi, ljubavi koja nije samo usmjerena na sebe, nego se otvara drugima. Pozvani smo u ono euharistijsko prihvaćanje opraštanja i pomirenja u razlomljenom svijetu. Ovo je put molitve koja vodi miru. To je put franjevačkog evanđeoskog života. To je put kršćanskog života.

Onaj koji želi mir mora biti na duhovnom putovanju k Bogu. Mir se ne može postići silom i nasiljem. To nije roba pogodbe ili cjenkanja niti je apstraktan ideal, privlačan samo idealistima i sanjarima. Mir je punina ljubavi. Mir je Božja ljubav objavljena nama ljudima u ispruženim Kristovim rukama na križu kojima nas poziva u svoj zagrljaj mira.

Pozvani smo prebivati u Božjoj ljubavi. Siromaštvo, molitva i srce okrenuto Bogu utiru put miru, jer samo onaj koji je siromašan i ponizan može imati udjela u poniznoj Božjoj ljubavi koja je mir. Franjevački put mira prolazi kroz uska vrata križa. Jesmo li spremni krenuti tim putem?

 

 

Priredila: s. Kata Karadža

 

(Prema tekstu Ilie Delio, Franciscan prayer, St. Anthony Messenger Press, 165-180)



[1] John Dear, The God of Peace: Toward a Theology of Nonviolence, Maryknoll, NY: Orbis, 1994, 167.

 

[2] T. Vining, A Theology of Creation Based on the Life of Francis of Assisi, The Cord 40 (1990), 105.

 

[3] Volf M., Exclusion and Embrace, 128.

 

[4]  Merton, New Seeds of Contemplation, 75.