Franjo – učenik u Kristovoj školi (s. Kata Karadža)


Franjo je svoj život posvetio razmatranju Božje riječi. Za njega je to bila najbolja knjiga, iz koje je mogao iščitati smisao za vlastiti život. Živio je evanđelje i druge poticao da to isto čine. Tu je važnost posebno naglašavao svojoj braći. Poticao ih je, bilo pismeno bilo usmeno, na život po evanđelju. Potvrđeno pravilo je od presudne važnosti za Manju braću jer sadrži način života (forma vitae) i propise kako trebaju živjeti. Pravilo sadrži životno iskustvo Sveca i njegovu viziju za čovjeka koji se želi predati Bogu. Ističem neke od tih vrijednosti:

Manji brat: čovjek oblikovan opsluživanjem evanđelja po Kristovu primjeru

Život manjeg brata određuju dvije smjernice, a obje su kristološkog karaktera: opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista (PPr I, 1), te siromaštvo, poniznost i sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista, što smo čvrsto obećali (PPr XII, 4). Ove dvije smjernice odnose se na Isusa Krista, na njegovo evanđelje, tj. na njegovo siromaštvo i poniznost. One manjem bratu daju orijentaciju k Isusu Kristu. Franjo je sav usmjeren prema Kristu i njegova želja je nastojanje kako što bolje slijediti njegove stope.

 Na početku i na kraju Potvrđenoga pravila Franjo braći priziva u pamet opsluživanje svetog evanđelja Gospodina našega Isusa Krista, i to im daje za program života. Oko toga se vrti sav Franjin život, misli i djela. Franjina želja je usmjerenost na Krista, njegova perspektiva je kristološka, biti kao Krist. Ta sličnost kod sveca je posebno vidljiva u primanju svetih rana na brdu La Verni 1224, gdje Franjo suobličenjem postaje savršena slika Isusa Krista, drugi Krist. Taj događaj primanja Kristovih rana, dvije godine prije smrti, zaokružuje Svečev duhovni put i ostavlja dubok trag u čitavom Franjevačkom redu i Crkvi.

 

Manji brat: čovjek u Kristovoj školi, siromašan, ponizan, manji i sluga

Po Franjinu programu života vrednote koje trebaju karakterizirati život manjeg brata su siromaštvo, poniznost, služenje i malenost. Franjo preokreće vrijednosti društva u evanđeoske vrijednosti. Sve što je svijetu zamamljivo i privlačno Franji postaje sporedno. On samo gleda kako se što više svidjeti Gospodinu. Ima pred očima Isusa Krista, koji je Gospodin i Sin Boga živoga. Franjo slijedi Kristovu poniznost i siromaštvo, koje je izabrao iz ljubavi prema čovjeku, i to isto predlaže čovjeku koji ga slijedi. Riječ je o najvišoj poniznosti i poniznoj uzvišenosti Sina Božjega kojeg Svetac časti, hvali i slavi. Franjo je otvorenošću svoga srca posebno razmatrao utjelovljenje i muku Isusovu, tj. njegovu poniznost dolaska na svijet u obliku malog i nejakog djeteta te njegovu muku, smrt i uskrsnuće, što poziva Franju na suosjećajnost sve do suobličenja. Franjo posebno poziva na slavljenje euharistije, i to stavlja pred sebe kao model vlastitog života. Svaki dan iz euharistije crpe snagu za svoje djelovanje i djelovanje bratstva. Zato postaje siromašni, ponizni, manji Isusov učenik koji radosno služi cijelim bićem.

 

Manji brat: čovjek siromašan, potpuno usmjeren prema Bogu i kraljevstvu nebeskom

Franjo je bio hodočasnik Apsolutnog i Svevišnjeg, potpuno usmjeren k Bogu i njegovu kraljevstvu. To isto vrijedi i za manjeg brata koji slijedi Krista poniznog i siromašnog. Manji brat je siromašan čovjek u smislu da nije navezan na ovozemaljske stvari, nego na nebeske. S druge strane manji brat je bogat krepostima i vrijednostima te ispunjen milošću Božjom, koja surađuje s onima koji su otvorena i poučljiva srca za primiti Božju riječ i njezino sveto djelovanje. Manji brat je već na ovom svijetu svjedok ostvarenja blaženstava koja će Bog ostvariti u svom kraljevstvu, jer je gladnoga nahranio, gologa odjenuo, žednoga napojio, bolesna pohodio... Životni hod manjeg brata sadržan je u Franjinim riječima u kojima braću podsjeća na poniznog slugu Božjega: jer koliko čovjek vrijedi pred Bogom, toliko vrijedi, i ne više (Opomene, XIX, 2).

 

Manji brat: čovjek pozvan živjeti zajedništvo          

Potvrđeno pravilo započinje riječima: Pravilo i život Manje braće jest ovo: „opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.“ Ovim riječima Franjo označava bratstvo i zajedništvo za svoju braću. Njegov životopisac Toma Čelanski kaže: “On je prvotno osnovao Red manje braće i on mu je tom prigodom dao to ime. Pošto je naime u Pravilu zapisano: ‘I neka budu manji’, da bi to opširnije rekao, isti čas je kazao: ‘Hoću da se ovo bratstvo zove Red manje braće’. I doista su bili manji, bivajući svima podložni, uvijek su tražili neugledna mjesta i obavljali takve poslove te se činilo kao da im se nanosi velika nepravda, da bi se tako mogli učvrstiti na pouzdanu temelju istinske poniznosti i da bi se među njima prikladnim rasporedom podigla duhovna zgrada kreposti” (1Čel 38).

Tekst ističe temeljne vrijednosti njegova bratstva i malenosti. Franjo se od trenutka svoga bezuvjetnog predanja Bogu naziva brat Franjo i sva ljudska bića, čak i sva stvorenja, naziva braćom i sestrama. Ovu zamisao sveopćeg bratstva prima od Isusa Krista, Gospodina i Učitelja svih, i od Oca jedinog koji je na nebesima. Braću koju mu je Gospodin dao poučava u vjeri, i zajednički grade evanđeosko bratstvo jednakih. Oni koji su preuzeli službu ministra moraju se ostvarivati u zajedništvu u svakodnevnom služenju braći i bližnjima. Franjevačka zajednica mora se ostvariti u bratstvu. Ako u njoj nema bratstva i zajedništva, onda gubi prvotnu Franjinu zamisao i od nje se udaljava.

 

Manji brat: čovjek pozvan u svijetu svjedočiti evanđeoske vrijednosti

Franjo od početka svoga obraćenja govori da njegov hod vjere nije samo za njega nego i za druge. Od dana kada su mu braća darovana započinje njegov hod svjedočenja i evanđeosko naviještanje ulicama Italije, ali i šire. On osjeća da mora ići svijetom i pronositi Kristovu radosnu vijest novog i radosnog čovječanstva. To izričito govori u nekoliko značajnih poglavlja svojih spisa, posebno u Nepotvrđenom pravilu, a onda i u Potvrđenom, čija je vizija brata franjevca biti otvoren svijetu i ljudima i dijeliti suživot kroz sudjelovanje u njihovim problemima, u radostima i žalostima.

Znakovito je kako u XIV. poglavlju Nepotvrđenog pravila Franjo daje upute braći koja putuju: “Kad braća idu po svijetu, neka ništa ne nose na put (usp. Lk 9, 3), ni kese, ni torbe (usp. Lk 10, 4), ni kruha, ni novca (usp. Lk 9, 3), ni štapa (usp. Mt 10, 10). I u koju god kuću uđu, neka najprije reknu: Mir kući ovoj (usp. Lk 10, 5). I neka u onoj kući ostanu, jednu i piju što se kod njih nađe (usp. Lk 10, 7). Neka se ne opiru zlomu (usp. Mt 5, 39), nego ako ih tko udari po obrazu, neka mu pruže i drugi (usp. Mt 5, 39; Lk 6, 29). I tko im otima gornju haljinu, neka ne uskrate ni donje (usp. Lk 6, 29). Neka dadnu svakome tko od njih ište; i ako tko otima njihovo, neka ne traže natrag (usp. Lk 6, 30).

Franjo potiče braću da idu po svijetu, ali im govori kako se trebaju ponašati u svijetu. Važno je zamijetiti kako tekst dokumenta govori o njihovu uključivanju u svijet: u siromaštvu, poniznosti, stavu mira neka dadnu svakome tko od njih ište, i ako tko otima njihovo, neka ne traže natrag. I ne smiju biti žalosni, nego se pokazati radosni u Gospodinu. Riječ je o konkretnom svjedočenju gdje se treba isticati duh manjeg brata.

U oba pravila nalaze se poticaji da u svijetu u kojem ima zla braća trebaju pronositi bratstvo, otvorenost prema bližnjemu, odanost, malenost, poniznost, ljubaznost, pravednost, iskrenu radost i raspoloživost oprosta i pomirenja, što je posebnost franjevaštva.

 

Manji brat: čovjek koji blista proročkim svjedočanstvom života vječnoga

Manji brat svojim životom treba svjedočiti proročku dimenziju kraljevstva nebeskoga. On je glasnik mira u ovome svijetu koji pronosi dobro i širi ga svima oko sebe. Braća, bez razlike, trebaju prema svima biti raspoloživa i otvorena, ali bez vlasništva, jer bi ih to vezalo za određeno mjesto i ometalo u njihovu poslanju. Oni su braća na putu praznih ruku, ali bogata duha. Njihov put je put nasljedovanja Isusa Krista.

Upravo VI. poglavlje Potvrđenog pravila govori o tome i predstavlja izazov današnjici: “Neka braća sebi ništa ne prisvajaju: ni kuću, ni mjesto, ni kakvu stvar. I kao pridošlice i putnici na ovome svijetu, služeći Gospodinu u siromaštvu i poniznosti, neka s pouzdanjem idu prositi; i ne treba da se stide, jer Gospodin radi nas posta siromašan (usp. 2 Kor 8, 9) na ovome svijetu. To je ono uzvišeno krajnje siromaštvo (usp. 2 Kor 8, 2) koje je vas, braću moju ljubljenu, učinilo baštinicima i kraljevima kraljevstva (usp. Jak 2, 5) nebeskoga, učinilo siromašnima u stvarima, uzvisilo u krepostima. To neka bude vaš dio koji vodi u zemlju živih (usp. Ps 142, 6). Uza nj posvema prianjajući, predraga braćo, poradi imena Gospodina našega Isusa Krista dovijeka ništa drugo pod nebom nemojte željeti imati. I gdje god braća boravila ili se susrela, neka se jedni prema drugima pokazuju domaćima. I neka s povjerenjem jedan drugome očituje svoju potrebu; jer ako majka hrani i ljubi sina svoga (usp. 1 Sol 2, 7) tjelesnoga, koliko više mora netko ljubiti i hraniti brata svoga duhovnoga? Pa ako tko od njih oboli, druga mu braća moraju služiti onako kako bi željela da se njima služi (usp. Mt 7, 12).

I stoga manji brat je čovjek uključen u stvaranje dobrog i lijepog na ovome svijetu iz kojega proistječe hvala i slava, blagoslov i djelovanje milosti Božje. Iz takvog stava Franjo kliče Bogu i zahvaljuje mu za sve što je stvorio krasno i lijepo. Najveće divljenje i zahvalu Gospodinu izražava Pjesmom stvorova.

 Zbog svega ovoga Franjini sljedbenici onoga vremena imali su veliku odgovornost. Ona danas nije ništa manja, i mi smo pozvani živjeti i pronositi svijetom evanđeoske kreposti. Možda smo se mnogi udaljili od onoga što je bila Franjina prvotna zamisao, ali pred nama je put koji na koji nam on stalno ukazuje: nasljedovanje Krista preko brata čovjeka. Pred nama je put da, poput Franje, prepoznamo gubavca današnjice i da nas taj susret potpuno promijeni. Čovjek traga za Bogom, jedinim koji može ispuniti sve ljudske čežnje. Franjo nam je dobar model kako pronaći Gospodina, njemu se potpuno predati, u njemu se smiriti i naći svoj pokoj. Sv. Augustin nas podsjeća da je nemirno srce naše dok ne počine u Gospodinu.

Franjo je bio vjerni učenik Kristove škole, a na isto poziva svoju braću, cjelokupnu franjevačku obitelj i sve ljude koji žele pronositi mir i dobro u ovom svijetu.

 

S. Kata Karadža