Radost u molitvi (Fra Felice Accroca)

Franjo je radostan zbog svega stvorenog i stoga pjeva. Ali Franjino pjevanje po svojoj biti je molitva. Njegova kozmička radost koja zagrljajem obuhvaća svemir, izlijeva se iz rijeke ekstaze kontemplacije.
On je prvenstveno i iznad svega sretan kad moli. Evo zbog čega je "postavši - kako kaže Toma Ćelanski - ne toliko moliteljem, koliko čovjekom pretvorenim u molitvu", sav preobražen u živu molitvu, uvijek iznutra sretan. "Tako je njegova duša od gorljivosti kipjela i bila izoštrena, posvema se rastopila i već je boravila u najvišim krajevima kraljevstva nebeskoga" (2Cel 95; FI 682).

Franjo uronjen u molitvu, zanesen usred stvorenog ili ponesen krilima ljubavi pred Raspetim, to je najobičnija i najistinskija slika. Traži usamljena i zaklonjena mjesta, osobito voli gajeve i šume i tu je "razgovarao sa svojim Gospodinom, tu je odgovarao pred Sucem, tu se usrdno molio Ocu, tu je razgovarao s prijateljem" (sv. Bonaventura, LM, X, 4; FI 1180). "Bio je preobražen u takvo obličje, obasjan nebeskim sjajem (sv. Bonav., LM IV, 4; FI 1070), već je bio okružen anđelima i postao građaninom nebeskih prebivališta" (LM X, 1; FI 1176).

Kolike je noći proveo u molitvi obuzet slatkom milinom, potresnim uzbuđenjem, u blagdanskom kliktanju! Koliko ekstaza zbog njegove Ljubavi koju je do ludosti ljubio! "Kad bi ime tvoje, sveti Gospodine, spomenuo, toliko bi se raznježio da to premašuje ljudski razum, sav bi se predao zanosu i klicanju i bio ispunjen najčišćom ugodnošću, izgledao je kao nov čovjek i s onoga svijeta  (1Cel 81; FI 462). Ulivena ugodnost i naslada, koju Bog vrlo rijetkima rijetko daje, a on je znao da mu se šalje odozgor, silila ga je da sam u sebi bude posve nemoćan. Ispunjen tolikom ugodnošću na svaki je način želio posvema prijeći onamo, gdje je već, uznesen izvan sebe, jednim dijelom boravio (1Cel 92; FI 481). Stoga je ostao postojan i veseo, u srcu je i sebi i Bogu pjevao radosne pjesme... " (1Cel 93; FI 483). To je radost što je s Bogom, što uz Boga jest/ostaje, što znade da je Bog prisutan, što ga prisutnim osjeća, što uživa u njegovu prisustvu!

"Mnogo se bavio Isusom. Isusa je nosio u srcu, Isusa na usnama, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svim ostalim dijelovima tijela uvijek nosio. O koliko puta... se dogodilo da je idući putem razmatrao i pjevao o Isusu te bi zaboravio na smjer puta i sva bi počela pozivao da s njim hvale Isusa. A jer je uvijek po izvanrednoj ljubavi u svom srcu nosio i čuvao Isusa Krista i to Raspetoga, zato bijaše više nego li ostali njegovim znakom čudesno obilježen" (1Cel 115; FI 522).

Iskustvo svetih rana znak je ekstaze ljubavi i sreće. Uspinje se na La Vernu. Na sredini padine brda zaustavlja se podno jednog visokog stabla. Najednom ga pozdravlja svetkovina ptica. U tome čita radost Boga koji ga očekuje tamo gore. A tamo gore uznesen u nepristupačne, tajanstvene visine, moli za duboku bol ljubavi i križa. Želi i on osjetiti, koliko je to čovjeku moguće, ono što je njegov Gospodin pretrpio, proživjeti njegovu patnju, tmine samrtne borbe do mučeništva njegove neshvaćene i uvrijeđene ljubavi. Izgara da ljubi njegovom ljubavlju i da bude ranjen njegovom boli. I provodi svijetle i slatke dane razgovarajući sa svojim Isusom. A duša se rasplinjuje od radosti u tom klanjateljskom zajedništvu s Ljubljenim. Provodi noći u žeđi želje, u zaboravu svega, jedino u blaženstvu prijateljevanja s Njime. A u nutarnjoj šutnji svake sposobnosti gubi se u velikom požaru Božjeg srca. To je duboki užitak ljubavi duše koja je u Božjem posjedu; razdragane otajstvom križa i svjetlosti, života i ljubavi.

Dok nije došao 17. rujna 1224. Tada ustreptalo očekivanje postaje još veće, još žarče. Zatim se dogodi vrtlog u kojem su zahvaćene, zakočene sve sile duše. Slijedi mlaz svjetlosti, nezaustavljivi prodor, kao neko uranjanje i rušenje u dubine. Survavanje u ponor. Da bi se našlo u Bogu. Franjo ima neizreciv utisak osjećanja da ga njegov Gospodin ljubi! Ruke noge, prsa su mu poput ruku, nogu, razderanih prsiju Krista, i izranjeni su, probodeni, raspeti. I najednom je preoblikovan/preobražen u Raspetoga. On mu je ostavio neizbrisiv pečat. A duša je konačno zadovoljena, smirena, blažena! "Ljubav je preobrazila ljubitelja u Ljubljenoga" - "Strovaljen je u neistraživi ponor neizmjerne sreće" (Rujsbroech).

Pošto je od Krista doživio mučeništvo, izranja opijen. Pijan od sreće uzvikuje tepanja koja pokušavaju izrazitii Neizrazivoga i izreći Neizrecivoga:

Ti si svet Gospodin, Bog jedini,

koji čudesa stvaraš.

Ti si jak,

Ti si velik,

Ti si svevišnji,

Ti si svemomogući kralj...

Ti si ljubav, sveta ljubav,

Ti si mudrost,

Ti si poniznost,

Ti si strpljivost,

Ti si ljepota,

Ti si blagost,

Ti si sigurnost,

Ti si mi spokojstvo,

Ti si radost i veselje... (Pohvale Bogu; FI 261).

Sve je to prodor zanosnih usklika; sve je to radost sabirana kroz četrdeset dana i četrdeset noći neprestane/duboke kontemplacije koja se sada prelijeva preko korita poput široke rijeke; to je serafski žar koji izriče osjećaje srca; mistički/lirski zanos onoga koji je živio u najdubljim dubinama svog bića čisto iskustvo Boga, a sada doživljava vrtoglavicu misterija. Boga! a to znači koliko tamo može biti najljepšeg i najplemenitijeg i najboljeg i najljupkijeg i najuzvišenijeg i najugodnijeg za čovjeka. Koliko tamo može biti najpoželjnijeg, najtraženijeg, najprivlačivijeg: snage i milosti, miline i nježnosti, smirenja i počinka, klicanja i razdraganosti, bogatstva i sigurnosti, čari i naslade, lijeka i utjehe...

Ne preostaje nego pjesnički zanos pohvale: Deus meus et omnia (Bog moj i sve moje!). Ili možda još bolje: Bog moj i sve što postoji! Jer ovdje je Bog zaista Sve! Izvor i ocean. Dobro, svako dobro, najveće dobro, sve dobro - koje ispunja blaženošću i ispunja srećom. On je Sve, jer je Bog!

Franjo vječni vitez uzvisuje svog Gospodara, glasnik velikoga Kralja pjeva Svevišnjem. To je slap svjetlosti i klicanja koji likuje i ruši se. Uzdiže se iz božanskog, crpi snagu iz vječnog. To je Franjina radost u molitvi.

 Fra Felice Accroca