Sveta Klara - zagledana u Kristovo lice (s. Kata Karadža)

    Jedan student izjavio je: …nikad nisam mislio da mogu težiti kontemplaciji. Mislio sam da je kontemplacija za posebne ljude, ne za obične kao što sam ja. Njegova mu je profesorica odgovorila: …nijedan čovjek nije previše običan za kontempliranje, motrenje, promatranje Boga. Bitno je živjeti kršćanski život. Ovakvo shvaćanje bilo je potpuno novo otkriće za ovoga studenta kao i za mnoge druge: svatko je pozvan promatrati, kontemplirati. Ići franjevačkim putem znači slijediti put kontemplativne molitve. Rast u molitvi koji vodi kontemplaciji počinje promatranjem raspetoga Krista i širi se do prožimanja spoznaje da moje srce ima mjesta u Kristovu srcu. Kontemplativni život dovodi do preobrazbe, do ljubavi. Takva ljubav ne samo da omogućuje drugima da jasnije i dublje vide, tj. proniknu u dubinu Zaručnika, u srce Kristovo, nego i da osjećaju i kušaju skrovitu slatkoću koju je sâm Bog od početka pridržao svojim ljubiteljima  (usp. 3PJ 14).

 

Franjino i Klarino kontemplativno motrenje

    U Prvoj opomeni Franjo opisuje kontemplaciju kao gledanje Boga u Kristu očima Duha. On opisuje kontemplaciju kao pronicavost Božje poniznosti. Otac koji prebiva u neugasivoj svjetlosti ponizno je prisutan u Sinu po ljubavi Duha. To je značenje Utjelovljenja koje susrećemo u euharistiji: “Evo, svaki se dan ponizuje kao kad je s kraljevskih prijestolja sišao u Djevičinu utrobu; svaki dan on sam dolazi k nama u poniznu obličju” (OP I, 16-17). Za Franju i Klaru kontemplacija je gledanje u dubinu stvari.

    Klarino kontemplativno motrenje počinje u ogledalu raspetoga Krista. To je molitveni način na koji ona savjetuje Janju da se oglēda svaki dan u tom ogledalu. Klara zagovara svakodnevnu molitvu pred križem - nešto što svaki čovjek može učiniti. Prihvatiti Boga u Raspetom znači prihvatiti Boga u vlastitom životu. Prihvatiti Boga znači prihvatiti sebe, tko sam i što želim. Klara povezuje odnos između kontemplacije i vlastitog identiteta. Što više kontempliramo tajnu Krista promatrajući Raspetoga, to više otkrivamo vlastiti identitet. Možemo reći da je križ najočitiji odraz nas samih. Kada promatramo ogledalo križa, ne vidimo samo tko je Bog, samopredajna ljubav, nego nas promatranje Boga ponizne ljubavi vodi da razmišljamo o vlastitom životu. Tako promatranje znači samoreflektiranje, suobličenje. Raspeti Krist je slika u kojoj smo stvoreni i u kojoj je temelj našeg identiteta. Ako naše promatranje postane stil života, doći će do novog stupnja samospoznjanja, do novog shvaćanja samih sebe. Takvo shvaćanje postat će kreativno jer preoblikuje onoga koji promatra ogledalo križa u refleksiju svoje slike. To jest, što više kontempliramo Krista promatrajući ga na križu to mu više postajemo slični. Ova se slika Boga objavljuje u onome koji promatra ogledalo Raspetoga te se odražava kao novo rođenje Krista u vjerniku. Smjestiti se u ogledalo križa znači izložiti se radosti i žalosti Zaručnika prezrenog, izudaranog, i bičevanog (2PJ 20). Klara poziva Janju da kontemplacijom svu sebe preobrazi u sliku njegova božanstva (3PJ 12-13).

    Klara je imala posebnu pronicavost prema slici Božjoj. U Četvrtom pismu Janji Klara povezuje odnos između kontemplacje i čovjekova lica: “On je sjaj vječne slave, odsjev vječne svjetlosti i zrcalo bez ljage. Stoga, svednevnice motri to zrcalo, ti kraljice, zaručnice Isusa Krista, i u njem se sveudilj ogledaj, da se sva, iznutra i izvana, uresiš haljinama zlatom izvezenima, od veza šarena, cvijećem i odjećom svakovrsnih vrlina, kako dolikuje, o predraga kćeri i zaručnice višnjega Kralja. U tom zrcalu sjaji blaženo siromaštvo, sveta poniznost i neizreciva ljubav, kako ćeš s Božjom milošću moći to promatrati u cijelom zrcalu” (4PJ 14-16). Dakle Klara opisuje kontemplaciju kao obraćenje putem nasljedovanja Krista. Klara je uvjerena da samo takva preobrazba može zauzeti mjesto u ogledalu križa. Ona govori o čovjekovu licu kao znaku preobrazbe jer lice otkriva čovjeka na poseban način i odražava osobni identitet. Lice simbolizira čovjeka, osobu, ono odrazuje osobu, pokazuje tko je zapravo ona i skriva njezinu unutarnju dubinu. Razmatranje lica na križu utječe na oblikovanje života. Lice je Bogojavljenje.

Ako je kontemplacija razmatranje lica u ogledalu križa, onda je ona put samopostignuća slike Božje. Razmatrati lice na križu znači pitati se tko sam i što sam, što me dijeli, što me razlikuje? Prema Klari, ne možemo odgovoriti na temeljna pitanja bez promatranja ove sliku u ogledalu križa. Biće nije materija odvojena od Boga, nego je stvoreno u odnosu s Bogom. 
    Spoznati tko smo znači otkriti blago u svakome od nas, sliku Boga na koju smo stvoreni i s kojom smo neprestano u odnosu s njime.
Identitet je oblikovanje pojedinca kao slike Božje, to je prepoznavanje da se sav kao pojedinac nalazim u Bogu. Dakle ako želim uživati puninu svoje čovječnosti, moram pronaći Boga u sebi. Klarinim riječima, to je nalaženje neusporedivog blaga skrivenog u njivi svijeta i ljudskih srdaca (3PJ 7). Molitva koja vodi kontemplaciji raspetog Zaručnika dovodi nas do spoznanja tko smo u ogledalu Raspetog, koje se odražava u onome što postajemo lice (slika Božja). Što više dolazimo do spoznaje tko smo pozvani biti u odnosu s Bogom, to se Bog više pokazuje jedinstvenim u stvaranju. Biće koje se sjedinjuje s Bogom u ljubavi jest pojedinac koji je slika Božja. Utjelovljenje Boga u životu po kontemplaciji je temelj preobrazbe, preobrazba je obnova Krista u svijetu.

    Dakle križ je središte u Klarinoj duhovnosti, koja nije duhovnost grijeha i krivnje, nego duhovnost slobode i preobrazbe. Križ je zrcalo istine pred koje dolazimo vidjeti sebe, ogledati se, te se prihvatiti i ljubiti u vlastitim slabostima. S Klarina gledišta prihvaćanje tko smo sa svim svojim snagama i slabostima je oslobađajuće. Prebivati u ogledalu raspetoga Krista vodi do unutarnje slobode, slobode koja je rođena s radošću Duha (usp. 4PJ 4) i sjedinjenjem sa Zaručnikom (usp. 4PJ 10). Kada Klara govori Janji: razmatraj njegovo lice svaki dan, ona je potiče na preoblikovanje u sjedinjenju s onim koga ljubi. Za Klaru je preoblikovanje nasljedovanje sve dok Krist ne oživi u našim životima. Kada težimo raspetom Zaručniku cijelim svojim srcem, tada možemo ugostiti Božji Duh u našim srcima, dopuštajući mu da nas preoblikuje u ljubav. Dakle neprestano gledanje, promatranje i kontemplativno motrenje raspetog Zaručnika vodi do nasljedovanja (usp. 2Pj 20).

    Klarino shvaćanje kontemplacije upotpunjuje Franjino. On kontemplaciju opisuje kao promatranje duhovnim očima (OP I,20). Po njemu, mora se imati Duha Gospodnjega. Ovo je i Klarina ideja. Onaj koji se pridruži Kristu ima Kristov duh i nasljeduje Krista, i to se odražava na licu. Duh je taj koji suobličuje Kristu i omogućuje pojedincu da vidi u dubinu. Dar Duha je plod siromaštva po kojem osoba može prihvatiti Božju ljubav u prihvaćanju raspetoga Krista. Nasljedovanje Krista ne može se smjestiti daleko od kontemplacije jer kontemplacija uključuje cjelovitu osobu ili prihvaćanje sebe u odnosu s Bogom. Što osoba više dolazi u dublju istinu same sebe u odnosu s Bogom, to je više ispunjena Duhom Božjim. Duh je taj koji dopušta da netko vidi, gleda srcem i kontemplira druge dubokim promatranjem. U tom svjetlu Klara piše: “Stoga je samo ogledalo, stavljeno na drvo križa, opominjalo prolaznike što treba promatrati govoreći: ‘O svi vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite postoji li bol kao bol moja!’” (Tuž 1,12; 4PJ 25). Teško je razumjeti patnju druge osobe ako nismo označeni vlastitim iskustvima patnje. Ne možemo jasno vidjeti istinu drugih ako nismo vidjeli istinu u samima sebi. Siromaštvo u duhu naše živote može dovesti do poniznog mjesta samoprihvaćanja, gdje vidimo sami sebe onakvima kakvi smo uistinu. Kada su duhovne oči srca otvorene za poznavanje samog sebe, tada one mogu vidjeti u dubinu drugih, naših bližnjih, sestre i brata. Gledati u dubinu drugih znači gledati druge onakvima kakvi su oni uistinu, slika Božja. Ako vidimo Božje svjetlo u drugima radije nego njihove mane i nedostatke, tada ćemo ih moći ljubiti još više. Ne možemo ljubiti druge jednostavno da zadovoljimo svoje vlastite potrebe, nego ih trebamo ljubiti zbog njih samih i dijeliti s njima patnje. Klara govori Janji: Dakle, ovim se, o kraljice Kralja nebeskoga, neprestano sve više raspaljuj žarom ljubavi! (4PJ 27). Ona naglašava da kontemplacija nije uvodni korak preoblikovanja/nasljedovanja, nego radije nastojanje i trud oko preoblikovanja u Kristu kako bismo kontemplirali istinu, dubinu Kristovu. Ne možemo vidjeti istinu Božje dobrote u drugima ako ne vidimo Božju dobrotu unutar samih sebe. Ako to uspijemo, onda smo na putu preoblikovanja. Odnos između kontemplacije i preoblikovanja uključuje prihvaćanje siromaštva našega ljudskoga stanja. Kako se nastavljamo preobličivati u Kristu, tako se kontemplacija produbljuje, dolazimo do istine vlastitog identiteta.

    Dok Klara povezuje kontemplaciju s poznavanjem samoga sebe i identitetom, Bonaventura opisuje kontemplaciju kao sjedinjenje spoznaje i ljubavi, tj. postignuće, nadarenost, sposobnost mudrosti. Prema Bonaventuri, kontemplacija je sastavni dio puta k Bogu. Čovječanstvo je imalo mogućnost kontemplirati tu ljepotu prije pada grijeha. Na početku je čovječanstvo stajalo uspravno u vrtu raja i bilo je sposobno kontemplirati svjetlost božanske mudrosti odražene u ogledalu stvaranja. Bonaventura tvrdi da je Adam bio kadar kontemplirati Boga bez zapreke u ogledalu stvaranja jer ogledalo nije bilo još zamagljeno utjecajem grijeha.
    
U svemu stvorenom stvorenja su mogla razaznati odraz Stvoritelja. Čovječanstvo koje je stvoreno na sliku Božju bilo je upravljeno k Bogu preko dara milosti. S Bonaventurina gledišta, biće je u prirodi moglo kontemplirati Boga jer smo mi prirodno upravljeni, upućeni k Bogu. Dakle zbog grijeha se čovječanstvo uhvatilo u stupicu tame i neznanja te izgubilo put kontempliranja Boga. Bonaventura piše: “Prema prvotnome stanju naravi, čovjek je bio stvoren sposobnim za mir kontemplacije; zato ga je Bog stavio u vrt užitaka. No kad se čovjek odvratio od prave svjetlosti k promjenjivome dobru, on je vlastitom krivnjom zgrbljen prema zemlji, te isto tako sav njegov rod po istočnome grijehu koji je dvostruko zarazio ljudsku narav: duh neznanjem, a tijelo požudom. Tako oslijepljen i zgrbljen sjedi on u tminama i ne vidi nebesku svjetlost ako mu ne pritekne u pomoć milost s pravednošću protiv požude, a znanje s mudrošću protiv neznanja. Sve to biva po Isusu Kristu, koja nam od Boga posta i mudrost i pravednost i posvećenje i otkupljenje.
    Molitva je bitna za ponovno uspostavljanje, nadoknadu našega cijelog čovječanstva jer molitva traži milost koja će dovesti dušu do mjesta gdje će se potpuno orijentirati prema Bogu. Bonaventura piše: “Kako pak do mudrosti nitko ne dolazi drukčije doli po milosti, pravednosti i znanju, tako se i do kontemplacije dolazi samo po dubokom razmatranju, po svetom ophođenju s drugima i po smjernoj molitvi.”

 

Bonaventurino shvaćanje kontemplacije

     U svom djelu Put duha k Bogu Bonaventura razrađuje putovanje prema kontemplaciji kroz jedinstvenu sintezu mistične teologije i primjera Franje Asiškoga. On počinje s redoslijedom stvaranja i njegovom ljepotom jer stvaranje nam govori o Bogu. Promatranje stvaranja izaziva u nama unutarnje traženje Boga koje nas vodi do poznavanja samih sebe i spoznaje Boga. Kako smo duboko uronjeni u tajnu Boga u Kristu i njegovu sliku u kojoj smo stvoreni, tako smo vođeni u dubinu Trojstva. Mudrost je dar Duha. To je plod sjedinjenja koji vodi do pravog odnosa s Bogom i stvorenjem. Onaj koji je došao do dubokog odnosa s Bogom, u kojem prevladava Božja milost, dolazi do mudrosti jer takvo srce nije više usmjereno na sebe, nego na Boga. Iako se Bonaventurin nauk kontemplacije može činiti spekulativnim, on je zaista iskustven. Jer Krist je mudrost Božja. On opisuje da oblik sjedinjenja koji vodi kontemplaciji jest sjedinjenje s raspetim Kristom. Njegova teologija je pavlovska: križ je knjiga u kojoj je cjelokupna Kristova mudrost napisana. Bonaventurino shvaćanje kontemplacije upotpunjuje Klarino učenje. Za Bonaventuru i Klaru kontemplacija je plod sjedinjenja s raspetim Kristom. Bonaventura opisuje Franjin susret s Raspetim na La Verni kao susret s ljepotom božanske mudrosti. Izvanjski lik raspetog serafa koji je Franjo vidio pojavljuje se unakažen i izgrđen, ali unutarnji lik bio je obasjan (usp. LM XIII.10). Kristove rane koje je Franjo primio bile su dokaz da je kršćanska mudrost bila utisnuta u (Franjino) tijelo prstom živoga Boga (usp. LM XIII.10,5). To našoj vjeri daje čvrstoću i pruža vjerodostojno svjedočanstvo.

    Prema Bonaventuri, Franjo dostiže vrhunac kontemplacije preko siromaštva i poniznosti. On je u sjedinjenju s Bogom obnovljen kao voljeno biće. Postao je osoba mudrosti. Ovo Kristovo nasljedovanje dovelo je Franju do vrhunca kontemplacije i zahvaljivanja. U svome govoru Bonaventura tvrdi da je ljubav vodila Franju do vrhunca kontemplacije. Posebno je sućutna ljubav krčila put Franji prema liku Krista. Ljubav izvire iz njegova neprestanog promatranja  raspetog Krista.

Za Bonaventuru je goruća ljubav kvaliteta srca. I što jače ljubav gori u ljudskom srcu, to su snažnija i kreposnija njegova djela. Kao što se željezo zagrijava do određene temperature kako bi se u njega utisnula zabilješka ili znak, tako srce može primiti utisak raspetoga Gospodina ili njegov križ. Ovo je ono što se dogodilo sa svetim Franjom.

Duh sućutne ljubavi rastao je u Franji kroz život neprestane molitve i promatranje vlastite bezvrijednosti pred sućutnom i milosrdnom Božjom ljubavlju. Bonaventura piše: “… on je uvijek molio, i toliko je plakao da je izgubio vid.” A Čelanski: “Nešto kasnije se ljubav srca očitovala po ranama tijela... i na sav glas je oplakivao Kristovu muku kao da mu je bila neprestano pred očima” (2 Čel 6.11).

    Kontemplacija je plod sjedinjenja u ljubavi. To je slika zaljubljenika koji promatra ljubljenoga. Franjini životopisci govore nam o njemu nakon što je susreo Boga sućutne ljubavi u vidljivom liku raspetoga Krista. Franjina vizija počinje se mijenjati. Duh preoblikuje predodžbu srca i vidi nevidljivu Božju prisutnost skrivenu u dubini stvarnosti. Kada je Franjo uzišao na brdo ljubavi u sjedinjenju s Kristom, počeo je gledati svijet oko sebe drugačije - gubavac postaje njegov brat, siromašni i bolesni bili su vidljivi izrazi preobilne Božje ljubavi. Kako je Franjo kontemplirao Božju dobrotu u krhkom čovječanstvu, tako je ono što  mu je u početku bilo gorko postalo slatko.

    Ljubav je opkolila Franju stvorenim stvarima i otvorila mu oči istine Božje u svemu stvorenom. On dolazi do spoznaje da je Božje utjelovljenje posvetilo cjelokupno stvaranje. Ne samo da se u Isusu nastanila punina božanstva nego i cjelokupno stvaranje. Kako se Franjino srce otvaralo preobilnoj Božjoj dobroti, tako je počelo gledati Božju dobrotu utjelovljenu u Kristu, u svakom aspektu stvaranja. Franji je sve govorilo o beskonačnoj Božjoj ljubavi. Drveća, stabla, crvi, cvijeće - svi su za njega bili sveti jer je u njima promatrao Božje lice. Sve stvoreno, čitav svijet postao je mjesto traženja Boga. Franjo je oživotvorio i realizirao blizak odnos sa svim stvorenim. Bonaventura opisuje Franju kao biće koje čini sve stvoreno ljestvama na koje se on može uspeti i zagrliti ljubljenog. On piše: “A da bi ga sve poticalo na Božju ljubav, radovao se svim djelima Gospodinovih ruku i po promatranju se divnih prizora uzdizao do smisla i uzroka sviju stvari. Među lijepim je stvarima motrio Najljepšega i po stopama, utisnutim u stvari, posvuda je slijedio Ljubljenoga. Od svega je sebi pravio ljestve po kojima se uspinjao da zagrli onoga koji je sav poželjan” (LM IX,1). 
    Franjo je vidio Boga kako se odražava u svakom stupnju stvaranja, od zvijezda do sunca i mjeseca, do sitnih glista i janjadi, do svoje braće fratara i brata gubavca. On otkriva da je svijet Božji jer svaka pojedina stvorena stvar ima jedinstven odnos s Bogom i odražava snagu, mudrost i dobrotu Božju. On dolazi do spoznaje da je stvaranje teofanija, Božje očitovanje. Svijet je ispunjen Božjom dobrotom i veličanstvom. Sve se poklanja pred božanskim.

    Franjo je živio u ljubavi ljubeći stvorenja, da budu ono što jesu, ohrabrujući ih u napredovanju i rastu njihove jedinstvenosti, dijeleći s njima njihovo biće. Bonaventura tvrdi da je Franjo posebnom nježnošću prilazio onima koji su pogođeni bilo kakvom tjelesnom nedaćom. Bio je pogođen patnjom drugih i suosjećao je s njima. “Nije štedio baš nijedne stvari: ni ogrtače, ni tunike, ni knjige, ni ures oltara, a da sve to ne bi, kad bi mu se pružila prilika da izvrši obvezu ljubavi, udijelio potrebnicima” (LM VIII,1). Otkrio je da je njegov život nepotpun bez odnosa čak sa najsitnijim stvorenjima svega stvorenoga. Bonaventura piše “Promatrajući Boga kao prvi početak svega, ispunjen silnom ljubavlju, i najneznatnije bi stvorove nazivao imenima brata i sestre. To je činio zato što je znao da kao i oni ima istoga zajedničkog početnika - Boga”. (LM VIII.6). Sve stvoreno Franji govori o Bogu. Upravo onako kako je bio impresioniran sućutnom Božjom ljubavlju u njegovu susretu s Raspetim, tako vidi da ista ljubav impresionira svaki stupanj svega stvorenoga. Franjo se našao u bliskom, prirodnom odnosu sa stvorenjem izričući: brat jaganjac, sestre ptice brat zrikavac. (LM VIII.6.; VIII.9). Preobilna Božja dobrota prožima sve stvoreno.

    U Pjesmi stvorova Franjo slavi i veliča Boga po prirodnim silama svemira podsjećajući nas da smo kao bića ovisni o prirodnim silama stvaranja kao što su one ovisne o nama. Sa svojim predivnim poštovanjem stvorenja svih vrsta Franjo spoznaje da sva ona daju slavu Bogu. Sunce veliča Boga i zvijezde blistaju po nebu slaveći ga, jer svaka zvijezda isijava Božju dobrotu. Možemo reći da je Franjo poštivao cijeli svemir kao izvanrednu, zapanjujuću sliku Boga. Možemo čitati Franjinu Pjesmu stvorova kao nagovještaj novoga stvaranja, gdje ćemo se naći u odnosu sa svim stvarima u duhu pomirenja i mira. Pjesma stvorova doziva u svijest da je sve stvoreno ispunjeno dobrotom Božjom, tako da će, čak u vječnom životu, stvorenja hvaliti, veličati i slaviti Svevišnjega.

    Krist je omogućio Franji da vidi istinu stvarnosti, da je sve usađeno i ucijepljeno u Božjoj dobroti. Pokora, siromaštvo, poniznost i sućut bile su vrijednosti koje su Franju vukle naprijed prema kozmičkom bratu, koji je bio okrenut i u odnosu sa svim stvorenjima i svim stvorenim. Putem pokore Franjo je shvatio svoju grešnost i potrebu za obraćenjem. Putem siromaštva uvjerio se u ljudsku sklonost i težnju za posjedovanjem te je shvatio svoju radikalnu ovisnost o svim stvarima. Poniznošću Franjo je realizirao svoju solidarnost sa stvorenjima. Sućuti Franjo je suosjećao sa zemaljskim stvarima, uključujući i ona najsitnija stvorenja. Sve stvoreno postalo je ljestve kojima se Franjo može uspinjati k Bogu. Jer s prihvaćanjem dobrih stvari stvaranja Franjo je potpuno prihvatio Krista koji je Riječ Očeva. Franjo je shvatio svoj odnos sa drugim stvorenjima zbog svoga bliskog odnosa s Kristom. Susret s Kristom kao sakramentom Božje ljubavi omogućio je Franji kontempliranje Božje ljubavi u svakom pogledu stvaranja. Odnos između vidjeti i ljubiti, koji je očigledan u Franjinim i Klarinim spisima, je vrsta kontemplacije koja je odlikovala franjevački evanđeoski život (NPr 17.3; OP I). 
    Kontemplacija nije samotan i pust bijeg Bogu ili intelektualno sjedinjenje, nego duboko promatranje drugih i sebe, drugih kao onih u kojima je Bog postao čovjek i sebe kao onoga koji je sposoban sjediniti se s Bogom. Dakle kontemplacija je prihvaćanje drugih, prihvaćanje Boga koji nam dolazi u krhkosti čovječanstva i krhkim stvarima stvaranja. To je pronalaženje istine o onom tko smo u odnosu na utjelovljenju Božju Riječ i otjelovljavajući Riječ u naše vlastite živote. Netko tko obuče Krista u svoj vlastiti život i vidi Kristovu patnju u drugima mora ljubiti kao Krist - sućutnom ljubavi. Kontemplacija znači gledati očima srca. To je viđenje nekoga tko je našao težište u Bogu. Ući u ljubav kontemplativnog sjedinjenja znači usredotočiti srce na Boga. Ljubiti ga potpuno. Bonaventura, u djelu Put duha k Bogu piše: “Umrimo, dakle, i uđimo u tamu, nametnimo šutnju brigama, požudama i maštarijama; prijeđimo s raspetim Kristom iz ovoga svijet k Ocu, da bismo  s Filipom mogli reći kada nam bude pokazan Otac: Dosta nam je; Ti si Bog mojega srca,  moja baština dovijek.” 
    Gledati, ljubiti i postati ono što ljubimo jest plod kontemplacije koja može biti ostvarena kada prihvatimo siromaštvo ljudskog bića i, u tom siromaštvu, prihvatimo zagrljaj Božje ljubavi. Klara je prepoznala veličanstveno dostojanstvo ljudskosti kada piše: “Evo, već je jasno da je duša vjerna čovjeka - najdostojnija od svih stvorenja - po milosti Božjoj veća od neba, budući da nebesa s ostalim stvorovima ne mogu obuhvatiti Stvoritelja, a sama vjerna duša ipak je njegov stan i sjedište, i to samo po ljubavi koje nemaju bezbožnici” (3PJ 21-22).

    Ono što Klara ovdje pokazuje jest da je kontemplacija vezana s preobrazbom. Ne možemo dugo gledati i promatrati Raspetog bez promjena. I ova promjena, promatranje Boga samodarovane ljubavi, mora poticati na ljubav i na samopredanje. Na ovaj način shvaćamo veličinu svoga zvanja i poziva nositi Krista, postati Kristovo biće. Samo u i putem ove kristifikaciju vidimo svijet kao Božji sakrament i sve stvoreno kao sveto tlo. Angažman s drugima postaje angažman s Bogom. Kontemplacija nije upravljena prema nebu, nego prema punini Utjelovljenja. Klara nas podsjeća da smo Tijelo Kristovo i da smo pozvani živjeti u tajni Kristovoj kao suradnici Božji: “Smatram te suradnicom samoga Boga i podražavateljicom klonulih udova njegova neizrecivoga tijela”(3PJ 8). Kao što Bog vidi krhkost čovječanstva i veže se za njega, tako čini i čovjek. Jer kontemplacija se temelji u konkretnoj stvarnosti, onaj koji kontemplira mora djelovati na nov način prema onome što vidi. Kao Franjo, onaj koji promatra sućutnu Božju ljubav kadar je vidjeti patnju drugih, osjećati s njima u njihovim borbama i naporima i, u tom viđenju i osjećanju, djelovati prema zakonu ljubavi.

    Kontemplirati znači rasti u ljubavi, rasti u dubini odnosa ljubavi. Kontemplacija je u relaciji jer u gledanju Božje dobrote u drugima vidimo vlastitu istinu: vlastitu dobrotu, ali i slabosti i pogreške. To je razlog zašto je ogledalo križa središte istinskog odnosa s Bogom. U križu vidimo tko smo, trudimo se prihvatiti vlastiti identitet, što svakoga od nas čini jedinstvenim. Promatranjem Raspetog shvaćamo da nas Bog ljubi onakve kakvi smo, s našim dobrim i lošim stranama. Kada prihvatimo Božju ljubav u sebi, onda je možemo promatrati i u bližnjima, braći i sestrama, svemu stvorenome: suncu, mjesecu i zvijezdama, pa čak i svojim neprijateljima.

    Ovaj franjevački put kontemplacije neophodan je današnjem svijetu. Kako se sve više susrećemo s velikom patnjom i širokom ekološkom krizom, još uvijek živimo, u našoj zapadnoj kulturi, s naglaskom na racionalnost, razboritost red i pamet. Jer naše ja je odvojeno od svijeta oko nas, borimo se biti utjelovljeni ljudi i vidjeti svijet prožet božanskom dobrotom. Ne uspijevamo kontemplirati Božju ljubav izlivenu na stvorenja. U svojoj knjizi Put duha k Bogu Bonaventura ostavlja oštre riječi za one koji ne žele vidjeti preobilnu Božju dobrotu u svakom stupnju stvaranja: “Slijep je, dakle, onaj koji nije prosvijetljen tolikim sjajem stvorenih stvari; gluh je onaj koji nije probuđen tolikom vikom; nijem je onaj koji ne hvali Boga sa svih tih učinaka; lud je onaj koji ne opaža Prvo počelo na temelju tolikih pokazatelja. Stoga otvori oči, usmjeri uši svojega duha, razveži svoja usta i prikloni svoje srce, da u svim stvorenjima gledaš, slušaš, hvališ, ljubiš i poštuješ, veličaš i častiš Boga svojega, da ne bi možda protiv tebe ustao sav krug zemaljski." 
    
Franjevački put k Bogu poziva da promatramo raspetoga Krista i u njemu poniznu Božju ljubav, tako da možemo, kao Franjo, učiti vidjeti i ljubiti prisutnost preobilne Božje dobrote skrivene, i objavljene, u čudesnim i divnim raznolikostima stvaranja, svega stovrenoga. Onaj tko kontemplira Boga zna da je svijet ispunjen Božjim sjajem, veličanstvom i raskoši. Kontemplacija vodi solidarnosti sa svim stvorenim. Čovjek koji kontemplira vidi nit preobilne Božje ljubavi koja povezuje sve stvoreno u mrežu beskonačne ljubavi. Pozvani smo dublje gledati kako bismo više ljubili te se u velikoj ljubavi radovati preobilnoj Božjoj dobroti.

S. Kata KARADŽA