Zašto sam franjevka?

Fotografije uz članak 1

Nedavno sam posjetila zajednicu sestara benediktinki u Münchenu koje svoju duhovnost sestrinski žive i svjedoče među ljudima. Boravak među njima bio je pravo obogaćenje. Posebno želim istaknuti jedan događaj. Naime, radi se o nečemu što one često prakticiraju -  liturgijski put. Subotnje je to pješačenje uz čitanje odlomaka iz nedjeljnog evanđelja. Tako je bilo i te subote. Otprilike na pola puta napravili smo pauzu za ručak i dok smo jeli ono što smo ponijeli, jedna me od sestara upitala: „Sestro Kristina, a zašto si ti baš franjevka?“ Bila sam zatečena spoznajom da nisam mogla jednostavno odgovoriti na to pitanje. Biti redovnica znači služiti Bogu i ljudima, ali što bi značilo biti redovnica franjevka? Nisam kasnije u vlastitim razmišljanjima o tome ulazila u teološka tumačenja ili promišljala o bogatoj povijesti franjevačkoga reda, nego sam se prisjećala onoga što me je na poseban način privuklo velikoj franjevačkoj obitelji i oduševilo kod Siromaška iz Asiza.

 

Neke godine u jeku križarskih ratova dvojica su ljudi stajala pred gradom egipatskog sultana. Bijahu to Franjo Asiški i subrat mu Iluminat. „Vojnici su im prijetili, ali oni se nisu dali smesti. Vikali su: „Sultan! Sultan!“ Tako su ih poveli do Malika al-Kamila, jednoga od najprofinjenijih ljudi svoga vremena kojemu je bilo dosta rata. Vidjevši dvojicu braće pomislio je da su dezerteri koji se dolaze predati i prihvatiti vjeru islama. Ali Franjo ga obavijesti da od njega nikad neće postati musliman već da ga šalje Bog da spasi njegovu dušu. Malik al-Kamil želio je ipak staviti na kušnju kršćansku vjeru ovog vatrenog misionara. U tu svrhu pred Franju je bio prostrt tepih s gusto protkanim križevima koje je trebao pogaziti. Dok je sultan promatrao kako njegov gost gazi tepih, čudio se riječima koje mu je ovaj uputio: „Kao što vidiš, hodao sam po ovim križevima. To su križevi lošeg razbojnika. Možeš ih zadržati, ako želiš. Mi ćemo čuvati naš, koji je pravi.“ Vrsnost odgovora sasvim razoruža sultana i Franjo to iskoristi da mu blagošću i primjerom izloži Kristovu vjeru. Iako su se u razgovoru nadmudrivali, slušali su se pažljivo i prijateljski…“ Ovih nekoliko redaka prepisano je iz knjige Juliena Greena: „Brat Franjo“. Autor na svojstven način govori o životu ovog brata i sveca, a kad opisuje susret Franje i sultana navodi: „Pojam koji je Franjo imao o islamu promijenio se: vjera se u osnovi, kao vjera u Boga, mogla naći i drugdje osim u kršćanstvu, i tu je vjeru trebalo poštovati.“ (str. 232.)

 

Priča se nastavlja i dalje. Asiški Svetac nije svojedobno osjetio promjenu koju je svojim pothvatom unio u svijet jer su nakon toga uslijedili još veći i krvoločniji sukobi, ali ako se zaviri dublje u povijest i događaje koji su uslijedili nakon par godina (npr. predaja Jeruzalema) i u povijest franjevačkog pokreta (npr. povijest bosanskih ujaka) mogu se uočiti plodovi susreta Franje i sultana. Međutim, vratimo se pitanju s početka. Promatrajući nakon zadnjega rata ljude oko sebe, uviđala sam koliko su patnje i razdora donijele ratne godine. Ali u isto vrijeme osjetila sam među mnogima, pa i u sebi samoj, rastrganost između želje za ponovnim zajedništvom među nama „različitima“ i nekog napuhanog i serviranog nazovi nacionalizma. Imala sam često osjećaj da Bosna plače nad svim svojim sinovima, jer ona ne pravi i ne vidi razlike koje mi često preuveličavamo. Pitala sam se: „Zar ih (razlike) i mi ne bismo trebali uvidjeti i dopustiti da nas obogaćuju, onako kako su to još u 13. stoljeću učinili Franjo i Malik al-Kamil?“ Biti franjevka i franjevac u Bosni znači između ostalog i to – tražiti i graditi mostove zajedništva. I zato sam željela biti i jesam franjevka!!! 

 

s. Kristina Marijanović