Rubac!

Fotografije uz članak 1

Djevojčica stoji i promatra časnu sestru kako elegantno vadi rubac iz džepa svoje redovničke haljine. Gleda i divi se. Sanja o danu kada će i sama takvo nešto učiniti. Dok san ne postane stvarnost, ona će uvijek iznova pozorno pratiti pokrete ruke svake časne sestre kada krene prema džepu svoje redovničke haljine…

 

Čovjek da bi opisao jednu godinu svoga života trebao bi barem nekoliko stranica – jer nevjerojatno je što se sve dogodi, u samo jednoj godini. Ako bi pisao o svojih 45 života i 25 redovništva, onda bi mu trebala zasigurno cijela knjiga. No ja ću pokušati sve doživljeno i proživljeno u svom redovničkom pozivu i odzivu uobličiti u neki tekst pogodan za čitanje na ovoj internetskoj stranici. Pisat ću samo o nekim etapama života.

 

* Duhovsko jutro (davne) 1967. – dvanaesto dijete zaplaka u već brojnoj vjerničkoj obitelji Ilije i Ruže Stjepanović (godinu iza zaplakat će i trinaesto – moja je obitelj zbilja od Boga obdarena djecom). Ne znam koliku su radost doživljavali moji roditelji sa svakim novim članom obitelji – a vjerujem da je uvijek iznova bila velika – no ja sam s godinama sve ponosnija što sam dio te bogate vjerničke obitelji. Nažalost, šestero je djece umrlo u dobi do jedne godine. U tome čovjek zastane pred tajnom života i smrti: zašto je njih Bog pozvao k sebi, a ne nekoga od nas koji smo preživjeli. Svi smo naime rađani u istim uvjetima, u istom prostoru, u istom…!? Isto si pitanje čovjek postavi pri odabiru životnog poziva: zašto svećenik, a ne otac!? Zašto redovnica, a ne majka!? Zašto moj brat (svećenik) i ja (redovnica), a ne moja sestra ili jedan od moje braće!? Iako ga u svom životu čovjek nastoji dokučiti, to će pitanje do konca ostati tajna. Samo u konačnom susretu s Gospodinom bit će nam objelodanjeno to zašto?.

 

* Moja prva godina: borba između života i smrti. Bijah slabo i bolesno dijete. Pričaju mi kako su se nadvijali nad mojom kolijevkom da bi vidjeli ima li u meni još života. Godinu dana nakon moga rođenja moj stric, sada već pokojni fra Franjo, slavio je svoju Mladu misu u rodnoj župi Ulice/Brčko. Kako je bio običaj, u selu se naveliko spremalo za taj nesvakidašnji događaj. Moja tetka s. Branka, također sestra franjevka, pozvala je mnoge časne da budu organizatorice domaćinstva, uz 'aščije' (izraz za pomoć rodbine i susjeda oko pripreme bilo vjenčanja bilo Mladih misa i dr.), a naravno tu je bilo i fratara koji su s mojim djedom Martinom i 'muškima' dogovarali ostale organizacijske poslove (za ono vrijeme to je bio veliki događaj u mjestu, i trebalo se za njega dobro pripremiti. 'Gazda Martin' otvorio je i srce i kuću, samo da to bude svečano i obilato). I što bi meni, malom djetetu, ostalo u podsvijesti nego slike nasmijanih, ali zabrinutih redovnika/ca koji su iznad mene bolesne vjerojatno izgovarali 'Bože, smiluj se! Bože, samo da se ne pati!?' ili slične molitve u iskrenoj pobožnosti i sućuti sa obitelji koja je od Boga primala kako dar života, tako i smrti svoje djece. Da, umrla sam, ali tek nakon dvadeset godina – izgovarajući svoje DA Gospodinu: „Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li umre, donosi obilat rod“.

 

* Inače, susreti sa svećenicima/fratrima i časnim sestrama nisu mi bili strani. Dapače, bili su gotovo naša svakodnevica. Često su nam dolazili bilo u službene bilo u prijateljske posjete. Očeva kuća bila je jedna vrsta 'svratišta' i 'utjecišta' za mnoge svećenike i časne sestre (mi smo djeca bili pomalo ljuti na njih i neke druge naše kućne prijatelje jer za njih se uvijek čuvalo najbolje).  

I brat svećenik često je dolazio sa svojim kolegama k nama kući, a kasnije i sa svojim pastoralnim suradnicima, svećenicima i časnim sestrama. Tako da je moja vizija redovnika/redovnice oduvijek je bila 'normalna': da to nisu vanzemaljci, da ne padaju s neba…, da to nisu osobe bez mane, poteškoća, padova…, da ima i odustajanja…, da…

 

*I tako, godina za godinom – krenulo se i u školu. Kako sam bila najmlađa, u kući nisam obavljala veće fizičke poslove (kao kuhanje, čišćenje, rad na bašči-njivi…). Sigurno mislite da sam bila pošteđena obveza jer nisam radila gotovo ništa od nabrojenog!? Ne, varate se! Moje je bilo čuvati prve unuke koji su pristizali u našu brojnu obitelj. Bila sam tek četvrti razred osnovne škole kada sam preuzela brigu o prvom unuku Anti, godinu iza se pridružio i Tihomir/Papo, i opet godinu iza i Martin – i tako do broja sedam. Nevjeste su ubrzo iza svakog poroda nastavljale raditi, jedna u očevoj trgovini, druga oko kućanskih i vrtnih poslova zajedno s mojom majkom i sestrom. Muški su radili 'muške' poslove. Iako sam nećake jako voljela, za mene kao dijete bili su velika obveza. Ne samo da sam se jednom pokušala iskrasti iz kuće, a da me oni ne primijete, kako bih mogla bez njih otići u 'selo' (tako bi govorili kada bi išli kod djedove kuće ili kod strica). No gotovo uvijek bi to bilo bezuspješno jer ni kapiju ne bih prošla, a oni bi već bili za mnom u koloni. Tako je nastala uzrečica: „Ide Ljube, idu i djeca!“ Sada to vidim kao jedan od znakova da me Bog oduvijek pozivao biti s drugima i za druge (kada su me kao mladu sestru juniorku službeno pitali što je moja želja vezano za zanimanje, odgovorila bih da se vidim u radu sa djecom).

 

* Ne znam jesam li u godinama ranog djetinjstva uopće razmišljala o redovničkom pozivu, ali znam da sam vrlo rado išla na nedjeljne mise, na pobožnosti u jakim liturgijskim vremenima i tijekom vremena kroz godinu obavljala redovito pobožnosti prvih subota, pohađala župni vjeronauk, aktivno sudjelovala u dječijem zboru a nastavila i u velikom, bila aktivni liturgijski čitač, odazivala se oko uređenju crkve i okoliša (mi mladi, barem veći dio nas, smatrali smo obvezom i bila nam je čast čistiti unutarnji prostor crkve i njezin okoliš jer smo se osjećali kao dio Crkve)… Iz vremena proživljenog u obiteljskom ambijentu kao najdražu uspomenu nosim nešto posebno, i naravno ne propuštam niti jedan dan do dan danas. To su mise zornice u vremenu došašća.

 

* 'Ulogu vjeroučiteljice' sam započela još u petom/šestom razredu. Fra Josip Bošnjak, tadašnji župnik, zamolio me da pomognem jednoj prvopričesnici naučiti molitve koje su se tada tražile na vjeronauku za prvopričesnike. Naravno, za mene je to bio vrlo važan zadatak i bila sam ponosna. Doista, povjerena djevojčica je ubrzo bila 'spremna' za prvu pričest – barem što se tiče tog dijela vjerskog znanja.

 

* No, kada sam javno rekla da ću biti redovnica – časna sestra? Prvi put u šestom razredu kada je župnik na satu vjeronauka pitao tko će što biti u životu. Kada je došao red na mene, ja sam odvažno rekla da ću biti časna sestra. Moje kolegice nisu vjerovale. Poznavale su me kao 'otkačenu, živu, duhovitu, neozbiljnu, pokretačem mnogočega zabavnog'… Čudile su se da ja kao takva mogu biti časna!? Očito je njihova percepcija časne sestre bila potpuno drugačija od onoga što sam ja bila u njihovim očima. Unatoč njihovoj nevjeri, ja sam ostala pri svome.

 

* Imali smo u školi predmet domaćinstvo. Na tim satima radili su se ručni radovi. Sjećam se da sam ja nosila jedan jastučić koji sam vezla ('mustra' jednostavna i lagana). No kako me to nije privlačilo, nisam ga nikada završila. Mati bi uvijek govorila: „Kada se budeš udavala to ću pokazati tvojoj svekrvi“. Moj odgovor bi bio: „Neću imati svekrve“ – ali ne dovršivši sa odgovorom i zašto.

 

* Treći puta, prije moje konačne odluke, izrekla sam da ću biti časna u siječnju 1986. Jako sam voljela babu Maru (s majčine strane). Žena sveta života: ostala udovica sa četrdesetak godina, muž joj je umro mlad (kćerka i sin također umiru mladi). Bez ikakvih državnih i drugih primanja, s velikim pouzdanjem u Boga i sa svoje dvije vrijedne ruke, podiže sedmero djece od kojih je jedno još bilo u trbuhu. Uz to se vrlo često brinula i o nama, svojim unucima: kako su moji puno radili na zemlji, nas su naizmjenično vodili kod bake Mare u Laništa. To mi je bio drugi dom koji sam jako voljela. Kada je umrla u siječnju 1986., sjećam se da sam gledala to blaženo lice i u sebi izrekla zavjet: „Baba Maro, bit ću časna!“ Jesam li s time htjela uzvratiti na svu njezinu ljubav i žrtvu tako da i ja drugima činim dobroga s ljubavlju i požrtvovnošću – tada to još nisam znala, ali danas znam da je to bio razlog izrečene odluke.

 

* Nakon završene osnovne škole, konačno i svojima govorim da bih u samostan. Oni su moju odluku javili tetki - s. Branki. No ona je predložila da ostanem i završim srednju školu. Nerado ostajem i upisujem školu sa smjerom koji i dan danas izaziva smijeh kod jedne od mojih odgojiteljica (kaže da je čula za mnoga zanimanja, ali za ovo moje nikada: 'proizvođač jestivih ulja i biljnih masti/tehnolog'). Za vrijeme srednje škole još sam jednom pokušala da odem u samostan, no i tada je 'reagirala' moja tetka časna.

 

* Kraj srednje škole – otac pita idem li na fakultet ili u samostan? Naravno, ja izabirem samostan. Zovemo tetku, a ona 'opet nešto traži'. „Položi vozački ispit“, kaže. Kao da je htjela biti sigurna jel to moj poziv ili… ? Započinjem polaganje vozačkog ispita, no prije završetka stiže vijest - opet od tetke (u siječnju 1987.). Glasila je da ako želim još te godine u postulaturu, onda trebam doći najkasnije do polovice veljače. Sjećam se da sam mislila: 'Prvo de ovo, de ono, a sada dolazi kako bi mogla iste godine u postulatura, a pojma nemam kuda bi to mogla još iste godine!' Svejedno, ja jedva dočekala, ne razmišljam što sa vozačkim ispitom samo da se okončaju 'tetkini zahtjevi' (vozački sam dovršila u svibnju iste godine jer su mi sestre omogućile dolazak iz samostana kada je bio zakazan ispitni rok).

 

* Moja odluka mojima nije bila niti teška niti strana. Zašto bi i bila kada se svaku večer u preporukama molilo i za duhovna zvanja?! Oni su smatrali da je to privilegij i znam da su svakodnevno molili za bratovu i moju ustrajnost. Znam isto tako da bi me primili i natrag da sam ikada izrazila želju za povratkom, iako mi to nisu nikada riječima rekli. Danas to čitam i kao poticaj da poteškoće, muke i sve drugo što ću doživljavati nastojim rješavati tu gdje jesam, a ne povlačenjem na prvoj prepreci ili na bilo kojem problemu. I s pravom, jer i oni su imali tko zna koliko razloga da se u braku raziđu – poteškoća je bilo na pretek. Ali nisu, dapače svakodnevno su brak učvršćivali molitvom, suradnjom, žrtvom… (ili kako bi to mati često znala reći: „Bez rada i molitve, nema života!“).

 

* Dakle: u samostan odlazim 10. veljače 1987., u postulaturu ulazim 17. rujna iste godine, a 1. kolovoza 1988. započinjem godinu kušnje - novicijata. Prve redovničke zavjete imala sam 30. srpnja 1989. u mjestu gdje je i započela moja životna priča i moj redovnički poziv/odziv – u mojoj rodnoj župi u Ulicama, a u vrijeme župničke službe moga strica, fra Franje.

 

* Isprepletenost života, osoba, događaja – ali ne slučajno, nego s Bogom i u Bogu. Potrebno je vjerovati, potrebno je osluškivati, potrebno je iščitavati i one neznatne događaje života. Bog često progovara i kroz njih. Jer unatoč gotovo svakodnevnom susretu sa svećenicima i časnim sestrama, u susretima sa mojom redovničkom rodbinom (a ima nas sedam u najužoj obitelji), on se u meni dogodio upravo po neznatnom događaju. Zato ću se vratiti na početak svoje priče: znate li što me kao dijete fasciniralo kod časnih sestara? Nevjerojatno, ali istinito: rubac/maramica u njihovu  džepu. Kada bih vidjela da časna vadi iz svoga džepa čistu i besprijekorno ispeglanu maramicu, to je u meni izazivalo nešto posebno.

 

Jedna žena, između mnoštva, poseže za rubcem u džepu svoje haljine i sućutno pruža Čovjeku na njegovu križnom putu, koji životom otkupljuje grijeh svijeta. U zamjenu, ostavlja joj Čovjek neprolaznu uspomenu - cijenu otkupljenja! Slika 'Veronikina rubca': Nastojim da, poput nje, pružim 'svoj rubac' svakome tko me zatraži i onome tko ga je potreban.

 

A ja, znajući da najobičniji predmet nekoga može potaknuti na promišljanje o životnom izboru, stalno nosim čist i ispeglan rubac/maramicu u džepu! Rubac, naizgled beznačajan, ali izaziva, poziva, podsjeća… Mene! Tebe! Nas!

 

DOĐITE, VIDITE I UVJERITE SE!

 

s. Ljubica Stjepanović