Božji poziv i moj odaziv

Fotografije uz članak 1

Što reći o svom pozivu? Mislim da je najvažnije to da potječem iz prave katoličke obitelji s devetero djece i da sam najmlađe dijete u roditelja. Šestero nas je živih, a troje su kao mali anđelčići „odlepršali“ u nebeske visine dragome Bogu. Budući da sam bila najmlađa nije mi preostalo ništa drugo nego uputiti se svako jutro za govedom i čuvati ga po cijeli dan. Krenula bih s torbicom na leđima - u koju je moja draga mama (sada već 43 godine pokojna) spremala kruha, slanine, sira, luka i soli (a moglo se uz slaninu naći pomalo i kobasice). Nisam ja voljela čuvati govedo, ali nisam mogla ni kopati, ni žeti, kao moje sestre Ljubica, sada s. Magdalena i sestra Anđa. To je bio njihov posao jer su braća bila zaposlena u državnim službama. No, uglavnom, tako je bilo iz dana u dan - krunicu u ruke i za govedom.

U stara vremena ženska djeca se nisu slala u školu, jer su se roditelji bojali za nas (iako mi je kuća od škole bila udaljena samo 15 minuta). Oh, umalo zaboravih reći gdje sam rođena. To vam je bilo 1946. godine u župi Kotor Varoš, općina Kotor Varoš, a glavni grad Banja Luka. I tako sam vam ja završila samo 4 razreda osnovne škole. I taman kad sam završila, došao je na snagu zakon da treba ići još 4 razreda. Moji su roditelji bili bogobojazni, pa je to za njih bio šok. Nije bilo druge nego ići u školu ili platiti globu, a ako nećeš platiti onda u zatvor. Da tata ne bi morao u zatvor, išla sam ja u školu, ali jedan dan sam išla, a dva dana ne. I tako sam bez ijedne knjige, bilježnice, pisala i olovke išla pola godine. U moje vrijeme je osmoljetka bila kao mala matura, a ja je za pola godine nisam položila. Tako sam do 19. godine svog života ostala pastirica. U devetnaestoj godini dragi Bog me pozvao od ovaca i koza, kao kralja Davida. On me je već od majčine utrobe odabrao za ovaj poziv. Kroz mojih devetnaest godina života javljali su se i momčići i pomagali mi čuvati govedo, ali oni meni nisu bili zanimljivi.

U mojoj župi nisu djelovale sestre Franjevke nego sestre Predragocjene Krvi Kristove. Kako sestre zbog političke situacije nisu smjele nositi redovničku uniformu, bile su u civilnoj odjeći, tako da nisam ni znala kako izgleda časna sestra. Tada je župnik bio, sada pokojni, fra Čedomil Čondrić. On je dobro poznavao moju obitelj i često je dolazio u našu kuću. Mi smo imali dobar par volova pa kad je trebalo nešto uzorati, posijati, uskopati, moj tata bi uvijek slao moje sestre da odu 'ujaku' (kod nas u Bosni je to uobičajen naziv za fratra) pomoći jer su braća radila. Kad god bi župnik dolazio našoj kući meni bi govorio da ću ići u časne sestre, a ja tada to nisam mogla ni čuti. Kad god sam primijetila da dolazi, a dolazio bi predvečer kad bi se već svi skupili u kući, pobjegla bih od kuće jer sam znala da će mi odmah spominjati časne sestre.        

Moji su roditelji voljeli da ja idem u samostan, ali se Božji glas još nije čuo. Župnik je bio premješten iz naše župe, a tako i sestre. Kako su bile već starije, vratile su se u svoj samostan. Za novog župnika je tada došao fra Branko Neimarović, ali nije bilo sestara. U župi su 1964. bile i dvije mlade mise, no sestara koje bi mogle pomoći pri pripremi i uopće u životu župe, još nije bilo. Budući da je fra Branko imao rođakinju, s. Mihaelu Raić, u upravi naše Provincije u Sarajevu, on je preuzeo problem u svoje ruke. I zapravo, za njega nije bilo problema. Odmah su došle četiri sestre spremati za mlade mise. Već iduće godine na župu su došle dvije sestre franjevke s. Evelina Tomas i s. Lavrencija Tikvić. Jednog dana prolazila sam pokraj crkve, a s. Evelina je šetala ispred kuće i molila časoslov. Kad sam ju vidjela, u sebi sam čula neki poziv. U mojoj se kući redovito molila jutarnja i večernja molitva, a nije se moglo ni početi ni završiti s jelom bez molitve. Moj moto i odluka su bili: Idem u samostan jer se tamo još više moli.

Moj tata je umro 1960. g. na Mladence (Nevinu dječicu), a ja sam (nisam sigurna za dan, ali bio je mjesec kolovoz) 1965. otišla u samostan. Sigurna sam da mi je moj pokojni otac isprosio zvanje kod dragoga Boga. Kad je tata umro brigu za kućanstvo i obitelj preuzeo je moj najstariji brat Ilija, koji je od 2007. pokojni. Njemu, mami i bratu Stipi trebala sam reći svoju odluku. Kod brata Ilije naišla sam na otpor, dok su brat Stipo i mama bili uza me. Brat Ilija se bojao da ne napustim samostan, jer on tada od stida ne bi mogao nikome pogledati u oči. Kada je napokon i on pristao, ja sam napisala molbu i uz župnikovu preporuku poslala je u Provincijalat Školskih sestara franjevki Krista Kralja, u  Sarajevo. Nakon kratkog vremena dobila sam pozitivan odgovor od sestara i otišla u kandidaturu u Bugojno, a odmah nakon pola godine bila sam premještena u Jajce. Nakon dvije godine, u samostan je došla i moja starija sestra Ljubica, sada s. Magdalena. Ona je starija po godinama, a ja sam starija po redovništvu, zato često u šali kažemo da ona mene treba slušati J. U novicijat sam stupila 22. kolovoza 1967. i sa još 18 kolegica obukla redovničko odijelo, te dobila ime s. Bonifacija.

Zaista sam, od prvog dana po dolasku u samostan bila sretna i zadovoljna, premda nisu uvijek cvale ruže. Budući da sam sama čuvši Božji glas izabrala ovakav način života, Bog je bio uvijek sa mnom. Čvrsto me držao za ruku pa i kada sam posrtala na svome putu. On me pridizao, jer je to zapravo bio Njegov put. Isus je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život.“ I ja sam ga posušala.

Kako sam kod kuće završila samo četiri razreda osnovne škole, dolaskom u samostan sestre su mi omogućile daljnje školovanje. Tako da sam položila osmoljetku i završila katehetsku školu, ali nisam radila kao katehistica nego već dugo godina obavljam službu sakristanke i to me ispunja i čini sretnom. Svakog dana zahvaljujem Bogu za poziv, a i za odaziv, za pokojne roditelje koji su me odgojili u pravoj katoličkoj vjeri i darovali me franjevačkom redu da radim u Njegovom vinogradu, iako me pozvao o devetoj uri.

Ovaj svijet mnogo nudi, ali malo daje. Zato, dragi mladi, prepustite se vodstvu Duha Svetoga, pa kad vas Gospodin pozove, ne otimajte se, jer se nećete moći oteti već se prepustite Njegovu vodstvu i ne bojte se. Želim vam Božji blagoslov i sretan ulazak u samostan. Možete se slobodno prijaviti na adresu na koju sam se i ja prijavila.

s. Bonifacija Pranjić