Bog je taj koji bira

Fotografije uz članak 1

Znam da je Isus rekao: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16), ali ja sam izabrala odazvati se njegovu pozivu te zaista: „Želim biti redovnica.“ Ne znam koliko mogu reći o svome pozivu, ali mogu posvjedočiti kako se osjećam u svome izboru i koliko me to ispunjava.

Zovem se Slađana Ivanović, novakinja sam kod Školskih sestara franjevki u Kloštru Ivaniću i pripremam se za prve redovničke zavjete. Potječem iz mnogobrojne obitelji gdje nas ima petero braće i tri sestre. Kod kuće sam primila obiteljski i vjerski odgoj. Posebnu zaslugu u vjerskom odgoju imao je tata. Naime, svaku večer prije spavanja tata nas je ispitivao koliko smo naučili na vjeronauku. Uvijek sam se divila njegovu znanju jer nije imao veliku školsku naobrazbu, a sve je znao o vjeronauku i to znanje prenosio na nas. Svaku večer okupljao nas je na obiteljsku molitvu i poticao na nedjeljne i blagdanske mise. Molitva i vjerski odgoj bio je sastavni dio moga djetinjstva, ali sve to nije na mene ostavljalo neki poseban osjećaj ili poticaj. Nisam bila mnogo uključena u župne aktivnosti niti sam bila u kontaktu sa sestrama.

U petom razredu postala sam ministrant, pa sam prvi puta počela intenzivnije doživljavati i ozbiljnije shvaćati misu i molitvu. Osim što sam postala ministrantica, od tada sam bila stalno na raspolaganju sestrama u župi. Tako je župa postala moj drugi dom. Druženje s mladima i pomaganje u župi jednostavno me počelo ispunjavati - to sam bila ja. Konačno, nakon osmoga razreda trebalo je donijeti odluku: Gdje i što dalje? Čini mi se kao da nisam ni trebala razmišljati jer sam već davno znala svoj odgovor. Jednostavno sam osjećala da želim ostati u crkvi, a da nema ljepšega načina za to osim biti časna sestra. Nije mi bio nikakav problem svoju odluku reći roditeljima. Sva sretna došla sam pred njih dok su oni pili kavu i rekla im za svoju odluku. Oni su to tako mirno prihvatili kao da su znali prije mene. Samo mi je tata rekao: „Ma ti i onako svaki dan visiš u župi“. Naravno, to je rekao u šaljivom smislu, ali su radosno prihvatili moju odluku i podržali me. Razgovarala sam sa s. Tihoslavom te me ona uputila u sve formalnosti koje moram obaviti da bi ušla u samostan. Toliko sam bila u zanosu i oduševljenju što idem u samostan da sam nestrpljivo iščekivala taj dan. Čak sam sve svoje stvari spremila tri mjeseca prije i nisam imala što odjenuti. Nosila sam mamine i sestrine stvari jer samostansko „nisam smjela dirati“. Potom sam razgovarala i s tadašnjom provincijalnom predstojnicom s. Celinom te smo se sve dogovorile. Bila sam sva u uzbuđenju, ali nisam imala nikakvih predodžbi kako je to u samostanu i što me tamo čeka.

Napokon, sestre iz Livna došle su po mene u Bučiće. Za taj dan sam se posebno dotjerala. Obukla sam najljepše što sam imala ne gledajući na kombinaciju boja (sad kad se sjetim i sama se smijem), a najvažniji detalj bila je velika zelena krunica koju sam nosila oko vrata i s kojom sam se dičila. Kada su me sestre vidjele tako „dotjeranu“ morale su se nasmijati. U Livno smo stigle kasno tako da nisam odmah vidjela sve sestre te nisu me vidjeli onako dotjeranu. Ujutro za doručkom upoznala sam i ostale sestre te im se predstavila. Ne znam kako sam izgledala, ali znam da sam bila sva sretna i puna sebe. Ubrzo sam se uklopila u livanjski tempo - sve mi je odgovaralo, ispunjavalo i našla sam sebe. Ubrzo su počeli naši dječji, školski problemi. To mi je tada izgledalo ozbiljnim i važnim, a sada se tim stvarima smijem. Da skratim, proživjela sam kandidaturu u Livnu gdje sam završila srednju školu te postala hotelijersko-turistički tehničar. Livno mi je ostalo u posebnom sjećanju jer su tu bili moji prvi redovnički koraci kojih se rado sjećam. Posebno Bogu zahvaljujem što smo imali dobre odgojiteljice. Prva odgojiteljica bila mi je s. Ivanka sadašnja provincijalaka čijih se riječi koje nam je naglašavala u odgoju i danas sjetim.

Nakon kandidature uslijedila je postulatura. S jedne strane, radovala sam se što idem korak dalje, a s druge strane, bilo mi je teško što ostavljam Livno, svoje kolegice i sestre. U postulaturu sam ušla s jednom sumnjom, ali bez obzira na sumnju došla sam u Kloštar Ivanić. Sestre su nas primile srdačno i također smo se brzo uklopili iako je zajednica u Kloštru bila puno veća. Tamo je više starica, sestara, aktivnosti i ozbiljniji odgoj. Ipak dopustila sam da moja sumnja sve više raste i donijela sam čvrstu odluku da odem u „strogi red“. U svojoj tvrdoglavosti nisam dopustila da itko pobije moju odluku. Iako mi je bilo mi je doista teško napustiti zajednicu u Kloštru skupila sam snage i otišla. Kada me s. Mira (naša odgajateljica) dovezla kući, doživjela sam najgori osjećaj u životu. Osjećala sam da sam postala nitko i ništa te da više nisam ono što sam htjela biti. Ipak sam uvjerila samu sebe da će sve biti u redu i da ću uspjeti u klauzuri. Javila sam se sestrama klarisama u Brestovskom i one su me primile. Ubrzo sam ušla u njihovu zajednicu gdje su me sestre srdačno dočekale i primile. Bila sam najmlađa i sestre su me voljele. Meni se jako svidjelo, sve mi je bilo novo, a pogotovo osjećaj da sam u klauzuri. U početku nisam osjećala nikakvih poteškoća, tim više što je moja obitelj bila u blizini te su mi stalno dolazili u posjetu. Najviše sam počela osjećati teškoću kada su mi u posjetu dolazile moje bivše sestre franjevke. Iza tih susreta zatvorila bih se u sobu i plakala jer postajala sam svjesnija koliko mi nedostaju. Osjetila sam da veliki dio mene nedostaje te da je ostao kod franjevki. Nakon godinu dana borbe s tim kušnjama, nisam više htjela sebe siliti na nešto što nije bilo za mene. Klauzura je doista nešto posebno i lijepo, sestre također, ali jednostavno sam osjećala da ne pripadam tu. Odlučila sam pitati sestre franjevke da se ponovno vratim, jer nisam mogla bez onoga gdje sam započela svoje prve korake. Nedostajalo mi je druženje s mladima, nedostajale su mi sestre s kojima sam živjela. Svoju želju za povratkom izrazila sam s. Ivanki i ona je uvažila moju molbu za povratkom. Posebno mi je bilo drago što su mi prije povratka savjetovale da jedno vrijeme (šest mjeseci) budem „u svijetu“. U međuvremenu sam našla posao u restoranu i nastavila normalan život u svojoj obitelji i radosno iščekivala svoj povratak franjevkama.

Sada sam to što jesam. Trenutno sam novakinja i nastojim usvojiti u novicijatu što više onoga što će mi trebati za cijeli redovnički život. Nisam nikada očekivala redovnički poziv, ali Bog je taj koji bira. Sada, kada sam ga prihvatila, vidjela sam da je to dar koji sigurno neću nikada do kraja shvatiti. Uz dar poziva Bog je dao i druge darove, a iznad svega dar zajednice i zajedništva. Sa svetim Pavlom velim: „Milošću sam Božjom to što jesam.“ (1 Kor 15,10) Uz poziv dobiješ i mnogo toga gratis – uz tebe je Božja milost, mudrost, zajednica, bližnji… Treba li dakle još toga nabrajati da bi se dokazala ljepota ovoga dara? Meni nije potrebno. Ja sam se uvjerila što znači imati zajednicu i što znači izgubiti zajednicu. Bogu hvala ja sam je ponovno našla i sretna sam u ovome. Ne namjeravam dalje tražiti od ovoga što mi je Bog darovao nego mu samo zahvaljivati i dati svoj doprinos (iako me mlađe sestre u zajednici često zafrkavaju ispitujući koja je slijedeća zajednica u koju ću otići i kad ću se opet vratiti).

I završit ću ovo pisanje s riječima sv. Franje koji veli : „Gospodin mi je darovao braću“ naglasivši da ja sretna kažem: „Gospodin mi je darovao sestre.“

Slađana Ivanović, novakinja