Moj put kroz traženja

Fotografije uz članak 1

Zovem se s. Maksimilijana, rođena sam 1947. godine u okolici Novog Travnika. Odrastala sam u obitelji s braćom i roditeljima kao djevojka poput svake druge. Pohađala sam osnovnu i srednju školu, pokušavala pronaći svoj životni put kroz načine uobičajene za ljude te dobi. Sve je izgledalo obično, ništa spektakularno, moja svakodnevica bila je kao i svakodnevica svakog drugog čovjeka. Ni po čemu specifična.

 

Prvi put sam osjetila redovnički poziv u dvadesetoj godini. Na jednoj mladoj misi, u dušu sam osjetila kao tihi, radosni šapat: „Kako je lijepo Boga slaviti, a ti…!?“Tada sam počela razmišljati o redovničkom pozivu, o mom odlasku u samostan. Prijavila sam se časnim sestrama jedne družbe i dogovorile smo kada bih mogla doći. Ja sam tada već dvije godine radila u jednom poduzeću. Uzela sam godišnji odmor i pošla sa jednom časnom u samostan. Sestre su me jako lijepo primile, a došlo je još osam novih djevojaka. Izvana je sve bilo u redu, ali u meni je odmah bio neki nemir. Ne, ne mogu tu ostati. Nisam znala razloga.

 

Na nagovor sestara izdržala sam tjedan dana i vratila se kući. Opet sam počela raditi. Sve je bilo kao i prije. Nakon nekog vremena u meni se opet vratila želja da pođem u samostan, ali kuda i kako!? Roditelji više nisu htjeli za to čuti, trpjela sam. Nakon dvije i pol godine odlučila sam pobjeći. Pomogao mi je jedan mudri svećenik, koji me je dobro savjetovao i napisao pismo da ga ponesem poglavarici u Sarajevo. I jednog dana umjesto da odem raditi u drugu smjenu u poduzeće, ja sam otišla u autobusom u Sarajevo – na Bjelave. Kad sam ušla u kuću, zahvatio me divan mir, a u sebi sam čula glas : „Tu je tvoje mjesto.“ Danas, nakon 40 godina redovništva s radošću se sjećam tih trenutaka.

 

Zahvaljujem dragom Bogu što je baš mene pozvao. Nikada se nisam pokajala. Danas radim kao umirovljena medicinska sestra u Domu svetog Franje u Kloštru Ivaniću. Dani mi prolaze brzo, i nekad malo vremena ostaje za mene samu, ali znam da je Bog uvijek imao za mene vremena i strpljenja, i uvijek će ga imati. I ne prođe ni jedan dan, a da ne kažem: „Dragi Bože, hvala ti za dar života i za dar zvanja.“ Uz ovolike milosti, kako i ne bih zahvaljivala.


S. Maksimilijana Pendeš