"Gospodine, Ti sve znaš!"

Fotografije uz članak 1

Kad od nas netko traži da govorimo ili pišemo o svome redovničkom pozivu osjećamo zbunjenost: odakle početi, kako to izreći, a da me shvate… Ja mislim, da je poteškoća u prepričavanju ovakvog jednog poziva u vremenu sazrijevanja kroz koje osoba kojoj je upućen Božji poziv mora proći. Naime, potrebno je stvoriti „plodno tlo“ za Božju Riječ u vlastitoj nutrini, da bi onda mogli čuti i osjetiti „Božji zov“ te se slobodnom voljom odlučiti odgovoriti na njega. Upravo vam na takav način želim govoriti o svome pozivu.

 

Odrasla sam u siromašnoj kršćanskoj obitelji, sa roditeljima i tri brata (dvojica starijih i jedan mlađi) u malom selu Marković Polju, u župi Ulice. Tata mi je bio zidar - majstor, a mama domaćica. Tata je radio privatno, pa kad ne bi imao posla – a znalo se to često dogoditi, obrađivao bi zemlju. U mojoj se obitelji molilo obavezno prije i poslije svakog jela, te ujutro i navečer, a zajedničke večernje molitve bile su samo pred Božić i Uskrs. U crkvu je tata obavezno išao svake nedjelje, a mi djeca kako kad – ovisno o vremenu. Naime, bili smo filijalna crkva koja je imala samo jednu nedjeljnu misu, a bila je udaljena 2-3 km. Kako je mama odjeću prala na ruke, znalo se dogoditi, osobito zimi, da nam se jedino novo odijelo ne stigne osušiti do nedjeljne mise pa nismo imali u čemu ići. No, kad bi sv. misa započela u našoj crkvi i u našoj kući bi prestajala igra. Svatko bi se laćao svoga molitvenika i molio sve dok zvono ne oglasi da je misa završila. Mama bi molila krunicu, mi manji bi listali ilustriranu Bibliju te pogađali po slikama o kojoj se biblijskoj priči radi, dok bi starija braća molili iz Biserja sv. Ante. I nitko se od nas nije bunio što se taj sat vremena nije mogao igrati.

 
U našu filijalu sestre su rijetko dolazile, tako da ih nisam poznavala, a još manje sam znala kako žive i što rade. Dok sam još bila mala, otprilike 3-4 razred, zezali bi braća mene i ja njih za neke cure i dečke iz sela. Zezali su me za dečka koji se meni nije sviđao pa sam se ljutila, a onda sam se sjetila reći im da ću ići u časne sestre kako bi me prestali zezati. S vremenom je to i upalilo pa su me sve manje i manje zezali. Meni se to svidjelo, ali znam da sam u sebi mislila kako sam ih zeznula, jer ja sigurno neću biti časna sestra. Kao djeci mama nam nije dala ići po selu i igrati se s drugom djecom. Nas je, a i u našem zaseoku, bilo dovoljno za igru, pa su drugi mogli dolaziti k nama, ali mi nismo išli drugima. Moje društvo su bili braća i rođaci – uglavnom muški, jer curica moje dobi nije bilo u blizini. Kad sam postala starija, otprilike 6. razred, nije mi više bila zanimljiva igra s njima. Oni bi nedjeljom odlazili na igralište, na nogomet, a ja bi ostajala kod kuće, sama. Sjećam se, kako mi je često bilo tako dosadno da sam mrzila nedjelju. Mama bi me, da mi malo prekine dosadu, znala poslati k djedu koji je živio u istom selu. Djeda bih najčešće nalazila kako sjedi na deki, ispod jedne stare višnje okružen Biblijom, molitvenikom i Glasom koncila. Nije ni kod djeda bilo u početku zanimljivo, sve dok se djed jednog dana nije dosjetio jedne „igre“ za nas dvoje: natjecali smo se tko će ljepše pročitati neke članke iz Glasa koncila ili dijelove Biblije. Djed je imao pravu Bibliju koju mi djeca, bez njegove prisutnosti, nismo smjeli dirati. To je za mene tada bio velik izazov – čitati bolje od djeda i to iz prave Biblije - pa sam od tada rado odlazila k djedu nedjeljom, a dječja bezazlena pamet nije vidjela ništa drugo od puke želje da bude bolja od djeda. Nakon vremena provedenog u natjecanju, i kad bi malo žega smanjila, odlazila bih s djedom u obilazak njegovih usjeva i šume. Putem bi razgovarali o mnogočemu, a često i o pričama pročitanim iz Biblije, o evanđelju koje smo slušali na misi i o samoj misi. Tako je zapravo nedjelja postala moj omiljeni dan. Radovala sam se nedjelji i popodnevnom druženju s djedom, a velika radost mi je postala nedjeljna misa na kojoj sam sada i pjevala kao član dječjeg zbora. Moja je nedjelja postala ispunjena.

 

Tada sam imala još samo jednu želju: da me tata pretplati na Mak. Nije bilo lako skucati novce za godišnju pretplatu bez stalnih primanja, ali mi je tata to ipak omogućio. Mojoj dječjoj radosti nije bilo kraja, a Mak bi pročitala već iste nedjelje kad sam ga i dobila. Osobito sam voljela Blaževu poštu u kojoj sam često čitala pisma i pitanja kako postati časna sestra. Tako sam saznala kako se postaje, kako sestre žive i čime se sve bave. Ponovno sam se sjetila svoga davnog obećanja i o njemu sam počela razmišljati. Na vjeronauk sam išla kod fra Peje Oršolića, koji se svaki puta s nama, prije vjeronauka, igrao i šalio. Rado sam ga promatrala onako vesela i radosna. Zaokupljena svojim mislima i traženjima shvatila sam odgovor: ako želiš biti u životu radosna, vesela i sretna – postani fratar/časna sestra. Pronašla sam što želim: govoriti ljudima i djeci o Bogu i biti sretna služeći Mu, a kako bi to ostvarila moram ići u časne sestre. No još sam bila premlada da to ostvarim.

 

Već sljedeće godine, u 7. razredu rat nas je spriječio da svoje dječje snove ostvarimo tamo gdje smo ih i započeli, rastjeravši nas u izbjeglištvo. Sa svojim mlađim bratom otišla sam u Slavoniju k tetkama, a kasnije nam se pridružio još jedan brat, a na kraju i mama. Tata je ostao u ratu, dok je najstariji brat već prije rata otišao na rad u Austriju kako bismo se malo izvukli iz siromaštine. U Slavoniji sam stekla velik broj prijatelja i prijateljica kojih mi je u Bosni falilo. Tetkino dvorište uvijek je bilo puno djece, ali oni mi nisu mogli izbrisati iz glave tatinu tugu, bol i brigu kad nas je ostavljao. Budući da sam tatu jako voljela odlučila sam ići svake večeri na sv. misu i moliti se da ga dragi Bog čuva u ratu. I sada se čudim samoj sebi kako sam u najvećem jeku zaigranosti s prijateljima napuštala društvo i odlazila svaki dan na sv. misu, a potom se ponovno priključivala ako bi ih po povratku zatekla. Nisu me pokolebala ni njihova nagovaranja da koji put mogu svetu misu i propustiti.

 

Dogodila su se tada i mnoga zaljubljivanja – svojstvena toj dobi, a mojoj tetki kao da je to i bio cilj – naći mi momka. No, ja sam se za obranu od nepoželjnih zafrkancija sjetila stare metode – ja ću u časne, premda sam sa prijateljicama razgovarala i trudila se oko onih koji su se meni sviđali. Tamo sam završila 8. razred i u ljeto 1993. je trebalo odlučiti što dalje. Koju školu i gdje? Rat je u meni ljubav prema školi preokrenuo u mržnju, tako da sam odlučila ne ići u srednju školu, no odluka roditelja je bila drugačija. Tog ljeta dogodio se „raspad društva“, a ja sam stajala pred raskršćem: trgovačka škola u Županji ili odlazak časnim sestrama!? Roditelji su htjeli da prvo završim srednju školu pa onda idem k sestrama, a ja, misleći da časne sestre ne idu u školu, odlučih odmah ići k njima. No, osjećala sam tada da je to više obrana od odlaska u srednju školu nego li moja istinska želja, premda je u meni već odavno postojala.

 

Prvi korak je bio otići s mamom u Zagreb po Krsni list koji se mogao podići na Remetama gdje su čuvane naše Matice. Tamo sam susrela s. Branku Stjepanović koju sam tada prvi puta vidjela, a moja ju je mama poznavala od prije. U razgovoru s njom preporučila nam je da idem u samostan k njima, jer one/sestre djeluju u našoj Uličkoj župi te nas je uputila u Držićevu da se raspitamo što trebam donijeti i kad trebam doći. U Držićevoj smo pak „upale“ u vrijeme pravljenja Promjena (razmještaja sestara) te je cijela Uprava došla vidjeti novu kandidaticu. Ja sam se, pak osjećala kao tele kad ga izvezu na Pijacu – svaki ga kupac pregleda: zube, uši, uhranjenost… i dade svoj komentar. Jedino čega se sjećam jest mnoštva njih, radosti i sreće što se u toj ratnoj godini ipak netko odlučio doći k njima. Koje dokumente trebam donijeti i kad trebam doći pamtila je mama, a ja se sjećam samo da je trebalo napisati molbu i odreći se nošenja hlača koje su bile moj jedini izbor.

 

Po povratku u Slavoniju, nastavila sam uživati u druženju s prijateljima koji se još nisu „rasuli“. Tog dana me tata par puta zvao iz sela, kako bi me podsjetio da je krajnje vrijeme da napišem i pošaljem molbu sestrama. Ja sam to odgađala jer mi se zapravo više uopće nije ni išlo, ali me bilo sramota reći roditeljima i osramotiti ih pred sestrama. Ipak, sam odlučila otići, biti mjesec-dva i vratiti se s uvjerenjem da ja to ipak ne mogu. Tada mi nitko ne bi zamjerio. Već se dan bližio kraju kad me tata posljednji put pozvao, ali ovaj puta je bilo zato da poslušam molbu koju je on sam umjesto mene napisao. Ne sjećam se niti jedne jedine riječi koju je tata pročitao, samo se sjećam da sam se što prije htjela vratiti k prijateljici, pa sam rekla da je molba dobra. Što je u molbi pisalo saznala sam tek nakon nekoliko mjeseci, kad sam susrela jednu sestru koja je pitala: „je li to ona mala koja je u molbi napisala da će biti dobra i poslušna?“ Svi su se nasmijali, a ja sam bila šokirana. Pitala sam se, ajme, što li je tata još sve napisao!? To se pitam još i danas.

 

Došao je i dan preseljenja u Pašmansku 32, u Zagreb. Pratili su me mama, mlađi brat i tetka. Rastali smo se bez suza što je svima bilo jako čudno. Čak ni mama nije plakala. Bila je uvjerena da ja neću izdržati do kraja, do oblačenja (do prvih redovničkih zavjeta), ali se nadala da ću barem uspjeti školu završiti. Moja je mama prvi put za mnom zaplakala tek kad sam odlazila u postulaturu, a tata kada sam polagala zavjete. Tek tada su vidjeli da ja mislim ozbiljno.

 

Moji roditelji se nikad nisu protivili mojoj odluci da pođem u samostan, a nisu me ni tjerali. Kad sam znala biti u poteškoćama i kušnjama i reći da ću se možda vratiti uvijek su mi govorili: „Sama si izabrala, sama i odluči.“ Danas znam i vidim da me, i roditelji i braća, jako vole, cijene i da su ponosni na mene.        U samostanu sam već punih 18 godina. Završila sam srednju školu, fakultet, položila doživotne zavjete i radim trenutno u Beču, u pastoralu s našim ljudima. Unatoč svim mojim dječjim i ljudskim maštanjima ostvarila sam ono što sam i željela: govoriti ljudima i djeci o Bogu i zbog toga sam sretna, radosna i Bogu zahvalna. Sada mi je jasno da je Gospodin kroz moj životni put (odrastanje s muškima, nedostatak prijatelja, dosađivanja nedjeljom, druženje s djedom…) pripremao u meni plodno tlo za poziv koji mi je uputio. Znam i da je odgovor na Božji poziv proces koji traje. Željela bih da traje dokle god sam živa, jer ljubav koja se ne njeguje brzo ishlapi. Ne želim da mi se to dogodi, stoga se svaki dan trudim obnavljati svoju ljubav prema Gospodinu i prepoznavati Njegovu ljubav prema meni i uvijek se iznova oduševljavati što je odabrao baš mene. Svaki dan si iznova ponavljam Isusovo pitanje: „Anice, ljubiš li me više nego ovi?“ i odgovaram poput Petra: „Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim!“ premda mi se često dogode propusti i padovi. No, to ne znači da me Ti Gospodine manje voliš, štoviše Tvoja ljubav i dobrota je ono što me uvijek iznova motivira i uzdiže.

Iskustvo je to neprocjenjive vrijednosti. Dopustite si ga!


S. Anica Markelić