I Bog voli priče!

Fotografije uz članak 1

"Molili smo za tvoje rođenje. Željno smo te iščekivali,“ reče mi neki dan tetka Mande dok mi je u telefonskom razgovoru čestitala 27. rođendan. Odjeknule su te riječi u mojoj nutrini. Doista, priča o duhovnom pozivu započela je davno prije moga rođenja. Stoga namjera siromaštvom riječi obuhvatiti Božji zahvat već je na početku osuđena na neuspjeh. Moji su roditelji nakon četiri godine braka dobili na dar svoje prvo dijete, djevojčicu. Rođena je na Uskrsno jutro, 7. travnja 1985. godine. Dali su joj ime Kristina. To sam ja. Danas s. Kristina Marijanović, članica zajednice Školskih sestara franjevki. Vjerojatno sad očekujete neku spektakularnu priču o pozivu, no ona je upravo ispričana. Željela bih s vama „u zamjenu“ podijeliti drugu priču koju sam pričala povodom jedne obljetnice.


Ovo je priča o jednoj obitelji, obitelji koja svojim zajedništvom i međusobnom ljubavlju već više od 30 godina s vjerom u Boga hrabro počinje svaki novi dan. Možda neću priču ispričati na pravi način, ali to nije ni važno jer ovo je samo moja perspektiva… Teško je pronaći i pravi početak, odnosno najbolji početak. On će morati proizaći iz nekih podataka, najbolje sljedećih: godine 1959. u selu Milaševci rođen je Jozo Marijanović. Kao mali nije najvjerojatnije ni slutio da će ponosno nositi ime svoga imenjaka, svetoga Josipa – pravednog muža Djevice Marije i odgajatelja Isusa Krista, Boga u ljudskom obliku. Jozo je odrastao u mnogočlanoj obitelji. No rano je ostao bez oca Ilije te je morao napustiti školovanje i uputiti se u „bijeli svijet“ – trebalo je naime pomoći majci Mari u uzdržavanju obitelji. Da je bilo lako, nije! O tome ne treba posebno ni pisati. Njegov budući način života pokazat će najbolje što je u tim godinama naučio: žrtvovati se za one koje voli, ma koliko to koštalo! Početkom 80-ih bio je opet u Milaševcima. Radio je, kod kuće ili u najmu, ali radio je. Tada je već napunio 20. Po tadašnjim nekim tradicijama bilo je to vrijeme za ženidbu. Znao je on to, ali je i vrlo dobro znao koju želi. Jedna „crnka“ često je dolazila u selo u posjetu sestri Mandi, udanoj za Ivu. Za nju mu je zapelo oko. Upornost je bila i nagrađena. Iako, mora se priznati: svatovi su u Podove, rodno selo Kate Pavičić, stigli na „prijevaru“. Njezin otac Marko nije znao zašto su došli. Majka Luce vjerojatno je znala, ali mudro je šutjela. I tako, uda se Kata u Milaševce. Ime Kata dobila je po svetoj Kati. U tom kraju kaže se: „Sveta Kata, snijeg na vrata!“ Nekako se uvijek povezuje s hladnoćom, ali to je kriva predodžba. Sveta je Kata zaštitnica učenika, dakle mladih ljudi koje treba poučiti životu. Taj dar Kata je očito dobila.

 
Jozo i Kata su se uskoro iz velike obiteljske zajednice preselili u malu drvenu kućicu, možda dijelom natjerani i međusobnim nesuglasicama koje proizlaze iz takvih zajednica, ali vjerojatno još više jer su jednostavno htjeli početi samostalan zajednički život. Četiri godine nisu imali djece. Uz sve poteškoće na koje su u svojoj okolini nailazili zbog toga, vjerujem da im je to bilo lijepo razdoblje, kao četverogodišnji „medeni mjesec“. Onda je došlo prvo dijete, djevojčica. Rođena je na Uskrs 1985. Nazvali su je Kristina – što znači Kristova, kršćanka, kao da su znali. Drugo dijete došlo je vrlo brzo. Na staru godinu 1986. rođena je Božica. I ona je sebi rođenjem u božićno vrijeme donijela ime. Tako, obitelj se u međuvremenu preselila u novosagrađenu kuću. Nastupilo je dobro vrijeme. Njih dvije su bile prve unuke u široj obitelji, što će reći da su bile omiljene među rodbinom, ali i susjedima. Božica je bila povučenija, mirno je prihvaćala sve što joj se kaže. Kristina pak i ne. Pokazuje to i ovaj mali detalj: mama nije ni zamakla od kuće, ova je već na prozoru „zjačila“ na sav glas dozivajući je. Većinu vremena provodila je kod tete i Ive koji su joj bili na neki način drugi roditelji. Bilo je to vrijeme prave obiteljske radosti. Mnoštvo je detalja koji bi se mogli zapisati, ali možda jednom drugom prilikom. Veselju naravno nije bilo kraja kad je u obitelj stigla Blaženka, treće dijete. Rođena je 1992. godine, na svetkovinu Blagovijesti – dakle i ona sebi donese ime. Bila je blaga vijest za cijelu obitelj.


Obiteljsku idilu zasjenilo je nešto što se u današnjim povijesnim spisima naziva „raspadom Jugoslavije“. Ne bi to bilo tako značajno da nije bilo krvavo. Počeo je rat. Jozo je nedugo nakon Blaženkina rođenja otišao na posao, u Dubrovnik, grad koji je nakon toga opkoljen i zatvoren. Teško je danas uživjeti se u osjećaje koji su vladali u tom kraju dok su ih obavještavali o nekim raketama „zemlja-zemlja“ i sličnim napadima.  Kata, tada sama s djecom, oslonila se na bližnje. Obično su se obitelji skupljale u jednoj kući u susjedstvu. Skupa su čekali, a da ni sami nisu znali što. Ubrzo je stigla obavijest da žene s djecom moraju napustiti selo. Spremila je Kata svoju djecu. U onoj jednoj vrećici sumnjam da je moglo stati išta za nju. Odlazak prema mjestu na kojem su se ukrcavali u kamion ostalo je u sjećanju, barem najstarijoj kćerki. Taj dan nisu otišli, nego slijedeći. Ponovno opraštanje, čekanje, osjećaj izgubljenosti, neizvjesnost,… A onda su krenuli. Mnogi najbliži su ostali, među njima i tete i Ivo. U pretrpanoj prikolici vozili su se do Travnika gdje su prespavali u jednoj školi, naravno na stolovima. Katina zaova Željka bila je u visokoj trudnoći i da bi joj bilo lakše spojila je dvije stolice na kojima je prespavala noć. Deke po stolovima na kojima su spavala njihova djeca sumnjam da su mogle biti veći poticaj majkama da se svim silama bore za njih. Sutradan su autobusom krenuli prema Zagrebu. Bilo je na kolodvoru puno autobusa. Kako je Kata mogla znati da je u jednom od njih i Jozo koji se vraćao iz opkoljenog Dubrovnika? Rastali su se, a da se nisu ni sastali. Jozo je stigao u Milaševce i tek onda saznao da mu je obitelj otišla. Što je mogao tada uraditi? Ništa, osim moliti se da su dobro, a svoje snage utrošiti u obranu sela. Kata i djeca su nakon nekoliko dana, putujući mnogim zaobilaznim putovima, doputovali u Zagreb. Autobus za Požegu, gdje je živjela Jozina sestra, nisu uspjeli uloviti. Trebalo je prespavati u Zagrebu, i to u džamiji. Ta noć bila je dokaz da u moru mržnje ljudstvo nije zaboravljeno. Obitelj je smještena na toplo u unutrašnjost džamije. Sutradan su krenuli put Požege, u pratnji Jozina brata Mije.


Izbjeglice – to su bili, ali nije bilo važno! Bili su živi i zdravi, iako do boli zabrinuti za one koji su ostali. Prošlo je dosta vremena prije nego je Jozo dobio dopuštenje da posjeti obitelj. Mnogi su u Kaptolu – selu u kojem su bili – zapamtili dječji plač na autobusnoj stanici kad je došlo vrijeme ponovnog rastanka. Poslije su stizale samo vijesti: Jozo je ranjen, Ivo je ranjen… Dok nije došla i konačna obavijest: sve je propalo, Jajce je palo – što je značilo da i Milaševčani moraju tražiti skloništa negdje drugo. Obitelj je ponovno bila na okupu. Iako su u materijalnom smislu izgubili sve, sreći nije bilo kraja. Život se nastavio. Zajedno s Mijinom obitelji preselili su se u jednu staru trošnu slavonsku kućicu. Kristina i Božica su krenule u školu. Sve je išlo kao po nekom prirodnom redu, ali ništa nije bilo kako treba. Jozo je dobio posao, Kata je radila sezonski. Uskoro je došla i prva deložacija, trebalo je naći novi smještaj. Uspjeli su. Preselili su se u Veliku, u jednu staru školu. Živjeli su u istoj zgradi s ljudima drugih nacionalnosti. Rat kao da ni tu nije imao zadnju riječ. A tako je nekako na kraju i bilo: RAT DOISTA NIJE IMAO ZADNJU RIJEČ!


Rano ujutro, još za mraka, 3. 12. 1995. Jozo i Kata su sa svojih troje djece krenuli prema Jajcu. Ponovni odlazak značio je i rastanak s brojnom okupljenom rodbinom i prijateljima. Mnogi su ih smatrali ludima jer se vraćaju u „Nigdjezemsku“. Ali oni su znali, oni su osjećali da čovjek ne može nigdje biti sretan onoliko koliko ondje gdje su njegovi korijeni.
Podsjeća me to na jednu priču od prije dvije tisuće godina. Jedna je obitelj pred neprijateljem pobjegla u Egipat gdje su organizirali svoj život. Bili su to Josip, Marija i Isus. U jednom trenutku stigao je Božji nalog da se vrate u svoju zemlju. Morali su ostaviti sve što su stvorili na toj tuđoj zemlji i vratit se u svoj kraj, u kraj koji je za njih bio pun neizvjesnosti. Upravo je tako bilo i ovoj obitelji. Od rodbine su se vratili samo tete i Ivo koji su ih radosno dočekali. Trebalo je tada krenuti ispočetka. Nastanili su se u Jajcu. Dani su tekli jedan za drugim, poslijeratno vrijeme je i nitko nije ni smio očekivati savršenstvo. Međutim, ono je u ovu obitelj ipak na neki način stiglo 1997. godine. Dan je to kad je rođena Josipa, najmlađa kćer.

Evo samo ukratko što se još događalo tih godina: Jozo je iz vojske prešao u jednu građevinsku firmu, Kristina i Božica su završile osnovnu školu i upisale srednje, Blaže je počela svoje đačko razdoblje, Josipa je uživala u svom djetinjstvu, Kata je brižnim okom sve to pratila, Ivo i tete su uvijek bili tu negdje kad bi ustrebalo.  Stiglo je tako i novo tisućljeće. Tragični događaj kojeg će se svi sjećati sigurno je prometna nesreća u kojoj je Ivo izgubio život, ili je bolje reći: vratio ga svome Stvoritelju. Tugu još uvijek svi osjećaju u srcu, ali i vjeruju da je on doista otišao svojoj vječnoj Kući, kući u kojoj ćemo se jednog dana svi ponovno naći. Do tada, njegov duh će na neki način uvijek biti s njima, a sjećanje na dane provedene s njim nikada neće napustiti njihova srca.

Ovo je trenutak u kojem bi se mogli zajedno preseliti na ovaj današnji dan. Danas je 3. 12. 2011. Prošlo je punih 16 godina od povratka u Jajce. Ovo napisano i opisano samo su fragmenti nečije percepcije. Teško je doista u nekoliko rečenica izreći brojne životne trenutke likova ove priče, no to u ovom trenutku nije ni potrebno. Međutim, lijepo je znati kako to izgleda danas, kako danas živi obitelj koja je nekoliko puta počinjala ispočetka. Obitelj koju nisu slomile nedaće života, nisu uništili njihovo zajedništvo. Obitelj koju je prošlost ujedinila u sadašnjosti da bi spremnije gledali u budućnost. Obitelj koja nije utemeljena na vlastitoj snazi, nego na snazi i pomoći Božjoj. Obitelj koja spremno prihvaća sve što se dogodi i u tome prepoznaje Boga koji bdije nad njima. Možda se na prvi pogled i njima čini da sve ide nizbrdo, ali nije tako. Kad to netko gleda izvana, izgleda to potpuno drugačije. Josipa je već odrasla. Krenula je u srednju školu i vrlo brzo će krenuti svojim putom. Kako će taj put izgledati, ostaje još vidjeti. Blaženka je nakon srednje škole odlučila blagu vijest po kojoj je dobila ime pronositi svima, kao časna sestra. Nitko to nije očekivao, ali oni među koje je došla svjedoče njezinoj radosti zbog izbora koji je napravila i koji je podržala njezina cijela obitelj. Božica je studentica i radnica. Njezin je put tekao preko vlastite samostalnosti. Koliko li je hrabrosti trebalo uputiti se sama u grad u kojem ne poznaje nikoga. Možda još veće odvažnosti vratiti se kući i na neki način početi dio toga ispočetka. Kristina je također u samostanu. Pokušava koliko može uvjeriti i sebe i druge da je doista, kako joj i ime kaže, Kristova. Kata također opravdava svoje ima, iz dana u dan bdije nad onima kojima je poslana da ih nauči umijeću života. Jozo je nedavno imao nezgodu na poslu. Mislili su da je bezazlena, ali pokazala se kao velika povreda. Tako ozbiljna da je moguće da će prekinuti njegov radni vijek. Svakom radniku to teško pada, posebno onome koji nosi ime svetog Josipa, zaštitnika radnika. Tete Mande živi u Milaševcima, sama, ali sa svima njima povezana jednom posebnom niti.


Eto, tako to izgleda danas nakon 16 godina, odnosno nakon 30 godina. Svako vrijeme je istovremeno i najljepše i najteže. Tako je i s ovim danas. Potrebno je ponekad se podsjetiti da poteškoće na koje se nailazi nisu na propast, nego da su poziv na zajedništvo. U obitelji, poput ove, Bog je uvijek bio na prvom mjestu, i On je to znao, zato ih je i vodio uvijek svojim putom, tako će učiniti i ovaj put. Ovih nekoliko isječaka iz njihove povijesti trebaju služiti upravo tome, da ih podsjete da nisu sami, da netko bdije nad njima i da sve što se događa ima smisla. U ljepotama koje doživljavaju trebaju svakodnevno uživati. Poteškoće, taj teški dio svačijeg životnog puta, puno su lakše kad postoji netko na čiju snagu se možemo osloniti: Bog je taj!


Antoine de Saint-Exupery (pisac Malog princa) jednom je prilikom zapisao: „Gospodine, ne molim te za viđenja i čuda, molim tek snagu za život svakodnevni. Pouči me umijeću malenih koraka. Misli mi razbistri, učini me snalažljivom, nauči me ugrabiti pravi trenutak. Daj da vidim kako je sve u životu važno. Jakosti mi daj za red i pravu mjeru, da ne klizim kroz život poput rasipnika već vrijeme svoje da mudro raspoređujem, pa, ipak, da umijem prepoznati trenutke bogate sjajem, ljepotom i milinom i odvojiti časak za užitak srca i duha. Pomozi mi spoznati da ne koristi sanjati – niti o prošlosti, ni o budućnosti, te da je najvažniji sadašnji čas i da sve što slijedi učinim najbolje. Očuvaj me opsjene da život ima glatko teći. Trijezan mi uvid podari u istinu da su poteškoće, porazi i padovi, neuspjesi, boli pa i katastrofe na stazi žića vjerni pratioci uz koje naša bića sazrijevaju i rastu.“

 

P.S. Mogla sam vam pričati i drugačiju priču, priču o svom rastu u vjeri, otkrivanju želje da zavirim ispod površine, brojnim traženjima svojstvenim svakom mladom čovjeku, pronalasku mjesta na kojem sam se osjetila udomljenom i blizom braći i sestrama te Bogu,… Mogla sam, ali nisam htjela. Jer, svaki moj pokušaj takvog iznošenja stvari završava u gore nabacanim fragmentima priče o jednoj obitelji. U nju sam poslana, iz nje sam iznikla, po njoj i u njoj sam na najautentičniji način otkrila svoj poziv koji se Božjom milošću razvija među mojim sestrama franjevkama.


S. Kristina Marijanović