Ljudi moji, je li to moguće?

Fotografije uz članak 1

Kada sam prije nekoliko dana na našoj facebook stranici (Školske sestre franjevke Krista Kralja – juniorat)  ugledala svoju fotografiju od jednog večernjeg izlaska i do nje fotografiju s polaganja prvih zavjeta, pomislila sam 'zemljo, progutaj me'! Očekivala sam da će se svi koji to vide sablazniti i da će postavljati pitanja tipa: „Kako ste je uopće mogli primiti u samostan?“. No, dogodilo se upravo suprotno, svi se dive mojoj hrabrosti, čestitaju mi i žele ustrajnost, ali što je najvažnije, i njima je, kao i meni, jasno da je u cijelom mom životu glavni 'investitor' bio Bog. Svaki trenutak iz svoje prošlosti sada promatram kao čudo poziva.


Čudo je to što sam ostala praktična vjernica bez obzira na antireligioznu sredinu u kojoj sam odrastala. Znala sam da moj tjedan neće normalno funkcionirati bez nedjeljne svete mise. Zato mi nije bio problem prijeći i 7 km do župne crkve, biciklom ili pješice samo da zahvalim Bogu za sve ono što mi je učinio i zamolim ga da mi ostane vjeran pratioc kroz život. Prvi put je izraz 'časna sestra' povezan sa mnom u nižim razredima osnovne škole kada sam došla pitati župnika mogu li ministrirati na sv. misi. Kako su u našoj župi ministrirali samo dječaci, on mi je s osmijehom rekao: „Ili ti se sviđa jedan od ovih mojih ministranata ili ćeš biti časna sestra?“ Tada sam se još mogla suzdržati da ne pokažem ljutnju zbog krivo navedenih razloga. A kada mi se svidio jedan od ministranta, potpuno sam eliminirala ono 'časna sestra'. Duboko vjerujem da je još tada moj župnik 'imao prste' u mom pozivu i da mi se sada smješka iz Kraljevstva Nebeskog. Osim tog 'pretjeranog' posjećivanja crkve, moj mladenački život se nije uvelike razlikovao od života mojih vršnjaka. Štoviše, nerijetko sam bila glavni pokretač zabave, voljela sam (i još uvijek volim) društvo, pjesmu, ples, a osmijeh gotovo nikad nije silazio s mog lica. Osjećala sam da me Bog želi sretnu, ali u svim 'čarima' mladosti nisam pronazila pravu sreću, nešto je duboko u mojoj duši težilo k nekom višem cilju.

 

Nakon upisa u srednju upravnu školu, planirala sam postati sudac i pronositi pravdu ovim svijetom. Štiti slabe i nejake ljude za čija se prava nitko ne brine. Kroz srednju školu sam shvatila da je pravo samo skup pravnih propisa i normi (koje ja trebam naučiti napamet) a svaki ih se čovjek treba pridržavati kako ne bi trpio nekakve sankcije. Tako sam malo-pomalo shvaćala da ja, ovako osjećajna i vesela, nikako ne mogu postati neka ozbiljna i bezosjećajna sutkinja (neka mi oproste one koje nisu takve). Tada sam se počela tražiti u karijeri, i ni u jednoj djelatnosti nisam mogla zamisliti svoju budućnost. Stoga su sve moje molitve bile: „Bože, pokaži mi životni put!“

 

Kada sam razmišljala o obiteljskom životu, željela sam puno djece, ali nikako se nisam mogla zamisliti u braku. Definitivno nisam od onih što vjeruju u ljubav na prvi pogled, kod mene je postojala samo zaljubljenost na prvi pogled. Ljubav između muškarca i žene za mene je bilo nešto uzvišeno, što sam smatrala da ja nikad neću dostići. {Ja sam sebi stvarala ideal nekog mladića i onda ga prišila uz stvarnu osobu. A kada sam upoznavala te stvarne osobe, na njima sam pronalazila više nedostataka od mojih zamišljenih ideala. Tako da sam se poslije, još više trudila, praviti se da ih ne poznajem.} Nisam mogla shvatiti moje prijatelje kojima je bilo sasvim normalno, nekima i neophodno, izgubiti djevičanstvo i prije 18-te godine. Ja sam za njih bila tradicionalna i staromodna, i zato sam jednom prilikom, čini mi se u šali, rekla da ću biti časna sestra. A nedugo zatim cijelo moje društvo zvalo me 'časna'. Tada s 'pola kile' maskare na trepavicama u atraktivnoj odjeći, vjerojatno nisam izgledala ni kao kršćanka, a kamoli časna sestra, tako da je to postala 'javna šala'. Da bi se ispunila ona: 'U svakoj šali ima pola istine', ja sam počela ozbiljno razmišljati o tom zvanju. Svojim propovijedanjem o Bogu, počela sam iritirati sve oko sebe. Moje prijateljice su mi savjetovale da  je krajnje vrijeme da uđem u neku ozbiljnu vezu, a ja sam im ozbiljno odogovarala da se više ne mogu ni zamisliti uz neku mušku osobu. Znala sam samo da u meni klija neki novi svijet. Po završetku srednje škole, usprkos svim odgovaranjima, odlučila sam: „Idem u samostan.“ Iako sam vjerovala u stereotipe o časnim sestrama, da su to stroge žene koje samo mole i poste, koje će mi sigurno zabraniti da se smijem, šalim, pričam…upravo mi se tada činilo, više nego ikad, da je to moj životni put. Jedino vjera davala mi je hrabrost da spakiram kofer s neophodnim stvarima i oprostim se sa svojom obitelji i prijateljima. Naime, odrastala sam s majkom i djedom, otac od mog rođenja nije živio s nama, vjerujem da me i to potaklo da u Bogu pronađem očinsku ljubav i brigu. U početku su svi očekivali moj skori 'bijeg' iz samostana, a ja sam pronalazila sve više i više razloga da ostanem.

 

Svaki dan kroz molitvu i druženje sa sestrama spoznavala sam da me Bog želi kao časnu sestru, upravo ovakvu kakva jesam, da me voli najviše na svijetu i da mi čini bolje no što si sama mogu poželjeti. Zajednica mi uvelike pomaže da rastem u vjeri i ljubavi prema Bogu i svaka sestra za me je svjedok o Božjoj prisutnosti u čovjeku. Prije pola godine, kada sam položila svoje prve zavjete, od silne radosti i uzbuđenja jedine riječi koje sam u sebi mogla izgovarati bile su: „Želim biti samo Tvoja Gospodine!“ Time sam postajala svjesna Božje ljubavi, i evo, pronašla jedan od načina da mu uzvratim. Koliko god u svijetu zvanje redovnice neki smatraju beznačajno, ja u svakom danu otkrivam neko novo poslanje, novu motivaciju i novi izazov, i vjerujem da će me onaj koji me doveo do ovoga časa na kraju privesti vječnoj slavi. Hvaljen budi Gospodine moj po sestrama franjevkama i svima onima koje će to tek postati. ;)


S. Marina Jurišić