Iz dnevnika jedne redovnice

Fotografije uz članak 1

U najljepšoj dobi osnovnoškolskih sanjarenja i prvih ozbiljnih potajnih zaljubljivanja kao grom iz vedra neba pođe ti se motati po glavi neka čudna ideja. I baš zato što je neuobičajena i nekako te sram o tome pričati s drugima, onda pokušavaš na nekakve anonimne načine doći do odgovora na mnoštvo pitanja. Ili u krajnjem slučaju, samo zapisuješ u svoj dnevnik ta svoja razmišljanja u strahu da ih nitko ne pročita te u nadi da će ti to nekad koristiti. I evo danas, pomoću riječi zapisanih u mojem dnevniku prije 15 godina pokušat ću opisati put jednog poziva i odaziva.

„Dragi dnevniče,...u školskim leksikonima ja pod rubrikom „želim“ uvijek napišem da moja najveća želja nije za javnost. Ali pošto tebi sve govorim reći ću ti i svoju najveću želju. Nešto malo sam o njoj već pričala, ali ništa ozbiljno i izravno. Moja najveća želja je slijediti put mnogih ljudi, točnije slijediti put sv. Franje i svih sestara.“

Riječi su to napisane pri kraju sedmog razreda kad sam osjetila u dubini svojeg srca Božji poziv. Osjetila sam ga tijekom jedne mise, točnije propovijedi. Svećenikove riječi: „Možeš, čovječe, bez Boga koliko hoćeš, ali dokle ćeš?!“ u meni su snažno odjeknule i od tad sam počela kovati planove kako odgovoriti na taj poziv koji se javio tako nenadano. Istina je da sam ja u to vrijeme provodila dosta vremena s kandidaticama, ali da će i mene Bog pozvati, nije mi bilo ni nakraj pameti. I baš zato o tome nisam  ni s kim otvoreno i izravno pričala. To je bila moja tajna koju su drugi, istina, naslućivali, ali dok nije izašlo iz mojih usta, nije bilo službeno.

U sedmom razredu željela sam odmah poslije osnovne škole otići u samostan. Bilo je to vrijeme velikih Don Quijotovih sanjarenja kad sam vjerovala da ću poput svetog Franje čitav svijet promijeniti svojom vjerom. Stoga i ne čude riječi zapisane u srpnju 2002.: „Jedva čekam da odem iz ovog meteža i očaja, jedva čekam!“ Bila su to slatka iščekivanja trenutka za kojeg misliš da će iz temelja promijeniti tvoj život i da ćeš odmah u tom trenutku dobiti aureolu na glavi i da ti onda ne preostaje ništa drugo nego se samo truditi da ti ta aureola ne padne.

A onda u veljači 2003., u osmom razredu, počela su malo realnija razmišljanja i promišljanja o tome što mi je činiti: „Ja razmišljam kamo poslije osnovne! Da li u samostan ili još ostati kod kuće. Sve ima prednost, ali ipak! Ja to uvijek odlažem za sutra, ali došlo je vrijeme da konačno počnem o tome dublje razmišljati. Bože moj, kamo otići? Joj, čovječe, kako pravilno odlučiti? Nadam se da će mi Bog poslati neki znak!“ Pitanja su ovo koja se pitaju mnogi jer svi mi tražimo neki znak da budemo sigurni. Eh, meni je Bog poslao znak koji nisam očekivala i koji mi možda i nije bio u to vrijeme baš po volji, ali danas vidim kako je dobro što Bog ne čini prema našim očekivanjima nego prema svojoj zamisli.

Znak koji je meni Bog dao bilo je rođenje moje sestre Ive zbog kojeg sam odlučila ostati kod kuće i odgoditi do daljnjeg odlazak u samostan. Bogu hvala! Budući da je meni to vrijeme dobro došlo da razmislim o svojem životnom odabiru i da steknem bolji uvid u mnogo toga, ja savjetujem svakoj djevojci koja želi doći u samostan poslije osnovne škole da najprije završi srednju školu te tako sazrije u svakom pogledu. Ali, da se razumijemo, to ne znači da je poziv osoba koje su dođu ili su došle poslije osnovne škole manje vrijedan. Naprotiv! Uglavnom, u mom životu ništa od samostana za neko vrijeme. Upisah se ja te jeseni u livanjsku gimnaziju i počelo je razdoblje velikih štrebanja i svih tih srednjoškolskih obveza. Budimo realni, bilo je to vrijeme i prvih velikih ljubavi o kojima su ispisane brojne stranice mog dnevnika, a sve je počelo u veljači 2004. kad sam „prije 15-ak dana upoznala jednog super-super momka! Zove se N.N. i imam osjećaj da ćemo biti dobri prijatelji. Momak ide s Tajom u razred, I.b i zaista mi se svidio“. Znate, iako par stranica kasnije pišem „Ja još uvijek želim cijeli život služiti Kristu!“, važno je napomenuti da osobe koje Bog poziva nisu cijepljene protiv raznovrsnih osjećaja i ne dobivaju apsolutno nikakvu zaštitu od zaljubljivanja. Takvo što te prati neprestano pa i onda kad na tvojoj ruci zasja prsten sa doživotnih zavjeta. U svim takvim situacijama na tebi je jedino da se ne praviš naivan i glup, ono u stilu meni se takvo što ne može dogoditi, nego da se svakodnevno odlučuješ za ono što si izabrao, a u našem slučaju to je Isus. Nekad to nije jednostavno, ali u strpljivosti i poniznosti se dobivaju bitke i na tom području.

Uglavnom, da skratim priču, nakon svih tih srednjoškolskih prelijepih dana, došao je i dan definitivne odluke. Promišljala sam ovako: „U sedmom razredu bila sam prosječna osnovnoškolka. Što mi se to dogodilo i još događa? Je li ovo zaista onaj pravi poziv? Je li ovo zaista ono što će me usrećiti, ispuniti, ostvariti u potpunosti? Ja se samo bojim da me zajednica neće prihvatiti onakvu kakva ja ustvari jesam. Bojim se da se i ja neću uklopiti, ali možda su te sumnje posve normalne. Ali ja vjerujem da imam taj poziv i ne želim ga izgubiti.“ I baš zato što taj poziv u meni nije jenjavao kroz sve to vrijeme, rekla sam mami dok smo u vrtu brale grašak (vrlo maštovito, zar ne?) da ja idem u samostan. Sve ostalo je povijest. U obitelji su to svi prihvatili i podržali me te sam 31. kolovoza 2006. stupila u zajednicu Školskih sestara franjevki Krista Kralja.

Večer uoči mojeg ulaska u samostan dobila sam ovu poruku od jedne osobe koja, očigledno, nije baš bila oduševljena mojom odlukom: "Nemaš šta vidit. ja ću ti reć odma da nije, nemoj radit budalešćinu već sve to riješi dok ti je vrime, a imat ćeš se vrimena kajat dok si živa. a fakultet, obitelj, itd.? MAJE, NEMA TU SRIĆE. KOI TI JE VRAG". Ove njegove riječi meni upućene zasigurno su slične brojnim onim riječima koje čuju mnoge osobe kad se odluče za ovakav način života. Nemam zapisano u dnevniku što sam tada odgovorila na tu njegovu poruku, ali danas nakon 10 zaista prekrasno provedenih godina u samostanu, sa završenim teološkim fakultetom te nikad boljim odnosima sa svojom obitelji usudim se odgovoriti mu: „E moj prijatelju. IMA TU SRIĆE! I te kakve sriće! Sriće kakve ti i ne slutiš! I nije u pitanju nikakav vrag, nego Isus koji čini moje življenje smislenim i ispunjenim. Kad spoznaš tu ljubav kojom te On ljubi, ne možeš ostati ravnodušan. I ne žališ cijeli svoj život predati Njemu i odgovoriti na tu neizmjernu ljubav ljubeći onoliko koliko umiješ.“ I stoga ujedno svima onima koji doživljavaju slična nerazumijevanja u trenucima svojih previranja poručujem: „Živite svoj poziv! Ne bojte se odgovoriti Kristu! Od Bogom protkanog života nema veće radosti!“

I da, nakon ulaska u samostan prestala sam pisati dnevnik u stilu prepričavanja onoga što mi se dogodilo, što mi je tko rekao i sl. Taj način opisivanja i doživljavanja stvarnosti po dolasku u samostan zamijenjen je pisanjem pjesama i razmišljanja o biblijskim tekstovima. Vjerojatno bi ljudima bilo puno zanimljivije ljudima čitati o svakodnevnim trzavicama iz samostanskog života, ali nažalost tu se svaka priča zaustavlja i počinje nova stvarnost – život u Zaručnikovoj blizini. A ona se ne opisuje nego se živi. A kako se živi, možda ćete se pitati. Najkraće rečeno: vrlo dinamično. Shvatiš vrlo brzo da se ne trebaš boriti protiv vjetrenjača ovog svijeta koliko protiv nemira svoje nutrine te da nisi pozvan mijenjati svijet, nego samog sebe. A promjenom samog sebe, mijenja se onda i svijet. I da, razočaraš se kad vidiš da i nakon nekoliko godina ti još uvijek ne poznaješ dobro Onog koje te odabrao. Raduješ se kad otkriješ da ti je On zaista najvažniji na svijetu, a i uplašiš se kad pogledaš koliko je pred tobom još rada na sebi. I tako iz dana u dan, kroz molitvu i rad, rasteš i sazrijevaš u dobi, mudrosti i milosti.

I nastojiš drugima svjedočiti o ljepoti redovničkog poziva. I zato koristim priliku da poručim onima koji se nalaze na raskrižjima svojih života: Djevojke i dečki, slijediti Krista nije uvijek jednostavno, ali je uvijek ispravno. Nemojte se zanositi nekim idealnim slikama jer svaki redovnik doživi mnoštvo osobnih padova na svim mogućim područjima, a da o zahtjevnosti zajedničkog načina života i ne pričam. Međutim, sve to izgubi na svojoj vrijednosti kad i nakon mnogo godina u sebi uvijek iznova osjetiš onaj zanos prvih koraka i glas koji ti kaže: „Ja te izabrah za velika djela!“ A ti na sve to cijelim svojim življenjem odgovoriš: „Evo me, Gospodine, zvao si me!“

s. Maja Ivković