Asiz: Gospodinova žeđ se taži našom samilosnom ljubavlju

Fotografije uz članak 2
21.09.2016

Promišljanje Svetog Oca tijekom ekumenske meditacije tijekom Međureligijskom susreta za mir u Asizu

Sveti Otac je svoje promišljanje tijekom ekumenske meditacije tijekom Međureligijskom susreta za mir u Asizu temeljio na Isusovim riječima iz Ivanova evanđelja „Žedan sam“. Žeđ je temeljna ljudska potreba i kad Isus kaže „Žedan sam“ ne izražava samo svoju žeđ za vodom, već „prije svega žeđa za ljubavlju, elementom koji nije manje bitan za život. Žeđa za tim da nam dade žive vode svoje ljubavi, ali i da primi našu ljubav“, poručio je Papa.

Upozorio je na tragediju neuzvraćene ljubavi, „usahlog srca“ koje ostavlja Boga, Izvor žive vode i zamjenjuje ga ispucanim kladencima što ne mogu zadržati vode (usp. Jer 2,13). I u Evanđelju smo svjedoci te tragedije kad se žednom Isusu nudi ocat – pokvareno vino.

Papa Franjo je upozorio kako je upravo stvarnost neuzvraćene ljubavi – ljubavi koja nije ljubljena – uzrujala sv. Franju Asiškog te se on iz ljubavi prema trpećem Gospodinu nije sramio vapiti i tugovati glasno. Ova težnja – nastavlja papa – treba biti i u našim srcima kad kontempliramo Krista Raspetoga, koji žeđa za ljubavlju. Upravo su riječi Krista Raspetoga „Žedan sam“ potakle sv. Majku Tereziju da utaži njegovu žeđ služenjem najsiromašnijih među siromašnima.

„Gospodinova žeđ se taži našom samilosnom ljubavlju: tješimo ga kad se, u njegovo ime, sagnemo do drugoga koji trpi. Na dan suda blaženi će biti oni koji su dali piti žednima, učinili istinska djela ljubavi čovjeku u potrebi: 'što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ (Mt 25,40)”, poručio je Papa.

Isusove riječi nas izazivaju – nastavlja Sveti Otac – traže mjesto u našim srcima i odgovor čitavim našim životom. U Isusovu „Žedan sam“ možemo čuti glas patnika, skriveni vapaj nedužnih kojima se uskratilo svjetlo ovoga svijeta; žalosnu molbu siromašnih i najpotrebnijih mira. „Svi su oni braća i sestre Raspetoga, maleni u njegovu Kraljevstvu, ranjeni i ogoljeni dijelovi njegova tijela. Oni žeđaju, ali često im se daje gorki ocat odbacivanja kao i Isusu. Tko ih sluša? Tko se trudi odgovoriti im? Prečesto se susreću sa zaglušujućom tišinom ravnodušnosti, sebičnošću ojađenih jer ih se gnjavi, hladnoćom onih koji olako ušutkavaju njihov vapaj za pomoći, kao da mijenjaju televizijske kanale“.

„Pred Kristom Raspetim, 'Božjom mudrošću i Božjom snagom' (1 Kor 1,24), mi kršćani pozvani smo kontemplirati otajstvo ljubav. Kao učenici Raspetoga, pozvani smo biti „stabla života“ što svijetu vraćaju kisik ljubavi. Iz Kristova boka na križu je potekla voda, simbol Duha koji daje život (usp. Iv 19,34); tako da iz nas, vjernika, može poteći suosjećanje svima koji danas žeđaju.“

Na kraju meditacije Sveti Otac je izrazio želju da nam Bog dade da, poput Marije uz Isusov križ, i mi budemo sjedinjeni s njim i bliski s patnicima. „Približavajući se ljudima koji žive kao da su raspeti, te ojačani ljubavlju Isusa Raspetoga i Uskrsloga, neka se naš sklad i zajedništvo još više prodube. 'On je mir naš' (Ef 2,14), on koji je došao naviještati mir onima blizu i onima daleko (usp. r. 17). Neka sve nas uzdrži u svojoj ljubavi te nas ujedini, da svi možemo biti 'jedno' (Iv 17,21) kao što on želi“, zaključio je papa Franjo. 


Završni govor pape Franje na Međureligijskom susretu za mir u Asizu

Nakon što su 20. rujna predstavnici pojedinih Crkava, kršćanskih zajednica i svjetskih religija molili za mir u duhu svoje denominacije, na trgu ispred donje bazilike u Asizu održana je završna svečanost Međureligijskog susreta za mir.

U završnom govoru papa Franjo izrekao je zahvalu na odazivu na ovaj skup carigradskom ekumenskom patrijarhu Bartolomeju I., predstavnicima kršćanskih zajednica i religija. Posebno pak je zahvalio organizatorima Zajednici sv. Egidija, biskupiji u Asizu i franjevačkim obiteljima na pripremi toga dana molitve.

U nastavku, cjeloviti tekst govora:

Vaša Svetosti, cijenjeni predstavnici Crkava, Kršćanskih zajednica i religija, draga braćo i sestre. Toplo vas pozdravljam s velikim štovanjem i zahvaljujem vam na prisutnosti. Zahvaljujem Zajednici sv. Egidija, biskupiji u Asizu, i franjevačkim obiteljima na pripremi ovog dana molitve. Došli smo u Asiz kao hodočasnici u potrazi za mirom. Nosimo u sebi očekivanja i brige mnogih naroda i osoba. Žedni smo mira, željni svjedočiti mir, potrebni molitve za mir, jer mir je Božji dar, a na nama je da svakoga dana zazivamo, prihvaćamo i gradimo mir, s njegovom pomoći.

“Blago mirotvorcima” (Matej 5,9). Mnogi od vas su prošli daleki put do ovog blagoslovljenoj mjesta. Izaći, krenuti na put, naći se, zauzeti se za mir: to nisu samo pokreti tijela, već pokreti duše, to su konkretni duhovni odgovori za nadvladavanje zatvorenosti, otvarajući se Bogu i braći. Bog to od nas traži, potičući nas da se suočimo s velikom bolešću našeg vremena: s ravnodušnošću: to je virus koji paralizira, čini nas nepokretnima i bezosjećajnima, poput bolesti napada središte vjerskog života, stvarajući novi, tužni oblik poganstva: poganstvo ravnodušnosti.

Ne smijemo biti ravnodušni. Danas svijet žarko žeđa za mirom. U mnogim se zemljama trpi zbog ratova, koji često i zaboravljeni uvijek uzrokuju patnju i siromaštvo. Na otoku Lesbo, s dragim Ekumenskim patrijarhom Bartolomejom, vidjeli smo bol rata u očima prognanika, nevolje naroda žednih mira. Mislim na obitelji, čiji je život razoren, na djecu koja u životu nisu upoznala ništa osim nasilja, na starije, prisiljene napustiti svoje zemlje: svi oni žarko žeđaju za mirom. Ne želimo da ove tragedije padnu u zaborav. Želimo zajedno dati glas svima koji trpe, koji nemaju glasa, niti ih itko sluša. Oni često bolje od moćnika znaju da niti jedan rat nema budućnost, i da nasilje oružja uništava radost života.

Mi nemamo oružja, no vjerujemo u blagu i poniznu snagu molitve. Danas je žeđ za mirom postala zaziv Bogu, da prestanu ratovi, terorizam i nasilje. U Asizu zazivamo mir, ne samo kao protest protiv rata, niti “rezultat pregovora, političkih kompromisa ili ekonomskih trgovina. To je rezultat molitve“ (Ivan Pavao II., Govor, Bazilika Sv. Marije od Anđela, 27. listopada 1986.). Tražimo u Bogu, izvoru zajedništva, bistru vodu mira za kojim žeđa čovječanstvo: ona ne može izvirati u pustinjama ponosa i interesa, u suhim zemljama zarade pod svaku cijenu i trgovine oružjem.

Naše vjerske tradicije su različite. No razlike nisu za nas motiv za sukob, polemiku ili hladno odstojanje. Danas nismo molili jedni protiv drugih, kako se na žalost ponekad u povijesti događalo.

Bez sinkretizma i bez relativizma, molili smo jedni pokraj drugih, jedni za druge. Sveti Ivan Pavao II. na ovom istom mjestu je rekao: “Možda nikada u povijesti čovječanstva nije postala tako jasna unutarnja povezanost autentičnog vjerskog stava i velikog dobra mira”, (Ivan Pavao II., Govor, Trg bazilike sv. Franje, 27. listopada 1986.).

Nastavljamo put započet prije 30. godina u Asizu, gradu živog sjećanja na sv. Franju, Božjeg čovjeka i čovjeka mira, “mi još jednom, ovdje okupljeni, potvrđujemo da tko koristi religiju kako bi poticao nasilje proturječi autentičnom i dubokom nadahnuću religije” (Ivan Pavao II., Govor predstavnicima religija u Asizu, 24. siječnja 2002.), i da „bilo koji oblik nasilja ne predstavlja pravu prirodu religije, već ju izvrće i pridonosi njenom uništenju” (Benedikt XVI., Govor na danu razmatranja, dijaloga i molitve za mir i pravednost u svijetu, Asiz, 27. listopada 2011.). Neumorno ponavljajmo da Božje ime nikada ne može opravdati nasilje. Samo je mir svet! Samo je mir svet, a ne rat!

Danas smo molili za sveti dar mira. Molili smo da se savjesti zauzmu u zaštiti svetosti ljudskoga života, u promicanju mira među narodima, u očuvanju stvorenog svijeta, našeg zajedničkog doma. Molitva i konkretna suradnja pomažu da ne ostanemo zarobljeni u logikama sukoba, i odbijemo buntovne stavove onih koji su kadri samo protestirati i ljutiti se.

Molitva i želja za suradnjom zalažu se za pravi a ne prividni mir: to nije zatišje onih koji izbjegavaju teškoće i okreću se na drugu stranu, ako se njegove interese ne dira. To nije cinizam onih koji peru ruke nad problemima koji ih se ne tiču, to nije ni virtualni pristup onih koji sude sve i sva putem kompjuterske tipkovnice, očiju zatvorenih za potrebe braće, ruku koje se neće uprljati za one u potrebi. Naš put je – uroniti u situacije i dati prvo mjesto patniku, preuzeti sukobe i ozdraviti ih iznutra, dosljedno kročiti putem dobra, odbijajući prečice zla, uz pomoć Boga i dobre volje strpljivo krenuti u mirovne procese.

Mir, nit nade koja spaja nebo i zemlju, riječ tako jednostavna i teška istovremeno. Mir znači Oprost, koji se kao plod obraćenja i molitve rađa iznutra, i u Božje ime omogućava ozdravljenje rana prošlosti. Mir znači prihvaćanje, raspoloživost za dijalog, nadvladavanje zatvorenosti – koje nisu strategija sigurnosti, već mostovi nad prazninom. Mir znači suradnju, živu i konkretnu razmjenu s drugim, koji je za mene dar, a ne problem, brat s kojim mogu pokušati izgraditi bolji svijet. Mir znači učenje: poziv na svakodnevno usvajanje teškog umijeća zajedništva, kulture susreta, čisteći savjest od svake napasti nasilja i krutosti, suprotne Božjem imenu i dostojanstvu.

Mi, zajedno i u miru na ovom mjestu, vjerujemo i nadamo se bratskom svijetu. Želimo da se svugdje muškarci i žene različitih religija složno ujedine, posebno tamo gdje vladaju sukobi. Naša je budućnost zajednički život. Zato smo pozvani osloboditi se teških bremena nepovjerenja, fundamentalizama i mržnje. Neka vjernici budu graditelji mira, zazivanjem Boga i djelovanjem za čovjeka! A mi, kao vjerski vođe, moramo biti čvrsti mostovi dijaloga, kreativni posrednici mira. Obraćamo se i onima koji imaju najveću odgovornost u služenju narodima, Vođama naroda, neka se ne umore u traženju i promicanju puteva mira, gledajući onkraj pojedinih privremenih interesa: neka ne ostanu gluhi na Božji apel savjestima, na krik mira siromašnih i na dobra očekivanja mladih generacija. Ovdje je prije trideset godina Sveti Ivan Pavao II. rekao: “Mir je gradilište otvoreno svima, ne samo stručnjacima, mudrima i stratezima. Mir je odgovornost sviju” (Govor na Trgu Bazilike sv. Franje, 27. listopada 1986.). Braćo i sestre, prihvatimo ovu odgovornost, potvrdimo danas da prihvaćamo, zajedno, biti graditelji mira kojeg Bog želi, a za kojim čovječanstvo žeđa. (kta/rv)