...koji neka nam učvrsti nadu!

Fotografije uz članak 1

Nada je temeljna dimenzija ljudske osobe i bitno svojstvo njene egzistencije. Nada tumači čovjeka kao samoprojekt koji se ostvaruje i izvodi samoprojektiranjem. Nada je strast i sila koja ljudsko biće postavlja na put njegova vremenitog putovanja. Nada je projekcija kojoj je temelj vjera, a zakon ljubav. Vidik budućeg je temeljno uporište u ispravnom shvaćanju života i ljudske povijesti. Stoga nada u svom ljudskom izričaju kao i u svom iskustvu proživljavanja religioznog čini središnju temu u profanoj povijesti, u povijesti spasenja te u franjevaštvu. Nada je duboko ukorijenjena u ljudsko srce i temeljna je sastavnica života kao plan. U kršćanstvu eshatološka nada pripada jezgri njegova obećanja. Ako se kršćanski život liši te kreposti, gubi razlog svog postojanja.


Kršćani prvih zajednica, progonjeni kršćani i kršćani Srednjeg vijeka bijahu duboko nadahnuti eshatološkom nadom. Ali onoliko koliko je ona bila podvrgavana učincima sekularizacije svijeta toliko je prelazila u običnu krepost posljednjih stvari koja kršćanina stavlja pred nesigurnost i problematiku onostranosti, dok je na ovome svijetu bio prepušten posve ljudskim i vremenitim nadama. I dok se ljudska povijest učvršćivala u svojoj zakonitoj samosvojnosti i nezavisnosti, dotle je eshatološka nada venula i mijenjala se u govor o Bogu te o ljudskoj sudbini.


Svakako, za Franju je Bog njegova velika apsolutnost. Obraćajući mu se u pohvali kaže: "Ti si nada naša" (PBL 4,7:261). I ta ga je nada pretvorila u hodočasnika beskrajne ljubavi, živo svjedočanstvo onostranosti i sveopćeg brata. Franjevački pokret kao oblik i stil života, kao misao i akcija, adekvatno se shvaća i razumije s vidika nade. Franjevaštvo, bilo da ga se živi, bilo da ga se tumači, to jest, kao život i kao kultura, označeno je stanje duha načelom "nada", kao životni stav i kao društvena akcija. Nada nije čin niti je definira niz čina; ona je radije stav, krepost i poseban način bivovanja koji se u franjevačkom životu otkriva svojim optimizmom pred životom i svojim bratskim i privlačnim tonom. Kršćanska nada može biti dobrim kvascem obnove kršćanskog života i nove kulture koja će nadvladati prevladavajući pesimizam i uzajamno nepovjerenje u svagdanjem životu. Nada osmišljava i usmjeruje život, ali to nije lako budući da zahtijeva određenu nevinost i slobodan duh s obzirom na interese. Taj duh se najkonkretnije očituje i izriče etičkim stavom: biti siromašan.

Nada je u franjevaštvu temeljni stav koji od franjevca čini biće koje putuje prema Bogu, ali u društvu sa svim bićima stvaranja u koja ima povjerenja i ne želi ih prevariti. Nada je također filozofija putovanja i djelovanja, ispravan stav stalne odvojenosti od bića, ali u poštovanju prema svima njima. Franjo, prorok nade i pjevač stvaranja, predstavlja sebe i svoje kao "tuđince i putnike" (IPPrv 6,2:90; "OR" 24:122; 2Čel 59:645; LM VII,2:1120; LP 77:1631). Sv. Bonaventura gradi svoju misao polazeći od stalnog "prelaženja" i "prolaženja". Scot ima veliko povjerenje u razvoj i proces kulture i povijesti, budući da prema njemu da "u razvitku ljudskog naraštaja uvijek raste činjenica istine" (11). Nada u franjevaštvu označava stav prema životu i taj se stav pretvara u smjelost, u duh stvaralaštva, u volju za rizikom, u spremnost na optimizam i vjernost konkretnome. Nada stvara također i smionost. Franjo je kasnijim naraštajima postao čovjek velike evanđeoske i ljudske smionosti. Ali njegova smionost, nadahnuta i podržavana eshatološkom nadom, pretpostavljala je prisutnost milosti za svijet.


Nada u franjevačkoj obitelji ostvaruje uvelike ono što Bloch naziva "impuls samouvećanja prema naprijed" ili impuls da budemo više nadvisujući sami sebe. Za franjevaštvo povijest je nezaustavljivi put čovjeka prema onome što teologija naziva "eshaton", ali nikada bez sadašnjosti, ovdje i sada. Čovjek živi u povijesti, ima povijest i stvara povijest, ali se projicira izvan povijesti. I u tom stvaranju povijesti i projiciranju sebe izvan povijesti, ljudskom životu daje "svojstvo poslanja (misije)", da upotrijebimo izraz koji se u franjevaštvu prevodi dosljedno s Evanđeljem, da budemo svjedoci nade koja ne vara nade drugih. U franjevačkoj školi ne postoje razdvojene nade niti disjunktivna nadanja. Kao da bi to bile eshatološka i svjetska nada; niti pak teološka nada čini sumnjivima vremenita nadanja. Ne postoji dvostruka nada, nego samo produljena nada koja počinje u vremenu, a završava izvan vremena. Kao što ne postoji udvostručenje Boga, nego samo njegova različita očitovanja. Postoji budućnost i postoji sadašnjost. Teološka nada svakako je nada uskrsnuća, ali to je i očekivanje i sudjelovanje naše sadašnjosti koja će se rascvati u budućnost koja još nije započela.

Ako vjera upućuje čovjeka na put prema obećanoj zemlji, nada ga jača na njegovu putovanju koje je ponekad dramatično. Nada je drugo lice ljubavi, jer onaj tko neko biće iskreno ljubi od njega očekuje nepredvidivo. Samo onaj koji se zaista nada može slaviti budući da se tada sav život mijenja u povijest punu smisla. Oni koji su istinski živjeli i dalje žive svečanu i nadom ispunjenu dimenziju pjesnika "Pjesme brata Sunca" mogu donijeti kulturu nade koja može pomoći razočaranom čovjeku našeg vremena.