III. radosno otajstvo

Fotografije uz članak 1

„U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. I dok se bili ondje, navršilo joj se vrijeme da rodi. I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu. A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. No anđeo im reče: "Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama." I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći: "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!" Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge: "Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin." I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.“ (Lk 2,1-20)

 

 

Ako pažljivo čitamo izvještaj o Kristovu rođenju sv. Luke evanđelista primijetit ćemo da se zapravo opisuje kao nešto potpuno zemaljsko, profano, bez nekog uzdizanja. Kao da nije riječ o Božjem Sinu. Možda nam se tako čini jer očekujemo neki spektakularan dolazak Boga među nas. U sili, slavi, sjaju… a on dolazi u noći, u bijegu, daleko od grada, u štali. Marija i Josip, njegovi roditelji, ponašaju se kao obični mali ljudi, pokoravaju se svim zakonima koji se pred njih stavljaju vršeći ono što će Krist tek poslije definirati kao „Podajte caru carevo, a Bogu božje.“ Sve je tako priprosto. Malo dijete povijeno u pelenicu, i položeno u jasle – jer nema drugog izbora. Nema blještavila fotoaparata, novinara, crvenih tepiha… nitko „važan“ nije primijetio da se rodio netko Važan.

 

U drugom dijelu izvještaja slika se mijenja. Pastiri, koji pod vedrim nebom izvršavaju svoju dužnost, svoj svakodnevni posao, bdiju uz stado koje im je povjereno, primjećuju veličanstvo te noći. Dogodilo se nešto čudno. Anđeli im pristupaju, daju im nalog, točnu „adresu“ radosne vijesti. Detaljan opis okolnosti u kojima se dogodio. Bog, Dobri Pastir, obznanjuje se najprije pastirima. I oni poslušni odlaze, traže mjesto i dijete o kojem im je rečeno. Pritom pokazuju da nisu slijepo poslušni, pripovijedaju Mariji i Josipu sve što im je rečeno o djetetu. Provjeravaju, ali ne u sumnji, nego u nadi i radoznalosti. Događa se ono što su njihovi oci čekali. I oni tu radost ne zadržavaju za sebe, dijele ju s drugima. I drugi se dive svemu što su pastiri rekli. Zanimljivo je primijetiti i to da su pastiri ispripovijedali sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno, vjerodostojno, bez dodataka ili oduzimanja naizgled suvišnih podataka.

 

Pitam se, razmišljajući o svemu tome, čekamo li mi stvarno da Bog u našu svakodnevicu uđe u stilu filmske ili koje druge zvijezde, uz veliku pompu? Očekujemo li senzaciju u srcu svaki put kad ga susrećemo u riječima Svetog Pisma, ili u euharistijskoj žrtvi? Po meni, nema veće senzacije! Koji je Bog tako velik kao Bog naš, pa nam ostavlja svoju riječ, svoje pismo, pismo Dobrog Oca… koji je bog tako velik da se žrtvuje iz dana u dan na oltaru za sve nas….za svaki naš propust i grijeh… koji bog je tako velik da je spreman predati se u ruke onima koji su ga pogrdili i razapeli tim istim rukama… a upravo je to naš Bog koji nam u liku hostije dolazi na ruku, i prožima srce… Pastiri su obavljali ono što obavljaju i svaki drugi dan (ili noć),  i unutar naše svakodnevice, u suživotu s drugima, moguće je prepoznati Boga, ukoliko smo spremni nositi odgovornost i svjedočiti svojim životom tu Božju ljubav.

 

Koliko smo zapravo spremni dijeliti nesebično svoju radost s drugima, biti poput ovih pastira, uostalom kao i Krist koji je htio svoj dolazak među nas učiniti vidljivim svima onima koji su spremna i čista srca, kao i Marija koja nije Boga zadržala samo za sebe, nego je učinila što je bila dužna učiniti. Kako pristupamo ljudima kojima želimo svjedočiti Boga, govorimo li svoje riječi ili ono što smo uistinu vidjeli i čuli? Jesmo li stvarno navjestitelji Radosne vijesti samo na Božić? Neka se Krist rodi u našim srcima svaki dan…