V. radosno otajstvo

Fotografije uz članak 1

​„Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga. Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: "Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili." A on im reče: "Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?" Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ (Lk 2,41-52)

 

Kako izgleda moj život s Isusom? Vršim sve propise, obavljam molitve i hodočašća, i svjedočim da on stvarno postoji i da je živ. No što se dogodi? Odjednom, ali tek nakon „dana hoda“ bez njega, tek nakon što sam dobar dio puta prevalila, primijetim da ga nema uz mene. Što se dogodilo, zašto me ostavio? Zašto čini nešto što ne bi smio? On je obećao biti sa mnom do kraja, a gdje je sad? Uhvati me panika, svim silama pokušavam naći izgubljenog Boga. Brzo shvatim da ga ne mogu sama tražiti. Molim za pomoć. Tražim ga među ljudima, među onima koje stalno susrećem. Tražim ga na brojnim mjestima na koja sam putem zalazila. Nigdje ga nema. A uvjerena sam da je tu bio. U meni je tuga sve jača. Bijeda bez imalo svjetla. Snage imam još samo malo.

 

Vratila sam se na početak, tamo odakle sam krenula. I ulazim u hram Božji. Kad tamo… to je on… on je tu… u crkvi… svi su zapanjeni njegovim govorom, a ja sam zapanjena da je on tu… zapravo nije nikakvo čudo, ali zašto mi to nije prije palo na pamet. Zašto uporno tražim Boga na krivim mjestima? Zašto ne razmišljam da je Isusu biti u onome što je Oca njegova? Ako Boga zovem svojim Ocem, zašto nisam ušla u hram Duha Svetoga, u svoju dušu. I sad, nakon tri dana bez njega, nakon što sam ja, a ne on, bila tri dana u grobu svoga ja, vidim Uskrslog gdje u meni djeluje. Sve ovo pospremam u svoje srce, razmišljam o tome, da mi bude podsjetnik kad se slijedeći put ponovno izgubim. 


Andrijana Dankić