IV. žalosno otajstvo

Fotografije uz članak 1

I izvedu ga da ga razapnu. I prisile nekog prolaznika koji je dolazi s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ. I dovuku ga na mjesto Golgotu što znači Lubanjsko mjesto. (Mk 15, 20b-22)

Isus je bio osuđen na smrt razapinjanjem izvan gradskih zidina na mjestu Golgota (latinski Kalvarija, hrvatski Lubanja). Na putu prema Golgoti, vojnici su prisilili prolaznika Šimuna Cirenca da ponese Isusov križ. Pravo prisile nije bilo specifično samo za Rimsko Carstvo. I u Perzijskom Carstvu državni službenici imali su pravo naložiti, odnosno prisiliti lokalno stanovništvo da im stave na raspolaganje svoje tovarne životinje za nošenje tereta. Prolaznik koji je bilo prisiljen ponijeti Isusov križ vrlo precizno je identificiran po imenu. On se zvao Šimun, i po mjestu podrijetla bio je iz Cirene. Moguće je da se vraćao s posla u polju ili je boravio u blizini Jeruzalema, pa se zaputio u grad. Činjenica da se vraćao u grad naglašava da on nije bilo član svjetine koja u vrijeme rimskog suđenja Isusu tražila njegovo pogubljenje. Moguće je da je Šimun bio helenistički Židov, podrijetlom iz Cirene, sa stalnim boravištem u Jeruzalemu, ali je isto tako moguće da je trenutno boravio u Jeruzalemu kao hodočasnik za svetkovinu Pashe. U svakom slučaju Šimun je uzlazio u grad, a to znači da je bio prisiljen promijeniti pravac svoga hoda. Isus nije poznavao Šimuna Cirenca niti ima naznaka da je Šimun ranije poznavao Isusa. Budući da se u Isusovoj blizini nije nalazio nijedan Isusov učenik kako bi mu pomogao, to je učinio Šimun. Iako nije postojala nikakva povezanost između Isusa i Šumuna, čini se da je kasnije Šimun postao kršćanin. Naime, spomen Šimunovih dvojice sinove, Aleksandra i Rufa, ukazuje da su njegovi sinovi vjerojatno bili poznati čitateljima Markova evanđelja.


Križ koji je Šimun Cirenac bio prisiljen pomoći nositi Isusu vjerojatno je označavao poprečnu gredu koja je bila pričvršćivana na vertikalni stup, koji je bio trajno ukopan u zemlju na mjestu gdje su obavljana pogubljenja. Sam osuđenik trebao je nositi ovu poprečnu gredu križa do mjesta izvršenja kazne razapinjanjem, tj. do mjesta pogubljenja. Na samome mjestu pogubljenja ruke su osuđenog bile najprije privezivane ili prikivane na poprečnu gredu, a potom je poprečna greda zajedno s razapetim podizana i postavljana na vertikalnu gredu križa. Potom su na križu, na vertikalnoj gredi bila pričvršćivana stopala razapetog. Činjenica da je Šimun bio primoran nositi Isusov križ ukazuje da je Isus očito  bio toliko iscrpljen zbog bičevanja, da više nije bio u stanju nositi križ, ili u najmanju ruku nije mogao nositi križ dovoljno brzo kako su to vojnici željeli. Dok je nosio Isusov križ na putu prema Golgoti Šimun je Cirenac podsjećao na drugog Šimuna - Petra, koji je prestao slijediti Isusa.



Poticaj za moljenje četvrtog žalosnog otajstva:

 

Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi s Isusom. (Lk 23,26)

    
Uhvatiše nekog Šimuna. Isus je imao svojeg Šimuna Petra, ali zbog straha, on je kao i svi drugi učenici, pobjegao kad je Isus uhvaćen u Maslinskoj gori. Molimo se da ne malakše naša vjera u kušnjama, pa da onda drugi moraju učiniti ono što je bila naša obveza. Šimun Cirenac nije bio svjestan kome treba ublažiti muku do Kalvarije. Mi znamo, stoga potaknuti tim znanjem molimo za milost da u svakom čovjeku patniku prepoznajemo Krista kojemu treba pomoći na njegovom križnom putu.



 Prema knjizi Ante Popovića Isusova muka i smrt prema Markovom evanđelju tekst priredila s. Maja Ivković