I. slavno otajstvo

Fotografije uz članak 1

​Smrt je danas postala masovna. Svjedoci smo tolikih katastrofa u svijetu. Ponekad ipak kao da nas ne dodiruju te tužne sudbine nastradalih. Smrt kao bitan događaj naših života nekako je izblijedio iz naše svakodnevnice. U današnje vrijeme i obične smrti nisu dio nas. Nekad je ona bila događaj za cijelu zajednicu. Oko čovjeka koji je pred vratima smrti okupljali su se njegovi najbliži i prijatelji. Danas se to događa na rubu, vrlo često u bolničkim sobama, za neke u potpunoj samoći i ostavljenosti. Kako god da pokušamo definirati i samu smrt i sve ono što nas podsjeća na nju, ne uspijeva nam i najradije bismo pobjegli glavom bez obzira. Ako je oko nas i u nama toliki strah od smrti, kako ćemo povjerovati da smrt nema zadnju riječ???

 

Isus je pravi Bog i pravi čovjek. U teškim trenutcima koje sami doživljavamo često u Njemu gledamo samo Boga koji je tu da nam pruži utjehu i da nas eventualno izbavi iz svega što nije dobro. Zaboravljamo da je on prošao i muke, ali muke kao čovjek. Uostalom, bio je razapet, patio je, osjetio je osamljenost, umro je... U zadnje vrijeme često slušam o tome kako je teško razumski otkriti od čega nas je to Isus oslobodio. Naravno da smo svi naučili da nas je oslobodio grijeha, ali kako??? Možda ću pogriještiti u svojim tvrdnjama, ali zar grijeh nije smrt u duhovnom smislu? Duhovno je nešto što, rekli bismo, nije konkretno. Nama, ljudima, potrebno je konkretno. Tako smo sazdani. Tražimo očite dokaze. Jedan takav dokaz upravo je u ovom otajstvu slavne krunice: ...koji je od mrtvih uskrsnuo. Tko? Isus Krist!

 

Eto, konkretna smrt, od koje bježimo, i konkretno uskrsnuće, u koje se najčešće bojimo povjerovati. Je li doista Isus uskrsnuo? Skeptici će reći da nije. Neki se neće usuditi tvrditi ništa. Vjernici će reći da je sasvim naravno da je uskrsnuo. Onda će se naći neki i pitati kako se to može znati. Ipak su to događaji koji su se odigravali prije više od 2000 godina. A pojavili su se i neki novi dokazi o Isusovu grobu, dapače i grobovima cijele njegove obitelji. Hm!

 

Ali, krenimo redom: postoje neka logična objašnjenja za uskrsnuće. Odmah treba ustvrditi da je ponekad „uzalud ćoravom namigivat', gluhom dovikivat' i budali dokazivat'“ kako kaže jedna narodna poslovica. Neka ovo ne bude uvjeravanje, ali u Svetom pismu doista postoje dokazi da je Isus Krist zbilja uskrsnuo od mrtvih. Kristovo uskrsnuće zapisano je u Mateju 28,1-20; Marku 16,1-20; Luki 24,1-53 i Ivanu 20,1—21,25. Uskrsli Krist javlja se i u Djelima apostolskim (Dj 1,1-11). Pogledajte samo apostole. Koje su to kukavice bile nakon događaja na Kalvariji! Što im li se moglo dogoditi??? Otkud to da su od onakvih strašljivaca postali neustrašivi navjestitelji Radosne vijesti? Imamo toliko svjedočanstava kroz povijest da je jedan čovjek pristao otići u smrt zbog nekog drugog čovjeka, ali tko bi uopće htio ići u smrt radi mrtva čovjeka, radi mrtvih ideala? Neka mi nitko ne tvrdi da su apostoli imali ikakve koristi od toga da tvrde da je Učitelj uskrsnuo. Tko tako misli, neka prouči povijest prvih stoljeća pojave kršćanstva.

 

A onda opet sjetimo se tolikih kojima je život okrenut naglavačke samo zato jer su se susreli s Uskrslim. Prvi na redu je sveti Pavao. Što se dogodilo da nestane Savao? Međutim, i sam Pavao govori o vjeri u uskrsnuće, odnosno o teškoći vjerovanja u to. U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima govori otprilike ovako: Ako Krist nije uskrsnuo, neće uskrsnuti ni oni koji vjeruju u Njega. Ako nema uskrsnuća, nije zadovoljena žrtva za naše grijehe. Ostajemo u smrti, i konkretno i nekonkretno. Jer, ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je naša vjera. Bacamo svoje povjerenje uprazno. Ne postoji život vječni.

 

Smrt je neminovna. Dogodila se ona u prirodnim katastofama, u prirodnim bolestima ili prirodno, uvijek je ista. Za nevjernike kraj puta, a za vjernike vrata k novom životu. Isus je pobijedio smrt! Tumačili ovu rečenicu doslovno ili preneseno, uvijek je činjenična: ISUS JE GOSPODAR ŽIVOTA! I to je ono što nas treba ujedinjavati kad se susretnemo sa smrću, u obitelji, na svijetu, svojom vlastitom.

 

s. Kristina Marijanović